Tempus fugit. Tako je zapisao Vergilije u svojim Georgikama pred kraj života. Vrijeme leti, uistinu. Kao da smo jučer navijali za hrvatske sportašice i sportaše na Olimpijskim igrama u Tokiju, a već je više od dva tjedna prošlo od svečanog zatvaranja 32. Olimpijskih igara. Međutim, nema razloga za tugu. Nakon osam osvojenih olimpijskih medalja, sigurno nam stiže i berba paraolimpijskih odličja. Paraolimpijske igre kreću danas, s početkom od 13 sati po srednjoeuropskom vremenu i bit će zanimljivo vidjeti hoće li hrvatske paraolimpijke i paraolimpijci uspjeti srušiti rekord iz Londona i Rija kada je osvojeno pet medalja. Imamo jaku delegaciju u Tokiju, a među njima je i Anđela Mužinić, stolnotenisačica kojoj će ovo biti treće POI, a iz Rija ima srebro u ekipnom dijelu natjecanja s Helenom Dretar Karić.
„Helena izgleda jako dobro na treninzima”
Iako joj je prva ljubav bila odbojka, životni put odveo ju je u smjeru stolnog tenisa. I kada prekine profesionalnu karijeru, pamtit ćemo ju kao jednu od najboljih hrvatskih parastolnotenisačica, vrlo vjerojatno i najbolju uz suigračicu Helenu, ali i Sandru Paović. Anđela je u Tokio otputovala još u utorak, zajedno s Helenom, jedinim hrvatskim stolnotenisačem Pavlom Jozićem, trenericom, izbornikom i liječničkom službom. Opisala nam je Anđela kako je tekao kraj priprema…
– Bili smo smanjili intenzitet treninga i osjećam kako dolazim u formu. Mislim kako smo maksimalno iskoristili uvjete koje smo imali tijekom čitave godine. Naravno da bi idealno bilo da nema pandemije i da je povećan broj međunarodnih natjecanja. Unatoč tomu, mislim kako smo situaciju iskoristili maksimalno koliko smo mogli.
Anđelin suprug, plivač Kristijan Vincetić, također će nastupiti u Tokiju, na svojim četvrtim POI. Ondje će loviti svoju prvu paraolimpijsku medalju. Otkrila nam je stolnotenisačica kada Kristijan ide put „Zemlje izlazećeg Sunca”.
– U prvoj turi smo bili samo mi stolnotenisači koji s natjecanjem krećemo odmah nakon otvaranja, 25. kolovoza. Dakle, nas troje stolnotenisača išli smo prvi, zajedno s trenericom, izbornikom i fizioterapeutom. Poslije nas, 21. kolovoza došao je najveći dio sportaša, a Kristijan stiže u Tokio tek 26. kolovoza.
Pokušali smo ju „uvući” u ulogu glasnogovornika pitanjem o trenutnoj formi Kristijana, no nije se dala…
– Ne znam ja, u njegovo ime ništa ne govorim, ha-ha.
No, u vezi svoje partnerice, Helene Dretar Karić, dala nam je komentar.
– S Helenom sam bila na tri međunarodna kampa ove godine – dvaput u Vodicama i jednom u Sloveniji. U posljednja četiri tjedna dvaput smo bile na pripremama u Zagrebu i jednom u Dugoj Resi. Već smo neko vrijeme zajedno. Mogu reći kako izgleda jako dobro na treninzima.
„Ekipni duh je presudio”
Anđela i Helena iz Rija su se vratile sa srebrom oko vrata nakon sjajne igre protiv Tajlanđanki u četvrtfinalu, a potom i favoriziranih Južnokorejanki u polufinalu. Na putu do finala i susreta s Kineskinjama, koje su kasnije i osvojile zlato, nisu imale niti jedan poraz. Naše su stolnotenisačice bile četvrte nositeljice turnira, a highlight čitavog natjecanja bila je pobjeda nad Južnom Korejom.
– Taj dan je sve, nekako, krenulo na našu stranu. Ne sjećam se, iskreno, kakva su bila očekivanja, no dobiti Južnu Koreju bila je ogromna stvar. Imale smo dobar timski duh koji je stjecan nekoliko godina. Tada smo pobijedile zbog toga ekipnog duha, a ne većeg igračkog znanja. Ne kažem da nismo bile kvalitetne, jer da je bilo tako ne bismo pobijedile. Najveću ulogu u tome slavlju odigrao je ekipni duh. Bile smo, jednostavno, nerazdvojne.
Na prvu se čini kako je ta pobjeda bila samim time veća jer su u sastavu Južne Koreje bile tri igračice, a Hrvatsku su predstavljale samo Anđela i Helena. Je li, uistinu, nedostatak izostanak jedne stolnotenisačice?
– Nema to nikakve veze. Na turnirima se zna dogoditi da neka djevojka nema s kim igrati, pa ju netko uzme u svoj tim. Naravno, nije isti osjećaj. Kada se poznamo, znamo se, praktički, u „milimetar”. Kao da smo u braku. Nedostatak te treće osobe, ustvari, i nije bio nedostatak, jer bismo morale igrati nekoliko godina s tom curom kako bismo se sve navikle jedne na drugu.
I u Tokiju najveće konkurentice bit će Kineskinje i Korejanke, a naše su djevojke dovedene u ulogu trećih nositeljica. Napominje Anđela, za razliku od Rija, na ovim POI neće biti meča za broncu, što znači da sam ulazak u polufinale već nosi medalju. Tom odličju vjerojatno se potajno nada i Pavao Jozić, debitant na paraolimpijskim igrama i jedini hrvatski stolnotenisač u Tokiju.
– Ne znam, stvarno, kako da prognoziram njegov nastup. Ne znam koliko je trenirao, koliko se trudio. Nemamo iste sparinge, nismo u istoj dvorani. Ne mogu prognozirati ikoga, a najmanje samu sebe jer nismo imali turnire uoči Igara da vidimo u kakvoj smo formi – iskrena je Anđela.
„Mnogo toga sam propustila kako bih mogla slijediti svoje snove”
Na početku smo spomenuli veliku Sandru Paović, bivšu stolnotenisačicu koja je u Riju stigla do zlata. Neupitno je jedna od najvećih hrvatskih paraolimpijki u povijesti, ali i veliki uzor, kako ističe Anđela Mužinić.
– Sa Sandrom nisam u kontaktu već neko vrijeme. Prestala je igrati nakon Svjetskog prvenstva nedugo poslije Igara u Riju. U sportskom smislu Sandra Paović može biti samo uzor. Ono što je ona osvojila, ne znam tko će još osvojiti u Hrvatskoj.
U odnosu na posljednje POI, povećala se brojka sportašica u odnosu na sportaše. Sada ona iznosi 40 posto. Puno, malo, ili taman?
– Brojka je realna i ne treba povećavati broj sportašica jer onda se gubi kvaliteta. Primjerice, u muškom stolnom tenisu, stolnotenisača ima 150 na svjetskoj rang-ljestvici pa je logično da ih i na Igrama bude više od nas. Nemam nekakvu listu kod sebe pa da mogu reći je li ta brojka realna i u drugim sportovima. Teško mi je komentirati kad ne znam što sve stoji iza tih brojki.
Nismo se mogli ne dotaknuti izbora za „paraolimpijca desetljeća” kojeg je pokrenuo Hrvatski paraolimpijski odbor u suradnji s Allianzom. Izbor je održan početkom godine, a među kandidatima bili su uključeni svi osvajači paraolimpijske medalje za Hrvatsku na Igrama u Londonu 2012. i Riju 2016. godine. Pobjedu je uvjerljivo odnio plivač, Mihovil Španja, a odmah iza njega smjestila se Anđela Mužinić, kao najbolja hrvatska paraolimpijka u razdoblju od 2010. do 2020. godine. Iza sebe je ostavila neka velika imena, poput atletičarke Mikele Ristoski, već spomenute Sandre Paović, bacača kugle Darka Kralja i skijaša Dine Sokolovića.
– Što je presudilo, ne znam, no ljudi kojima sam okružena dobro znaju koliko dajem i koliko ulažem u stolni tenis. Mnogo toga sam propustila zbog karijere, i rođendana, i svadbi, kako bih mogla slijediti vlastite snove – kratka je i potpuno na zemlji Anđela.
Za kraj, ponajboljoj hrvatskoj parastolnotenisačici cilj je uživati u Tokiju.
– Najvažnije mi je da uživam u plodovima onoga što sam napravila do sada na treninzima. Jedva čekam Igre jer samo želim uživati, želim dati sve od sebe. Nastojat ću biti hrabra, smirena i želim racionalno razmišljati tijekom meča. Imam samopouzdanje i sviđa mi se kakva sam na treninzima.
Bilo bi prekrasno kada bi se duo Anđela – Helena vratio iz Tokija s novom medaljom oko vrata, no to je manje važno. Veliki uspjeh za djevojke je samo prisustvovanje jednom takvom globalnom događaju kao što su Paraolimpijske igre. Ogroman je to uspjeh i za njih, ali za preostalih 20 hrvatskih junakinja i junaka koji će nas predstavljati u Tokiju.
