Šok. Ništa od Olimpijskih igara. Drugi put u povijesti, nakon Sydneyja 2000. godine nećemo imati rukometaše na Igrama. A sve je tako lijepo i obećavajuće izgledalo četiri minute prije kraja utakmice Francuska – Portugal kada su „Tricolori“ imali +3. Tada su neobjašnjivo stali. Portugalci su, ponajviše, igrali za svog preminulog bivšeg suigrača, vratara Alfreda Quintanu, te naposljetku njemu u čast izvjesili dres s njegovim prezimenom. Rukometni bogovi bili su naklonjeni Portugalu. Možda i ne samo oni koji prate rukomet…
Ponavljanje lekcije
Francuzi nas vole mučiti, ponajviše u ovom sportu, ali na odmet im nisu ni drugi sportovi. Možemo ih dobiti, eventualno, kada ne treba, poput posljednje utakmice drugoga kruga SP-a prije dvije godine. Večeras smo se uzdali u njih, da mogu opravdati ulogu favorita protiv jako dobre momčadi Portugala, reprezentacije za koju je samo pitanje vremena kad će stići do prve medalje na velikim natjecanjima. Možda već u Tokiju ostvare taj cilj. Ako ništa drugo, sada smo ponovili lekciju koju ponavljamo jako dugo, a nikako da naučimo: ne smijemo se dovoditi u situaciju da se oslanjamo na druge. A pogotovo na Francuze.
Gluparije N’Guessana
Makar, ne smijemo im puno toga prigovoriti u vezi večerašnje utakmice. Borili su se pošteno, igrajući razigrano, s ponekim gluparijama pojedinaca, poput N’Guessana koji je protiv Portugalaca imao osjećaj da je na treningu; nonšalantno je uzimao neke šuteve, nepromišljeno, a sjećamo se i jedne lopte koja mu je kroz noge otišla izvan granice terena. Ništa čudno, Gillea i njegovu momčad iz zrakoplova za Tokio vodio je jedino poraz veći od sedam pogodaka razlike. Svi smo bili svjesni da si takav debakl Francuzi ne mogu ni u najluđim snovima priuštiti.
„Pasiv“ nakon 18 sekundi!?
Međutim, priuštili su nam najgoru noćnu moru u posljednjim minutama. Plus tri (28:25) i četiri minute do kraja izgledalo je sjajno za nas, već smo bili mislima u Tokiju. Čak je i Nikša Kaleb u tim trenucima iznio svoje mišljenje da nas jedan gol Francuza vodi na OI. Gol do kojeg nije došlo… U posljednju minutu ušlo se s +1 Francuske, Portugalci ubrzo zabijaju za „nulu“ te Gille zove time-out. Nakon minute odmora događa se situacija koja izaziva veliku sumnju u regularnost završetka susreta. Njemački sudački par, Schulze – Toennies, odmah nakon što je igra krenula dižu ruku signalizirajući pasivni napad. Zar se nakon 18 sekundi napada, zbrajajući i službeni početak napada prije time-outa, radi „pasiv“? Njemačka „gospoda“ nije niti pomislila pogledati na monitor jesu li Francuzi na 28:29 pogodak postigli prije zvuka sirene. Malo sumnjivo, zar ne? No, teorijama zavjere nećemo se previše baviti. Samo ističemo očito… Malo pre očito na takvoj razini rukometnog natjecateljstva.
Portugal zabija pogodak na 0:30 u videu (59:17), a suci dižu ruku na 0:51 (59:35)
Prostor za sumnje
Rukomet je sport u kojem suci, ako žele ili dobiju direktivu, mogu „naginjati“ jednoj strani bez kasnijih posljedica. To će tako biti sve dok se striktno ne odredi koliko jedan napad traje te na koliko se sekundi dosuđuje pasivni napad. Takva neodređena pravila daju sucima potpunu slobodu primjenjivanja „vlastitih kriterija“, bilo osobnih ili nametnutih. VAR je, objektivno gledano, pomogao nogometu, tenis je bio sport koji je bio sklon prevarama sve do 2006. godine kada je službeno uveden hawk-eye, inovacija koja je pet godina ranije prvotno zaživjela u kriketu. Ako IHF namjerava „poštenim“ putem prenijeti svoj utjecaj širom svijeta, ponajviše na Sjedinjene Američke Države, koju smatraju svojom „zlatnom kokom“ te čiju su reprezentaciju „preko reda“ poslali na SP u Egipat, onda će morati definirati pravila. Ovako ostaje prostora za sumnje…
„Porečkih Kauboja“ ni na vidiku
Međutim, ne smijemo imati manjak samokritičnosti u ovom rukometnom kaosu. Najviše smo si sami krivi za neodlazak na OI, prve nakon 2000. godine. Igra je bolja nego u Egiptu, no samopouzdanja, nažalost, nemamo. U sve tri utakmice ovog vikenda još su se jednom pokazale „crne rupe“ koje nikako ne želimo vidjeti; protiv Francuza u drugom dijelu, Portugalaca u prvom, te Tunižana u prvom te pred kraj susreta. Tko god kaže da nemamo kvalitete za veće dosege, ne poznaje našu reprezentaciju. Problem je naizgled jednostavan, a opet tako kompliciran za riješiti – psiha. U zrakoplovu za Egipat uvukla se neizmjerna doza straha, mentalne blokade koja se pokazala već u prvoj minuti otvaranja prvenstva protiv Japana. I to nas prati već dva mjeseca. Volim u analizama spominjati atmosferu, igru i ponašanje „Kauboja“ na posljednjem pripremnom srazu uoči SP-a, onom u Poreču protiv Španjolaca. Gdje li su se izgubili ti „Kauboji“…
Horvat, Čupić, Musa, Duvnjak, Štrlek
Bože moj, nije kraj svijeta. U Riju prije pet godina nije bilo spomenute Španjolske, koja je potom izvukla pouku te uzela zlato na iduća dva europska prvenstva. Njihov slučaj transformacije zanimljiv je po tom što su zadržali veliki dio veterana koji i dan-danas igraju te koji će nastupiti u Tokiju (Entrerrios, Sarmiento, Aguinagalde, Morros, Guardiola), uz uvođenje nekih mladića, poput Rubena Marchana i Daniela Dušebajeva. Voljeli bismo biti optimisti, no ovaj neuspjeh trebao bi značiti reprezentativni kraj za neke dugogodišnje „Kauboje“, poput Zlatka Horvata, Ivana Čupića i Željka Muse. Sve su to igrači najmanje u 35. godini života koji su toliko toga dali hrvatskoj reprezentaciji, a još ćemo se dugo sjećati Čupićevog doprinosa na ovom turniru, unatoč ne prolasku u Tokio. Pitanje je kako će se izjasniti Domagoj Duvnjak, koji u posljednje vrijeme sve teže „spaja“ Kiel i reprezentaciju, te Manuel Štrlek, jedno od najboljih lijevih krila na svijetu u zadnjih desetak godina. No, moramo biti realni, Manuel je nakon povratka u reprezentaciju jedino protiv Mađara u EURO kupu odigrao onako kako zna. I njegov reprezentativni put, možda, dolazi svome kraju.
Izbornikov zadatak teži nego ikada
Težak je posao pred Hrvojem Horvatom. Savez mu je dao podršku, vodit će nas i na Euru dogodine, a na njemu je da postane ono što je Lino Červar bio 2002. godine. Njegov zadatak teži je od svih prijašnjih izbornika: mora rukometnu velesilu vratiti na stare staze slave. Brojke su jasne, u posljednjih 11 godina tek smo jednom igrali finale velikih natjecanja, već osam godina ne znamo za medalju na SP-ima, sada su nam i Olimpijske igre pobjegle. Sposobni smo za brže, više, jače. Moto olimpijskog pokreta kojega naši rukometaši neće primjenjivati idućeg ljeta…
Lijepo je prisjetiti se nekih ljepših vremena…
Ako ikoga zanima, u Tokio su se kroz kvalifikacijske turnire, osim Francuske i Portugala, još plasirali Norveška i Brazil (u Podgorici), te Švedska i Njemačka (u Berlinu).