Teško. Teško je pronaći prave riječi. Stariji kolege, oni koji su ga poznavali puno prije mog rođenja i imali čast uživati u njegovim rukometnim predstavama u dvoranama širom bivše Jugoslavije, zasigurno bi bolje sročili ovaj nekrolog u spomen na jednog od najvećih rukometaša koje je Hrvatska imala. I naravno, Bosna i Hercegovina. No, probat ću i ja. Jer ostati nijem i bez tinte u nalivperu na odlazak ovakve legende bio bi grijeh. Veliki grijeh.
Što stariji, to bolji
U ovakvim, nadasve tužnim sportskim trenucima, kad se opraštamo od sportskih velikana koji, usput rečeno, u posljednje vrijeme odlaze brže nego ikad i suviše prerano, pišu se svakojaki svojevrsni oproštaji u spomen na tog velikana. Farewell. Nekima je takvih oproštaja puna kapa, možda će u tu „kapu“ ući i ovaj, no ne mogu si pomoći. Za početak, hvala Bogu na YouTubeu. Bez njega ne bih mogao uživati u majstorijama brojnih majstora svih mogućih sportova koji su fascinirali širu masu u godinama prije negoli sam ugledao svjetlo dana. Među njima svakako je i Zlatko Saračević. Počeo oduševljavati u rodnoj Banja Luci, Francuze upoznao čarima „balkanskog rukometa“ (zajedno s Irfanom Smajlagićem i Markom Nenadićem), na zalasku karijere dva je puta vodio rukometaše Zagreba, tadašnji Badel 1862 Zagreb, do finala Lige prvaka. Na pragu ulaska u peto desetljeće života. I da, oba puta bio najbolji strijelac istog natjecanja utrpavši ukupno 182 pogotka. Tko je to mogao u tim godinama? Nitko osim Zlatka.
Vanjski igrač koji je izdržao do 42.
Bio je robustan vanjski igrač, konstitucijom više nalik kojekakvom pivotu. Istini za pravo, sa svojih 100 kilograma nije niti mogao biti brz, no važnije je da nije niti trebao biti. Kakav li je samo njuh za gol imao… Njegova prekrasna lijeva ruka funkcionirala je poput švicarskog sata, poput nekakvog savršenog stroja. To mu je dobrim dijelom omogućavao nešto sporiji odraz, no i takav sporiji skok ostao je vječna enigma svakoj protivničkoj obrani i njenom vrataru. Prosječni, ali i onaj „nadprosječni“ pratitelj rukometa dao bi zaključiti kako je Sarač uvijek bio na otprilike 50 posto svojih mogućnosti. Možda i je, možda se djelomično štedio, ipak ne treba zanemariti činjenicu da se profesionalno bavio ovim sportom na vrhunskoj razini do svoje 42. godine. I to na vanjskoj poziciji, gdje ih tuku, udaraju, vuku. Nije se Zlatko previše obazirao na to.
Prvi trofej sa 17
Osim vanjskog dojma, i naizgled puki činjenični podaci pokazuju o kakvom se kalibru radilo. Tijekom bogate igračke karijere prošao je devet klubova, a u samo jednom nije osvojio niti jednu momčadsku ili pojedinačnu titulu. Dakle, s banjalučkim Borcem popeo se na „rukometni Triglav“ osvojivši naslov bivše države 1981. godine. Dvije godine ranije, tada 17-godišnji Zlatko osjetio je čar osvajanja i jugoslavenskog kupa. Deset godina proveo je u voljenom Borcu, da bi s 26 godina stigao u Lijepu našu, u Medveščak. Ondje ga je upoznala šira hrvatska publika, a u redovima zagrebačkoga kluba osvojio je dva hrvatska kupa, 1989. i 1990. godine.
Najbolji strijelac francuske lige u prvoj sezoni
Uslijedila je inozemna karijera. Sedam godina proveo je u Francuskoj u kojoj je postao – rukometni Bog! Već u prvoj sezoni u dresu Bordeauxa postao je najboljim strijelcem francuske lige, a još četiri puta u narednih šest sezona ušao je u top deset iste kategorije. On, Smajlagić i Nenadić bili su među prvim predstavnicima balkanskog rukometa na francuskim prostorima. Otvorili su vrata mnogima drugima za nadolazeća vremena, poput Zorana Stojiljkovića i Nikole Vojnovića. S Bordeauxom i Nimes pokorio je Francusku, bacivši rukavicu svim strancima koji će ubrzo pohoditi „zemlju Franaka“.
Golgeterski stroj na pragu četrdesete
Onu Zagrebovu generaciju s kraja 90-ih nemoguće je zamisliti bez Saračevića. Između 1997. i 1999. tri je puta u finalima LP bolja bila Barcelona, a Sarač je sudjelovao u pohodima na dva. I to na kakav način! U dvije sezone kombinirano je postigao 182 pogotka postavši u obje sezone najbolji strijelac najjačega klupskog natjecanja na svijetu. Pazite, s nepunih 37, odnosno 38 godina! Više titula najboljeg strijelca u povijesti Lige prvaka osvojio je jedino Uwe Gensheimer.
Od Bee Geesa do J Lo
Karijera se polako približavala svome kraju, no ne i Zlatkovi uspjesi. U dresu Veszprema s punih 40 godina bio je dijelom novog finala Lige prvaka. No, očito mu nisu bila suđena. Nakon dvaput Barcelone, poraz je nanio i Magdeburg. Međutim, čitava dugovječna karijera Zlatka Saračevića označena je velikom pobjedom. Nevjerojatne 23 godine prošle su od prvog i posljednjeg Saračevog trofeja, od jugo-kupa 1979. do mađarskog kupa i prvenstva 2002. godine. Koliko li se samo rukomet promijenio u tom razdoblju. Koliko li se svijet promijenio, glazba recimo. Od, primjerice, „vladavine“ Bee Geesa do pojave Jennifer Lopez na pjevačkoj sceni. No, Sarač je uvijek ostao isti. Osim kvalitete, koja je uvijek rasla.
„Amerikancima“ se pridružio i Sarač
Ne smijemo nikako zaboraviti njegove reprezentativne uspjehe, kako s bivšom državom, tako i s tada mladom, tek rođenom Hrvatskom. Svjetsko zlato na prvenstvu 1986., olimpijska bronca u Seoulu dvije godine kasnije te zatim mediteransko zlato, europska bronca, svjetsko srebro i olimpijsko zlato za kraj jedne veličanstvene generacije hrvatskog rukometa pod vodstvom jedinstvenog Nenada Kljaića. „Kljun“ je otišao, bit će uskoro 11 godina, Iztok Puc također, ove godine puni se desetljeće, a Vladimir Nekić prije čak 17. „Amerikancima“ se sada pridružio i Sarač. Puno prerano. Kao što je i odlazak trojice spomenutih velikana. Još je bolnije kad se uzme u obzir da su Zlatko i Iztok u Atlanti bili cimeri, gotovo nerazdvojni. Kao što je Valter Matošević rekao, ponovno su dobili priliku igrati zajedno…
Početak posljednjeg životnog poglavlja
Početkom ljeta 2018. godine službeno je proglašen novim trenerom rukometašica Podravke, što mu je bila prilika „iskočiti“ u ženskom rukometu. Nije bilo lagano otići iz metropole u malu, mirnu sredinu kao što je Koprivnica. Iz vreve velikoga grada u spokojno srce Podravine. U to vrijeme završavao sam srednju školu, rješavao maturu te se nadao kako bih mogao „upasti“ na toliko željen studij Novinarstva u Koprivnicu. U spletu svih okolnosti tog iznimno uzbudljivog ljeta, ponajviše školskih obveza i, naravno, Svjetskog nogometnog prvenstva, vijest o Saračevom dolasku u Podravinu zaobišla me. Te činjenice postao sam svjestan tek dolaskom u spomenuti kraj, nadolazeće jeseni.
Prekrasne scene protiv Thuringera
„Saračević vodi podravkašice? Pa dobro…“, rekoh pitajući se što li uopće radi u ženskom rukometu. Malo me iznenadio taj podatak, no rasla je moja znatiželja kako je ostvarivao sve bolje i bolje rezultate, a svoj vrhunac dostigla je početkom prošle godine, kada je Podravka izborila Final Four EHF Cupa, koje se naposljetku nije niti odigralo zbog početka pandemije. Tko bi rekao da će četvrtfinalni ogled protiv njemačkog Thuringera i pobjeda od 27:23 biti posljednji u ispunjenoj dvorani koprivničke gimnazije Fran Galović. Za tjedan dana navršit će se godinu dana od tog dvoboja, od dana kada je Koprivnica posljednji put punim plućima uživala u igri ekipe Zlatka Saračevića.
Ovako je to tada izgledalo, Zika je debitirala u toj utakmici za Podravku
Nije to to
Nekoliko puta žarko sam htio biti među mnoštvom, možda čak i među Kronikusima, no uvijek mi je izmaknula posljednja slobodna ulaznica. Svoju priliku dobio sam početkom rada na ovom portalu, no to nije to u ovim pandemijskim vremenima. Nije isti doživljaj približavati se ulazu dvorane sa stotinama simpatizera koprivničkih rukometašica, ili potpuno sam popraćen zvukovima tenisica rekreativaca koji slobodno subotnje poslijepodne provode trčeći po improviziranoj atletskoj stazi uokolo gimnazijske dvorane.
Zadovoljstvo skrušenog prolaska
Približavajući se ulazu za sportaše, sportske djelatnike i press, često sam ondje znao zateći Saračevića zajedno s osobljem kluba, kako ugodno ćaskaju kojih sat i pol uoči utakmice. Osobno ga nisam imao tu čast upoznati, no veliko mi je zadovoljstvo pričinjavalo barem skrušeno proći pored takve legende, rukometaša koji je svojedobno radio strahovitu promociju Hrvatske u svijetu, ali i čovjeka koji mi, između ostaloga, po godinama skoro može biti i djed. Poštovanje prema njemu bilo je strašno veliko, a nikad neće ni nestati.
Istina, a ne floskula
Šteta za ovakvu sezonu Podravke. Nikako se nisu mogle sastati s pobjedom u Ligi prvakinja nakon startnog slavlja protiv Budućnosti, a nije da nisu bile blizu u nekoliko navrata. Sreće je često manjkalo. No, zato je u prvenstvu išlo podosta glatko. Lokomotiva je ta koja jedina može zaprijetiti hrvatskim prvakinjama, što su i pokazale dvaput ove sezone. Jučerašnji sraz bio je svojevrsni okršaj za naslov prvakinja, jer je eventualna pobjeda Lokosicama mogla donijeti nastavak borbe. Nisu, očito, mogle protiv favorizirane Podravke i njihovog trenera Zlatka Saračevića, koji je po posljednji put slavio pobjedu u, voljeli bismo reći, svojoj karijeri, no moramo si priznati – svom životu. Pobjedom se oprostio od njega. Rezultat je, naposljetku, iznosio 32:29. Ali, potpuno nevažno. Ponekad se voli u sportu konstatirati kako rezultat nije važan, što često ispadne kao floskula, no ovdje je to apsolutna istina. Odmah bismo potpisali, uz sve članove RK Podravka, da zagrebačka ekipa odnese pobjedu, a Zlatko uspije odvesti trenericu vratarki Barbaru Stančin njenoj kući te sebe svojoj. No, do tog scenarija, nažalost, nikad neće doći…
Nedostajat će
Već nekoliko sati „kucam“ ovaj nekrolog u nadi kako ću se probuditi i spoznati kako je sve ovo samo san, jedan od onih čudnijih. Približavam se 1500. riječi, no nema te količine slova koja može opisati život i karijeru velikog Zlatana „Zlatka“ Saračevića. Nedostajat će nam, kako da ne, njegova pojava na rukometnim parketima, njegove osebujne izjave, njegove neuobičajene dosjetke dok je bio na poziciji stručnog sukomentatora Filipa Brkića na RTL-u tijekom velikih natjecanja Kauboja. Takve ličnosti rijetko se pojavljuju u medijskom prostoru. Sve teže. Kao što i ja sve teže pronalazim riječi. Teško.
Saračević u sukomentatorskom “elementu”
Posveta SEHA lige Saračeviću nakon njegovog odlaska iz PPD Zagreba
Saračeva anegdota o Kljunu
Jednom prilikom ispričao je Zlatko zanimljive priče o Nenadu Kljaiću, legendarnom treneru koji je Hrvatsku vodio do zlata u Atlanti, prvog za Hrvatsku na olimpijskim igrama od osamostaljenja:
“Pušio je vani i jednu večer u Atlanti pozvao me iza ponoći. Ja mislio da zapalimo, da mu fali društvo, a on kaže “čuj sve mi je super, sve je mirno, moramo to razbiti, hoću neku frku”. Drugi dan smo igrali s Brazilom prijateljsku, svi pomalo, samo Ćavar 59.20 minuta i Kljun je tada rekao Jelčiću “zagrij se”. Mana je odbio viknuvši “sad se ti zagrij” i to je bio okidač. Kljun ga je potjerao. Igrači nisu dali, a nije ni on u konačnici jer je znao što mu Mana može donijeti. I frka se morala ponoviti. Morali smo nešto drugo izmisliti. Sljedeći dan prijateljska s Alžirom, gubimo, igra užas, Kljun me diže s klupe i kaže “prekidaj ovo”. I deset sekundi kasnije totalni kaos na terenu, frka, totalna tučnjava zbog koje su ih specijalci pratili do sela. A Kljun mrtav hladan kaže “e, to sam htio”.”
Zanimljivosti iz privatnog života Zlatka Saračevića
NADIMCI | Sarač, Sara, Papa |
BROJ TENISICE | 46 |
ZNAK U HOROSKOPU | rak |
HOBI | gledanje TV-a |
NAJDRAŽA BOJA | žuta |
NAJDRAŽA ŽIVOTINJA | pas |
NAJDRAŽI AUTOMOBIL | Ferrari |
NAJDRAŽI FILM | Forrest Gump |
OMILJENO PIĆE | cappuccino |
NAJDRAŽI GLUMAC | Tom Hanks |
NAJDRAŽA GLUMICA | Sharon Stone |
NAJDRAŽI PJEVAČ | Freddie Mercury |
NAJDRAŽA PJEVAČICA | Celine Dion |
NAJDRAŽE KNJIGE | Travnička kronika, Mila 18 |
NAJBOLJI PRIJATELJ | Christian Gaudin (suigrač iz Nimesa, Creteila i Istresa) |