Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, Krešimir Ćosić mogao je zaraditi pravo bogatstvo, ali je umjesto toga odlučio propovijedati svoju vjeru na prostoru Hrvatske i istovremeno se baviti košarkom, igrom u kojoj ga nitko na europskom tlu nije mogao nadmašiti. I nije mu bilo lako. Komunistička partija u bivšoj Jugoslaviji dosta je omalovažavala Ćosića zbog njegovih uvjerenja u Mormonsku crkvu te ga je često upozoravala i prijetila. Komunisti su bili oprezni prema nastajanju pokreta kojeg je predvodila jedna od vodećih sportskih figura u čitavoj Jugoslaviji.
Desetominutni standing ovation
Nakon što je napustio mormonsko sveučilište Brigham Young i odbio NBA (izabran od strane Lakersa kao prvi košarkaš izvan Sjeverne Amerike), Ćosić je pritisnuo bivšeg suigrača iz BYU-a, Douga Richardsa da zaigra za Zadar. Richards je mislio da je lud i opirao se sve dok Ćosić nije otkrio svoju pravu motivaciju.
Treba mi još netko tko ima ista vjerska uvjerenja.
Rekao je Ćosić.
Stariji pratitelji košarke sjetit će se Douga Richardsa. Za njega je to bila velika promjena, budući da je u Zadru igrao u zadimljenim dvoranama gdje se jedva mogao vidjeti suprotan koš na drugom kraju terena. Osim što je Richards pomogao Ćosiću i ostalim Zadranima da dođu do polufinala Kupa europskih prvaka 1975. godine, pomogao je velikom Krešimiru da mormonsku vjeru prezentira Hrvatima.
Ćosićeva slava nastavila se i u godinama nakon američke pustolovine. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije do naslova na EuroBasketu 1975. i 1977., titule svjetskog prvaka 1978., srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu 1974., olimpijskog srebra u Montrealu 1976. i zlata u Moskvi 1980. godine. Jednom, dok je trenirao reprezentaciju Jugoslavije, Ćosić je bio u Italiji i potajno je ušao da pogleda utakmicu svoga nekadašnjega kluba Bologne. Kada su ljudi u dvorani saznali da je Ćosić stigao, skandiranje i standing ovation nije prestajao deset minuta! Dobro je znana priča kako je njegov status u Europi kao prvog Europljana draftiranog u NBA ligi otvorio vrata za Dražena Petrovića, Arvydasa Sabonisa, Vladu Divca, Tonija Kukoča i ostale.
‘Ne bi podnijeli da me smjeste u mentalnu ustanovu’
Kao Richardsa, Ćosić je i svog bivšeg trenera sa sveučilišta, Glenna Pottera, nagovorio da dođe u Hrvatsku „kako bi mu pomogao u trenerskom poslu”, ali i kako bi mu pomogao da svoju vjeru učini popularnijom u svojoj domovini. Jednog dana, dok je šetao Zadrom s Ćosićem, dotrčao je jedan „Krešin“ poznanik i ogorčenim glasom počeo razgovarati s Ćosićem. Jasno, razgovor se odvijao na hrvatskom jeziku, a kad je dotični poznanik otišao, Potter je pitao Ćosića što je rečeno:
Rekao je da je upravo došao sa sjednice odbora Komunističke partije i da mu je jedan član odbora rekao da me mora upozoriti da će me smjestiti u mentalnu ustanovu ako ne prestanem propovijedati.
To zvuči ozbiljno.
Rekao je Potter. Ćosić je, smijući se, odgovorio:
Ne bi se usudili. Ja sam najpopularniji sportaš i cijela Jugoslavija i ljudi ne bi podnijeli da me smjeste u mentalnu ustanovu.
Kada je Potter u jednom od svojih posjeta napuštao Jugoslaviju, u zračnoj luci ugledao je časopis s Ćosićem na naslovnici. Polovice fotografije Ćosića bila je u boji, druga crno-bijela. Naslov je bio: „Dobre i loše strane Krešimira Ćosića”. Novinar je u tom intervjuu pritiskao Ćosića u vezi njegove vjere. Ćosić je odgovorio jezgrovitim odgovorima o zakonu čistoće, laičkoj službi, odakle je, po njegovom mišljenju, došlo čovječanstvo, zašto su ovdje i kamo idu. Citirao je vjerske tekstove svoje religije. Autor intervjua upitao je Ćosića:
Zar tu energiju niste mogli usmjeriti prema vrjednijim stvarima poput znanosti ili društvenim organizacijama čiji su programi daleko konkretniji, humaniji i progresivniji?
Ćosić je kratko odgovorio:
Prije nego što sam došao u SAD, bio sam premlad da bih se ozbiljno bavio nečim. Komunizam je u redu, ali sada sam vjernik.
‘Nismo uspjeli osposobiti obrazovni sustav’
U svojevrsnom zaključku nakon intervjua, pisalo je ovo:
U nekim našim sportskim organizacijama došli smo do sljedećeg zaključka – nismo uspjeli osposobiti obrazovni sustav, a posebno onaj koji se tiče ideološkog i političkog odgoja. Činjenica je, nažalost, da uz sportske sposobnosti nismo imali vremena ove mlade ljude naučiti o važnijim društvenim čimbenicima. U utrci za boljim rezultatom i vrhunskim sportašima, zaboravili smo na ljudsku i obrazovnu komponentu naših mladih.
Autor je nadodao da bi društvo, uz sport, sigurno moglo pomoći Ćosiću da se odmakne od ovakvog načina razmišljanja i vrati pravim ljudskim vrijednostima. Danas 84-godišnji Potter, počeo je tada razmišljati u sebi:
Ćosić je među rijetkim mormonima u državi od preko 20 milijuna ljudi i vidjeti toliki pritisak koji je na njega vršen naprosto je nevjerojatno.
Što se tiče privatnog života, Ćosić je oženio profesoricu francuskog jezika, ljubav svog života, Ljerku Kobašić. Dobili su troje djece: Anu, Ivu i sina Krešimira Petra. Ana je kasnije pohađala isto sveučilište kao i njezin otac gdje je igrala košarku. Ćosić je objesio tenisice o klin 1983. godine u dresu Cibone, nakon čega je preuzeo Jugoplastiku kao trener, a malo kasnije vodio je i reprezentaciju Jugoslavije. Godine 1986. osvojio je broncu na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj kao izbornik. Taj je podvig produžio 23-godišnji niz u kojem je Jugoslavija osvajala medalje na svjetskim smotrama!
Više cijenjen vani nego ovdje. Kao i mnogi
Ćosićev život prekinut je prerano, 25. svibnja 1995., nakon borbe s rakom. Za života je postigao izuzetna sportska, duhovna i diplomatska dostignuća. Marriott Center, veliki dom BYU-a, koji je izgrađen onda kada je on došao na to sveučilište, sadrži samo tri obješena broja koja su umirovljena. Broj 11 nakon „Kreše“ Ćosića nitko više ne nosi…
Kako to često biva u Hrvatskoj, vrhunski sportaš više je bio cijenjen u inozemstvu, nego u svojoj domovini. Veliki Krešimir Ćosić.
