Connect with us

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Atletika

Uoči puta u Tokio razgovarali smo sa zlatnom olimpijkom: „U finalu je sve moguće”

Intervju sa Sarom Kolak

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Sve sportašice i svi sportaši vrše posljednje psiho-fizičke pripreme uoči puta na 32. Olimpijske igre, one u Tokiju čija će se svečanost otvaranja održati 23. srpnja. Dakle, još nam je malo preostalo do najveće sportske priredbe na svijetu. Hrvatsku će predstavljati 59 sportaša, a jedan dio njih u ponedjeljak je bio prisutan na svečanom ispraćaju u zagrebačkom hotelu Westin. Neki su se već tada uputili put „Zemlje izlazećeg sunca”, a naša zlatna olimpijka iz Rija, jedna od dvije sportašice koje su se iz Brazila vratile s medaljom najsjajnijeg sjaja (druga je Sandra Perković, naravno), bacačica koplja Sara Kolak, otisnula se na put danas tijekom jutra. Posljednjih je dana vršila finalne pripreme u, kako kaže, „vrućoj” Rijeci…

Foto: arhiva Sara Kolak

Svaka pohvala HOO-u i HAS-u”

– Evo, dva tjedna bila sam u Rijeci, imala sam odlične uvjete i još mi je i klub tu. Imala sam, uistinu, izvrsne pripreme i što se tiče Tokija odradila sam završne pripreme, ono najteže – pakiranje stvari. Oba testa sam obavila, tako da sam se toga riješila. Malo je napeto s tim obvezama, no zadovoljna sam kako stvari teku. Bila sam dosta dugo u Oslu, tako da sam sretna što sam jedno vrijeme provela u Rijeci.

Jasno je da je poveznica nje i Osla njezin trener, ikona bacanja koplja, Norvežanin, danas 39-godišnji Andreas Thorkildsen.

– Trener je u Oslu stalno tako da već neko vrijeme nismo zajedno. Čujemo se po pitanju treninga, makar nije isto komunicirati putem poruka i poziva kao uživo. Odlučila sam ostati u Rijeci kako bi se maksimalno mogla pripremiti. Ogroman dio organizacijskog posla ponijeli su Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez koji su mi strahovito olakšali posao te pomogli u obliku mailova, podsjetnika, sve moguće papirologije. Istina da im je to posao, no treba se „boriti” s Japancima i njihovim restrikcijama te je HOO-u i HAS-u mnogo teže nego što je bilo prije OI u Riju 2016. godine. Treba ih pohvaliti na tomu.

Ranije je pomagao Ivoni Dadić”

Za ovu je godinu Sara na svome kalendaru upisala najvećim mogućim slovima „Olimpijske igre” te se potpuno podredila njima. U 2021. godini odradila je samo miting u Ostravi prije dva mjeseca gdje je osvojila vrlo dobro treće mjesto, iako je rezultat daleko od njezinih najvećih ostvarenja (60.04 m). Ispred nje su se smjestile sjajna Njemica, Christin Hussong i Čehinja, Nikola Ogrodnikova. Kao najveća favoritkinja za zlato u Tokiju slovi Maria Andrejczyk, Poljakinja koja je jedina ove godine prebacila „magičnu” granicu od 70 metara. Sara, potpuno opravdano, smatra da nije u redu isticati favorite.

– Ne vidim smisao u favoriziranju konkurencije. Ja gledam sebe, a kako drugi rade baš me boli briga. One rade svoje, ja svoje i na kraju dana pobijedit će najbolja bacačica – jasna je braniteljica naslova iz Rija.

Kolak nije jedina učenica Andreasa Thorkildsena, dugo je trenirala s još jednom bacačicom koplja, Norvežankom, Sigrid Borge. Nažalost, ona je morala preskočiti ove Igre…

– Prije pet-šest mjeseci morala je na operaciju desnoga koljena. Kost joj se, nažalost, odvojila, a ozlijedila se, praktički, na gluposti, nije tada niti bila svjesna da se ozlijedila. Nedavno smo se čule i sve je u redu, ima osjećaj kao da se ništa i nije dogodilo. Natjecanjima će se vratiti krajem sezone.

Dvije godine Thorkildsen vodi Saru Kolak, no ponajviše zbog trenutne pandemije i problema s ozljedama, nismo još imali priliku vidjeti hrvatsku sportašicu na nekom velikom natjecanju pod paskom Norvežanina, osim na SP-u u Dohi 2019. godine kada je osvojila, za nju nezadovoljavajuće, sedmo mjesto. Kaže Sara, razlike u pristupu treningu postoje u odnosu na bivšeg trenera Andreja Hajnšeka.

– Drugačija je vrsta treninga na ono što sam ja navikla, drugačiji su detalji pogleda na samu disciplinu, na tehniku. Ima drugačiju viziju od one na koju sam ja bila naviknuta. Želi da sama shvaćam neke stvari bez njegove pomoći što mi, naposljetku, može samo pomoći. Ja sam mu jedna od prvih učenica, a ranije je već pomagao višebojki Ivoni Dadić te atletičarima u Norveškoj, pogotovo mladima koji su smješteni u sportske škole.

Foto: arhiva Sara Kolak

Osjećaj zna prevariti”

Moramo se, ipak, malo vratiti u njezinu najuspješniju godinu u karijeri – 2016. godinu. U razmaku od malo više od mjesec dana „pale” su dvije velike medalje – europska bronca i olimpijsko zlato. Je li nakon EP-a u Amsterdamu osjećala da može i do olimpijske medalje?

– Možda jesam podsvjesno. Na neki način bio mi je to vjetar u leđa, dašak samopouzdanja te pokazatelj da mogu. Bilo mi je to drugo veliko natjecanje jer sam se natjecala još na EP-u u Zuerichu 2014. godine te sam još tada shvatila na kakvu sam sportsku pozornicu došla. Velika je razlika između juniorskih i seniorskih natjecanja. Ta bronca bila je samo početak.

U bacačkim disciplinama u atletici, osjećaj igra veliku ulogu. Gotovo sve bacačice već nakon izbačaja mogu zaključiti koliko je dobar hitac. Još nam je svjež Sarin usklik iz četvrte serije u Riju nakon kojeg smo odmah znali „koliko je sati”. Međutim, taj osjećaj zna ponekad prevariti, recimo, da je on dobar, a koplje sleti na malu distancu. Kod Sare je to nešto drukčije…

– Primjerice, jednom mi se slična stvar dogodila, samo što je bilo suprotno. Bilo je to na jednom natjecanju 2017. godine i mislila sam da će biti manje, ali bilo je više. U Riju sam imala dobar osjećaj i znala sam da će odletjeti daleko, makar, naravno, ne vidim rezultat sve dok ne sleti koplje. S iskustvom, godinama i treningom taj osjećaj postaje sve bolji. Češće sam imala osjećaj da imam slabiji hitac pa se pozitivno iznenadim.

Vrata su otvorena”

Već kad smo kod tog Rija i odličnog osjećaja koji joj je donio zlatnu medalju, ne treba zaboraviti niti na koplje kojim je pobijedila. Na njemu je bio potpis njezinog sadašnjeg trenera Andreasa Thorkildsena, što je nagnalo ljude da počnu izmišljati ime njezinom koplju. Jednu stvar htjela bi razjasniti…

– Thorki, kako su mnogi isticali, nije naziv koplja. Bio je Thorkildsenov potpis na tom koplju pa su ljudi počeli donositi svoje zaključke.

Ali dobro, kod kuće te čeka pas Thor kojeg si nazvala po Andreasu?

– Ma ne. Kao prvo, on nije moj, a kao drugo, pas nema nikakve veze s mojim trenerom. Brat i ja smo veliki fanovi Marvel filmova u kojemu veliku ulogu igra superheroj Thor te je po tome moj brat dao psu ime Thor – jasna je Sara. Nadamo se kako u budućnosti više neće biti zabuna…

Trećeg dana kolovoza na rasporedu su ženske kvalifikacije, a tri dana kasnije nadamo se da ćemo gledati najbolju hrvatsku bacačicu koplja u finalu.

– Sigurno da ću se boriti, dati sve od sebe, idem s istim planom kao i u Riju. Stižem u Tokio dosta prije kvalifikacija pa ću imati vremena za treninge. Kvalifikacije moram odraditi najbolje što mogu, a u finalu je sve moguće. Vrata su otvorena, ipak su to Olimpijske igre.

Što, pak, dodati poslije toga. Prije pet godina pokazala nam je Sara da je na Olimpijskim igrama uistinu, sve moguće. Nitko sretniji od nas da se iz Tokija vrati s novim zlatom, da sa Sandrom ponovi isti uspjeh. No, polako, korak po korak. Prvo treba u kvalifikacijama biti među 12 najboljih djevojaka…

Foto: arhiva Sara Kolak
Ostavi komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možda će vas zanimati

Košarka

Ikona Splita na klupi prve momčadi