Po četvrti se put hrvatska košarkaška reprezentacija nije plasirala na Olimpijske igre. Tužan je to epilog kojem smo svjedočili jučer u lijepo popunjenoj splitskoj Spaladium Areni gdje su naši košarkaši poraženi od Njemačke, te iste Njemačke koja je danas iznenađujuće slavila protiv „Acinih” Brazilaca te tako osigurala vizu za Tokio. Dakle, nije to slaba ekipa, no dojma smo kako se +10 osam minuta prije kraja nije smjelo ispustiti. Tko zna, unatoč slaboj igri možda bismo bili mi ti koji bi danas slavili put u „Zemlju izlazećeg sunca”…
Nisu dorasli nošenju hrvatskog dresa
Naš heroj, jedan od najboljih košarkaša koje smo ikada imali, a to tako slobodno mogu reći unatoč tomu što bi stariji fanovi mogli proturječiti, utrpao je 38 poena. Od ukupnih 76 Hrvatske! Ni takav Bogdanovićev učinak nije pomogao, a „Babo” je parket napustio u suzama, kao što su njegovi suigrači njega napustili i ostavili na cjedilu. Nakon razočaranja i bezbrojnih ružno izgovorenih riječi prema tim dečkima, preostaje nam samo da zaključimo da nisu dorasli nošenju hrvatskog dresa, istog tog dresa u kojem su Petrović, Kukoč, Rađa i društvo osvojili čak četiri velike medalje u četiri godine na početku mlade Hrvatske. Više od četvrt stoljeća čekamo na novu medalju, a kraj se tog čekanja ne nazire. Da svih 11 igrača koji su predstavljali Hrvatsku na ovom turniru udruže snage, ne bi se mogli približiti Bojanu Bogdanoviću, čovjeku koji je najradije htio otići na zasluženi odmor nakon naporne NBA sezone u kojoj je srušio Draženov rekord po broju poena u jednoj utakmici (48), ali ne… Odlučio je pomoći svojima na putu do novih olimpijskih igara. Sam nije mogao…
Dončić bez pomoći ne bi odvukao susjede u Tokio
Ako bih morao izdvojiti jednog koji je ugodno iznenadio, to je Mario Hezonja koji se napokon trgnuo te se ostavio igranja igrica kao što je to radio za vrijeme boravka u SAD-u. Proteklih smo dana gledali nekog drugog Hezonju, pozitivno bezobraznog, a ne umišljenog i bahatog. Na njegovim krilima došli smo do polufinala. U prvom poluvremenu susreta s Nijemcima ubacio je 12 koševa, ponovno je igrao jako dobro, no to je bilo to. „Babo” je ostao bez ikakve pomoći. Ne mogu se oteti dojmu kako neki pojedinci konstantno dobivaju izbornikov poziv unatoč tomu što ga ne zaslužuju. Poput Željka Šakića. Ne sjećam se kad je taj odigrao jednu solidnu utakmicu. Možda tamo u Riju 2016. godine kad je „kemija” bila visoka kao rijetko kada. No, nije on jedini koji je podbacio. Mogao bih tako svakog pojedinačno… Slovenci, primjerice, nemaju takvih problema. I zato danas slave prolazak u Tokio. Mislite da bi svladali Litavce u finalu pred njihovim navijačima da samo Dončić igra? Bez pomoći Čančara, Blažiča i ostalih? Malo sutra…
Momčad s takvim kalibrom ispadne u skupini…
Tužno je kada se u nekoj skupini prosječnih sportaša nađe jedan izvanserijski pojedinac kojeg nam je svima žao jer s tom grupicom ljudi ne može postići željeni rezultat. Razlika u kvaliteti, jednostavno, bude prevelika. Bilo je puno takvih primjera kroz prošlost, a najaktualniji je onaj Roberta Lewandowskog, inače najboljeg nogometaša svijeta, u poljskoj reprezentaciji. Jako je teško uopće procesuirati podatak da momčad s takvim kalibrom od igrača ispadne u skupini Europskog prvenstva sa samo jednim osvojenim bodom, čime su slabiji učinak od njih na turniru ostvarili jedino Sjeverna Makedonija, Škotska i Turska. Jedini bod osvojili su zahvaljujući njegovom pogotku Španjolcima, a skoro ih je sam ugurao u osminu finala. Međutim, poraz od Šveđana 2:3 koštao ih je tog sna. Pogađate tko je zabio oba gola za Poljake… Dojam je da je Robert kojim slučajem zabio osam pogodaka, njegovi bi opet nekako primili devet. Malo karikiram, no nije daleko od istine.
Dvije ikone velškog sporta
Da nastavimo nogometnim putevima, Wales je svojedobno imao dvojicu vrhunskih nogometaša, a dok su ta dvojica aktivno igrala, nikad ta reprezentacija nije otisnula svoje korake na velikim natjecanjima. Riječ je o Ianu Rushu i Ryanu Giggsu. Uz Garetha Balea, svetom trojcu velškog nogometa. Prvi je donedavno bio najbolji strijelac Walesa u povijesti, a drugi je, istini za volju, uvijek više težio igranju u Manchesteru, no i svojim ne naročito bajnim nastupima, uvijek je iskakao iz gomile.
Američki usamljenici
Za ljubitelje košarke i američkog nogometa, i tamo se krije poneki lone traveller. Patrick Ewing, jedan od najboljih centara u povijesti NBA lige, skoro čitavu karijeru proveo je u New York Knicksima s kojima nikad nije osvojio prsten. Doduše, dvaput je stigao do velikog finala, 1994. godine gotovo i do tog prstena (poraz od Houstona 3-4). Međutim, nikako se nije mogla poklopiti momčad njegovog kalibra s kojom bi otišao do samoga kraja. Iste je (ne)sreće bio i Reggie Miller. Gotovo dva desetljeća proveo je s Pacersima, no i on je u mirovinu otišao bez prstena. Još valja spomenuti i jednu poznatu ličnost koja je danas poznatija po nezaboravnoj policijskoj „potjeri” po ulicama Los Angelesa, nego po sportskim ostvarenjima, ili čak po glumi. Radi se, dakako, o igraču američkog nogometa, O. J. Simpsonu koji je prvih devet od 13 sezona NFL karijere proveo u Buffalo Billsima, u jednoj uistinu lošoj momčadi s kojom je sveukupno imao omjer pobjeda i poraza u osnovnom dijelu sezone 48-92. Tek su jednom izborili doigravanje… Kroz tih devet godina O. J. se nadobivao bezbrojnih pojedinačnih nagrada, no i on je u mirovinu otišao bez momčadskog uspjeha. Možda se i u tome malo kriju problemi njegovog post-igračkog života…
Još je mnogo sličnih primjera i još će ih biti. I to je okrutnost momčadskih sportova. Mnogi se „šlepaju” uz vrhunske igrače, a nažalost neke sportske klase nikad neće ostvariti svoj maksimum. Surova je to realnost…
