Znam da je ovaj portal namijenjen hrvatskom sportu, uspjesima i neuspjesima hrvatskih sportašica i sportaša, no nemoguće je danas ne prisjetiti se jednog od najtužnijih dana, pa rekao bih čak, u povijesti sporta. Dana, makar je kod nas već bila večer, kada smo ostali bez jednog od najvećih, ne samo košarkaša, nego i sportaša ikada. Prvi koji se uspio približiti velikom Michaelu Jordanu po učinkovitosti i atraktivnosti, po voljenosti među navijačima, po općoj prihvaćenosti. Bili su tada vrlo popularni i Magic Johnson, i Larry Bird, i Charles Barkley, i Hakeem Olajuwon i Karl Malone, no čekao se dolazak na scenu jednog dečka iz Philadelphije, čekao se njegov završetak u srednjoj školi Lower Marion. Bez koledža, odmah u NBA, odmah među velike dečke. Točno godinu dana prošlo je od tragične pogibije Kobea Bryanta, njegove 13-godišnje kćeri Gianne te preostalih sedmero putnika u helikopteru. Od svih smrti poznatih ličnosti, jedino sam za Kobejem pustio suzu…
Cijeli život mislimo kako postoje besmrtnici
Tog siječnja postajali smo svjesniji kako nam se, kako se tada nazivao, „kineski virus“, sve više bliži te je postajao glavna tema rasprava. U SAD-u zabilježena su dva smrtna slučaja taj dan, od ukupno sedam. Od sporta, tih dana bili smo opijeni „srebrnim“ rukometašima koji su nas razveseljavali u Austriji i Švedskoj na Europskom prvenstvu. Baš toga kobnoga 26. siječnja dogodila se ona finalna utakmica protiv Španjolske i tijesni poraz. Bili smo malo utučeni, a nakon nekoliko sati stigla je stostruko lošija i tragičnija vijest: „Kobe Bryant poginuo je u helikopterskoj nesreći!“ Ma nije moguće, mislili smo. Kao da smo cijeli život obavijeni iluzijom kako postoje besmrtne osobe, pojedinci koji su svojim sportskim ili životnim ostvarenjima postigli svojevrsni „Božji dar“, nagradu doživljavanja starosti i umiranja prirodnim putem. I onda kada se dogodi ono što se dogodilo Kobeju, čitavi svijet iluzija u jednom trenu – nestane.
Krenuli na Gianninu utakmicu
Ranog popodneva helikopter Sikorsky S-76B kojim je upravljao Ara Zobayan te u kojemu su bili Kobe Bryant, Kobejeva 13-godišnja kći Gianna te šest ostalih putnika, zabio se u brdo u planinskom dijelu predgrađa Los Angelesa, točnije, u Calabasasu. Uputili su se prema Bryantovoj Mamba Sports Academy u Thousand Oaksu na košarkašku utakmicu djevojčica, na kojoj je trebala nastupiti Gianna.
Tri godine ranije dobio i Oskara
Nije Kobe bio samo jedan od najvećih košarkaša u povijesti ove prekrasne igre, s napunjenom 41 godinom bio je prava pravcata kulturna ikona, tek je trebao krenuti u život, i zasluženu sportsku mirovinu nakon 20 godina branjenja boja svojih Los Angeles Lakersa. Taman se probijao kroz filmsku industriju, 2017. godine dobio i Oskara za najbolji kratki animirani film, Dear Basketball, čiju je priču napisao. S košarkaško-obiteljske strane, u svijet košarke uveo je svoju drugu najstariju kći, Giannu, koja je bezbroj večeri nakon završetka Kobejeve igračke karijere prosjedila uz svoga oca gledajući NBA utakmice, maštajući kako bi se i ona sama jednog dana mogla okušati u ženskoj inačici ovog natjecanja, WNBA-u. Time je samo uvećana bol ove sportske tragedije…
24 sekunde u Kobejevu čast
Posebno dirljiva scena te večeri, 26. siječnja, dogodila se u Madison Square Gardenu u New Yorku, gdje je Kobeu posebice volio igrati. Doduše, njegov 61 poen iz veljače 2009. godine bio je svojedobno rekord dvorane. Tragična vijest brzo je dospjela do 18 tisuća gledatelja u Gardenu, kao i u svim drugim NBA dvoranama te večeri. Knicksov Elfrid Payton i Netsov Spencer Dinwiddie uzeli su loptu te ju držali u svom posjedu puni napad, dakle, 24 sekunde, u čast Kobeja i njegovog broja na dresu koji mu je obilježio karijeru, uz, naravno, osmicu.
Kakva godina za LA
Kako su Lakersi morali čekati na igračko stasanje Kobea Bryanta da uzmu prvi naslov nakon vladavine Chicago Bullsa tijekom 1990-ih, tako su se morali strpjeti i na naslov nakon 2010. godine, već kada Kobe nije mogao sam vući ekipu i kada su se šampionski Lakersi dobrim dijelom raspali. Sudbina je htjela da NBA titulu u svoj LA vrate u sezoni Kobejeve smrti, i da cjelokupna situacija bude još dirljivija, glavni lik tog filma bude LeBron James, najveći Kobejev rival tijekom igračkih dana. Izuzev Lakersa, prošle godine naslov su ponijeli i LA Dodgersi u bejzbolu, prvi nakon 32 godine. Kakva je ta 2020. godina bila za Los Angeles… I lijepa, a istodobno i neizmjerno tužna…
„Kobe je NAŠ!“
Jedan navijač Lakersa opisao je koliko Kobe znači LA-u:
„Ovo se mora razumjeti. Ovdje u Los Angelesu stalno nas optužuju kako krademo timove iz drugih gradova, zvijezde iz drugih ekipa, čak i filmske zvijezde iz njihovih malih sredina. Kobe je NAŠ. Kobe pripada NAMA. Ovdje smo vidjeli njegovu prvu i posljednju utakmicu. Gledali smo njegov osmijeh i suze. S njime smo proživljavali poteškoće i trijumfe. Sve smo to dobili.“
Neviđen odlazak u sportsku mirovinu
Tako je. Dobili su jednog od najvećih ikada. Nevažno je li GOAT, je li u tim sferama uopće da se može uspoređivati s Jordanom. Michael je bio vladar svoga doba, Kobe svoga. Makar, nitko u povijesti sporta nije imao takav oproštaj kao Crna Mamba. Mamba style. S 38 godina na leđima utrpao je 60 poena Utahi za odlazak dostojan ovakvoga kralja. Bilo je to 13. travnja 2016. godine. Manje od četiri godine prije svog posljednjeg dana na ovom svijetu. Njegov odlazak nagovijestio je što nas čeka. Prokleta bila 2020. godina.