Dado Pršo – biografija, klubovi, reprezentacija

Dado Pršo rođen je 5. studenog 1974. u Zadru, ali je odrastao u Splitu, gdje je i započeo svoj nogometni put u omladinskom pogonu Hajduka. Bio je jedan od onih dječaka koji su sanjali da jednog dana istrče na Poljud pred punim tribinama.

Međutim, već tada se pokazalo da Pršov put neće biti lagan. Hajduk ga nije zadržao u prvoj momčadi, smatrajući da nema dovoljno kvalitete. Umjesto toga, Dado je morao tražiti priliku u nižim ligama, što bi mnoge obeshrabrilo — ali njega ne.

Nakon kratkih epizoda po manjim klubovima, Pršo odlazi u Francusku, gdje mu karijera kreće potpuno drukčijim putem. Početkom devedesetih radi kao automehaničar u Monaku, trenirajući u slobodno vrijeme i čekajući šansu koja će mu promijeniti život. Ta kombinacija upornosti i skromnosti postat će njegov zaštitni znak.

Pršin put prema vrhu bio je sve samo ne uobičajen. Igrao je za manje francuske klubove kao što su Rouen i Ajaccio, gdje je stekao reputaciju napadača koji nikada ne odustaje. Njegove igre privukle su pažnju Monaca, koji ga je 1999. godine ponovno doveo u svoje redove – ovaj put s jasnim ciljem da se izbori za mjesto u prvoj momčadi.

U Monacu se Pršo napokon afirmirao. Iako je konkurencija bila žestoka, njegovo zalaganje i borbenost ubrzo su ga učinili miljenikom navijača. Sezona 2003./2004. bila je njegova najbolja – postigao je 18 golova u Ligue 1, a posebno se pamti njegov nevjerojatan podvig u Ligi prvaka kada je četiri puta pogodio mrežu Deportiva La Coruñe u pobjedi 8:3.

Taj trenutak ušao je u povijest — ne samo kao dokaz njegovog napadačkog instinkta, nego i kao potvrda da je Dado Pršo postao europsko ime. Te godine Monaco je stigao do finala Lige prvaka, gdje su izgubili od Mourinhovog Porta, ali Pršo je ostao jedan od heroja sezone.

Nakon sjajnih sezona u Monacu, 2004. godine Pršo prelazi u Glasgow Rangers, gdje postaje prava zvijezda škotskog Premiershipa. Njegov dolazak donio je novu energiju klubu, a navijači su odmah prepoznali njegovu borbenost i karakter.

U Rangersima je Pršo nastavio ono što je započeo u Francuskoj – neumorno trčanje, neustrašive duele i golove u važnim trenucima. Postao je omiljen zbog iskrenog pristupa, nikada se nije štedio i uvijek je davao sve za dres.

S Rangersima je osvojio škotsko prvenstvo i Liga kup, a 2005. proglašen je jednim od najboljih stranaca lige. Njegova duga kosa i prepoznatljiva strast na terenu učinile su ga instantno prepoznatljivim, a navijači su ga uspoređivali s ratnikom koji igra iz ljubavi, ne iz interesa.

Zbog činjenice da je dugo igrao u nižim ligama, Dado Pršo relativno kasno debitira za hrvatsku reprezentaciju – tek 2003. godine, u dobi od 28 godina. No, čim je obukao kockasti dres, bilo je jasno da Hrvatska ima napadača drukčijeg profila.

Pršo je donio ono što se ne može naučiti – srce. Na terenu je ostavljao sve, a navijači su ga obožavali zbog iskrenog pristupa i energije kojom je nosio nacionalni dres.

Najviše se istaknuo u kvalifikacijama za Euro 2004., gdje je bio jedan od ključnih igrača u momčadi Otte Barića. U Portugalu je Hrvatska ispala u skupini, ali Pršo je ostavio dojam borca koji nikad ne posustaje.
Sudjelovao je i na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj, pod izbornikom Zlatkom Kranjčarom, gdje je također bio jedan od najvažnijih napadača reprezentacije.

Za Hrvatsku je ukupno odigrao 32 utakmice i postigao 9 golova, a svaki njegov nastup bio je obilježen emocijom i žarom koji je osvajao navijače.

Dado Pršo nije bio tipičan golgeter koji čeka loptu. Njegov stil igre temeljio se na borbenosti, trčanju i fizičkoj snazi. Bio je sposoban povući loptu, izboriti prekršaj, otvoriti prostor za suigrače i zabiti kada je najpotrebnije.

Bio je poznat po tome da često igra unatoč ozljedama, da se nikada ne štedi i da svojom energijom motivira cijelu momčad. U vremenu kad su mnogi igrači bili poznati po tehnici i eleganciji, Pršo je bio suprotnost – simbol radničkog nogometa, dokaz da karakter ponekad vrijedi više od talenta.

Nažalost, kao i mnoge sportaše, ni njega nisu zaobišle ozljede. Tijekom posljednjih sezona u Rangersima borio se s kroničnim problemima s koljenima, što ga je prisililo na prerani završetak karijere.

U svibnju 2007. objavio je da se povlači iz profesionalnog nogometa, u dobi od samo 32 godine. Navijači Rangersa oprostili su se od njega s transparentima “Thank you, Dado”, dok je cijela Škotska prepoznala da je izgubila igrača koji je nogomet igrao s dušom.

Nakon završetka karijere, Dado Pršo se povukao iz javnosti. U kolovozu 2024., međutim, postao je pomoćni trener u francuskom Bordeauxu. Prije toga, kako navodi Transfermarkt, bio je trener napadač u tamošnjem drugoligašu Pauu, a od 2021. je i investitor u senegalskom klubu Demba Diop.

Dado Pršo ostao je simbol jedne posebne generacije hrvatskih nogometaša – onih koji nisu odustajali. Njegova priča inspirira jer pokazuje da uspjeh ne mora doći rano, da nije važan samo talent, nego i volja, rad i vjera u sebe.

Za mnoge navijače, Pršo je bio više od nogometaša – bio je dokaz da se snovi ostvaruju ako si spreman proliti znoj i izdržati sve prepreke.

U eri kada je nogomet postajao sve komercijalniji, on je ostao iskren, jednostavan i ponizan. Zato i danas, kada se spomene njegovo ime, reakcija je ista – osmijeh i poštovanje.

Dado Pršo nije bio klasična zvijezda. Nije bio najbrži, ni najtehničkiji, ni najpoznatiji, ali je imao nešto što se ne može kupiti – srce.

Njegov put od automehaničara do finala Lige prvaka i svjetskih prvenstava ostat će trajna inspiracija za sve koji vjeruju da uspjeh ne dolazi preko noći.

U povijesti hrvatskog nogometa, njegovo ime zauzima posebno mjesto – ne zato što je bio savršen, nego zato što je bio pravi. I to je ono što ga čini jednim od najvoljenijih hrvatskih nogometaša svih vremena.