Spektakl u Rotterdamu nije završio onako kako smo se nadali. Pred 30 tisuća naših navijača hrvatska reprezentacija u neizvjesnoj utakmici izgubila je od Španjolske, nakon raspucavanja penala.
Tako je Hrvatska završila druga u novom Uefinom reprezentativnom natjecanju, što joj je i najveći uspjeh otkad je pokrenuta Liga nacija 2019. godine. Naši su do toga došli izbacivanjem iz turnira strašnih reprezentacija kao što su Francuska, Danska i Nizozemska, a velika je stvar što su se uopće našli u finalu, kad znamo da su startali teškim porazom od Austrije u Gradskom vrtu.
Za izbornika Zlatka Dalića i njegove igrače nije bilo lako podnijeti još jedno veliko finale u kojem su ostali za dlaku kratki na putu do trofeja. No, s navijačke strane u Hrvatskoj nema razloga za razočaranje. Dapače, pomalo je nevjerojatno u kakvoj nogometnoj eri u našoj zemlji živimo…
Nismo opsjednuti trofejom
Bilo bi sjajno vidjeti naše nogometaše kako podižu trofej u velikom finalu, no nikom u Hrvatskoj to zapravo nije opsesija.
Istina je, nogomet uživa ogromnu popularnost u cijelom svijetu. Jednom kad malo počnete putovati vidite s koliko strasti se prate nogometne utakmice u svakom kutku naše planete. Neke od tih zemalja imaju više od 100 milijuna stanovnika i možda nikad neće igrati na nekom od velikih svjetskih natjecanja.
Zbog toga je zaista privilegija gledati iz godine u godinu hrvatsku nogometnu reprezentacija kako uspješno prolazi kvalifikacije europskih i svjetskih nogometnih prvenstava i tamo igra važnu ulogu.
A tri medalje u samo pet godina su nestvaran uspjeh s kojim se trenutno može pohvaliti tek nekoliko nogometnih sila, poput Francuske i Italije.
Zbog svih tih razloga u nogometu ne drži vodu ona teorija koja kaže da je drugi zapravo prvi u nizu gubitnika, a zapravo je vrlo gadljivo tako nešto tvrditi vezano za bilo koji sport.
Nema sumnje, to što imamo priliku gledati naše nogometaše kako se ravnopravno nadmeću s najboljima na svijetu je privilegija koja nam donosi zaista mnogo zadovoljstva i uzbuđenja. Zbog toga jedva čekamo sljedeće natjecanje, bez obzira osvojili naši ponovo medalju ili samo na njemu sudjelovali…
Penali su vještina, ali i sreća
Španjolska je ove nedjelje zaustavila seriju naših od četiri izvođenja penala u kojima su izašli kao pobjednici. Uspješni su naši bili protiv Danske i Rusije na SP-u u Rusiji, a onda i protiv Japana te Brazila na svjetskoj smotri u Kataru.
Uvjerili smo tada sami sebe da su penali vještina i da je to što naši prolaze rezultat toga što to jednostavno bolje rade od drugih. Pa iako svakako ima nešto u tome, kako tehnički, tako i mentalno, na kraju pri izvođenju udaraca s bijele točke ipak u velikoj mjeri odlučuje i sreća.
Naime, gol je vrlo širok i ako protivnici odrade svoj posao kako treba, golman gotovo da nema izgleda sačuvati svoju mrežu. Tako je bilo protiv Španjolaca. Vjerojatno nije slučajnost da su naši baš od njih izgubili jedine dvije utakmice koje su otišle u produžetak ili na penale, u eri Zlatka Dalića. No, u međuvremenu su isti ti Španjolci ispali na penale od Rusije i Maroka na SP-u, a od Italije na Euru, tako da garancija u nogometu očito nema.
U svakom slučaju, sada kad vidimo da ti penali zaista mogu završiti i loše, jasno je da moramo biti sretni što to nije bio slučaj u prvoj u nizu velikih hrvatskih pobjeda, protiv Danske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Naši su tamo dva penala zapucali i tu su se spasili zahvaljujući Danijelu Subašiću, ali i samim Dancima.
Da je ta utakmica drukčije završila, to bi u potpunosti promijenilo povijest hrvatske nogometne reprezentacije koja možda nikad ne bi ostvarila niti jedan od svojih velikih uspjeha koji su uslijedili. Srećom, to se nije dogodilo i tako je otključana najljepša hrvatska nogometna priča.
U svakom slučaju, danas su Luka Modrić i suigrači apsolutne legende u našoj zemlji, s tri medalje oko vrata. Generacija je to kojoj ne treba zlato kako bi bila najveća u našoj povijesti, u sportu u kojem nijanse odlučuju na velikim natjecanjima i triput doći do odličja je čudesan uspjeh kojem se treba pokloniti…
