Hrvatska je protiv Gibraltara ostala dužna. Očekivali smo rekord…
Večer u Varaždinu obećavala je mnogo. Nogometni navijači i strastveni pristaše Vatrenih s pravom su sanjali da bi upravo na domaćem terenu mogla pasti neka nova visokometna pobjeda, možda i najubojitija u povijesti hrvatske reprezentacije. Stadion pun, atmosfera nabrijana, domaći teren i vojska navijača u leđima — sve se činilo kao savršena prilika. No, iako je završilo s tri boda, kao da nismo ispunili sva očekivanja. I da smo, barem što se rezultatske dimenzije tiče, ostali dužni.
Od starta se znalo da Hrvatska ima imperativ da ne potcijeni protivnika, da ne dopusti da Gibraltar ostane opasan. Protiv Gibraltara smo već u lipnju u gostima slavili uvjerljivo 7:0, što je jedna od najuvjerljivijih pobjeda u ovim kvalifikacijama. Taj rezultat probudio je očekivanja: zašto ne ponoviti takvo rušilačko predstavljanje kod kuće, pred svojom publikom? Koliko god analiza utakmice govorila da se ne smije ići na silu, jednako toliko navijače dobrim razlogom gone ideje o rekordima.
Tablica sadržaja
Hrvatska pobjeda iz 2016. i dalje najveća
Ali rekord — 10:0 protiv San Marina iz 2016. — i dalje stoji kao nedodirljiv. To je rezultat koji se pamti i koji opominje. Da, ta prijateljska utakmica nije kvalifikacijski susret, ali upravo zbog goleade koju je donijela, i dalje privlači pažnju kada god se spomene “najubojitija” pobjeda Hrvatske.
U Varaždinu, međutim, Hrvatska nije uspjela nadmašiti ni one ambicije koje su se činile realnim. Gibraltar je, iako inferioran, uspio držati mrežu čistom sve do 30. minute, kada je Toni Fruk glavom zabio vodeći pogodak. Taj gol razbuđuje domaće gledatelje, ali i razotkriva jednu unutarnju činjenicu: suparnik je živ, zahtijeva pristup, ne smiješ se opustiti. Hrvatska je nastavila nuditi pritisak, stvarati prilike, dominirati posjedom — ali rezultatski impuls izostao je.
U 55. minuti utakmice dosuđen je kazneni udarac za Hrvatsku nakon prekršaja nad Frukom, a loptu na bijelu točku postavio je Lovro Majer. Veznjak je pucao, no vratar Gibraltara Hankins pročitao je kut i obranio njegov udarac. Kad očekuješ visoku pobjedu — dvocifrenu, u idealnom scenariju — onda te baš svaki “minus” košta.
No, nisu negativno gledanje prema ovom meču opravdano. Jer treba gledati i širu sliku. Hrvatska je slavila 3:0 — golovi Luke Sučića u 78. i Martina Erlića u 96. minuti osigurali su komfortnu marginu. Prije toga, u prvom poluvremenu, igra je bila relativno skromna u pogledu konkretnih završnica, ali Hrvatska je kontrolirala igru, stvarala prijetnje i držala Gibraltar pod stalnim pritiskom. Ta pobjeda, iako ne spektakularna po razlici golova, ima ogromnu težinu. Praktički je osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo — mogućnost koju smo priželjkivali.
Najvažniji su bodovi
I tu leži priča ove utakmice: da, očekivali smo more golova. Da, željeli smo izvanredan rezultat, dominaciju bez dileme. Ali — istina je da je najvažnija stvar bila — tri boda. Da je Hrvatska lagano dozvolila iznenađenje, da je Gibraltar u zadnjih dvadesetak minuta uspio smanjiti — to bi onda od ove utakmice učinilo neuspjeh. A ovako, sa 3:0, s čistom mrežom, s novim igračima koji su se upisali u strijelce — Fruk, Sučić, Erlić — možemo mirno hodati dalje, razmatrati sljedeće izazove.
No, ne smijemo zanemariti i ljudski i emocionalni element — publiku u Varaždinu, faktor Zlatka Dalića “kod kuće” i stvaran očekivački pritisak. Daliću je utakmica protiv Gibraltara bila značajna i zato što je, tri dana nakon svoje stote utakmice kao izbornik, izrazio želju da se taj susret odigra u njegovom gradu. I nema dvojbe — publika je odgovorila. Stadion je bio ispunjen, navijači su jedva čekali, tribine su jako reagirale na svaki šut, na svaki prodor, na svaku akciju.
Publika je željela prikladan jubilej za izbornika, željela je da se osjeća domaća atmosfera, da se osjeti slavlje koje prelazi tehniku igre. Ta emocionalna komponenta dodatno je dignula temperaturu — tu se ne igra samo za kvalifikacije, nego i za ponos, za znak, za potvrdu da se možemo razumno nadati spektaklu pred vlastitom publikom. Ali i u tom je smislu Hrvatska isporučila: stvarala je, dominirala, kontrole nije ispustila. Jednostavno — format igre i kvaliteta suparnika učinili su da spektakl ne bude golijada.
Kod Dalića kod kuće atmosfera je uvijek posebna. On je navikao raditi s pritiskom, s očekivanjima. Svaki trener želi da mu se to “domaćinstvo” prenese na igrače, da tim ne osjeća distancu pred domaćim navijačima nego dodatnu potporu. U Varaždinu se to uspjelo, barem donekle: igrači su djelovali mirno, nismo vidjeli paniku u završnicama, često su pronalazili put do prilika — samo nisu bili neumoljivo precizni. Nešto što kod goleade bismo osvrtali kao grešku napadača, danas možemo smatrati kao razliku između realne pobjede i idealne goleade.
Rekordi su ipak tu da se ruše
U svakom razmišljanju o ovoj utakmici, mora se priznati: Hrvatska nije “podbacila” u strateškom smislu. Ono što se očekivalo — trobod, bolja razlika pobjeda nad konkurentima, održavanje mira u igri — sve je to ostvareno. Ali u suštinskom, onom navijačkom dijelu — ostala je doza neispunjenog. Jer kad navijaš, voliš kad se razvali protivnik. Kad jedeš rezultat. Kad možeš govoriti “pa gledaj, nismo imali milosti”.
Osim toga, promašeni penal Majera ostaje mrlja koja će se prepričavati: “Što je bilo da je pogodio, bili bi na 4:0 ili 5:0 i to bi bacilo suparnika u očaj.” To je hipotetička igra — što bi bilo da je Majer pogodio? No, to je i realnost nogometa: promašaji se događaju, udarac moraš izvesti s karakterom, ali i s dozom sreće.
Ovaj susret, dakle, ima slojeve: sportski, taktički, emocionalni i epizodni. U tom tkivu leži njegov značaj. I u konačnom računu možemo reći: Hrvatska je ostala dužna — ali u granicama razboritog — ne zato što je izgubila ili ispala loša, nego zato što su publika, navijači, očekivali novu golijadu za povijest.
Ipak, taj sentiment neće pobijediti realnost: tri boda su nježan zagrljaj kojim smo se učvrstili u poziciji favorita, gotovo osigurali prolaz, ostavili konkurenciju iza sebe i sačuvali čist komfort za sljedeće susrete. Nadamo se da će sljedeća prilika, možda na nekom velikom stadionu, pružiti ono što nismo uspjeli ovoga puta — da padne rekord.
