Devet Grand Slam finala, četiri osvojena (najviše od svih hrvatskih tenisača/ica uz Ivana Dodiga), tri Masters 1000 finala, jedan osvojen, ukupno 39 ATP finala, od čega 17 pamti po pobjedi. Zatim: pobjednik Davis Cupa iz 2018. s hrvatskom reprezentacijom, dvostruki sudionik završnog turnira najboljih igrača parova (uskoro i trostruki), najbolji svjetski igrač parova otprije dvije godine te je tim uspjehom postao i ostao jedini/a Hrvat/ica na čelu ATP / WTA ljestvice. Da to ne bi bilo sve, pobrinuo se podatak koji govori kako je najmlađi broj jedan u parovima još od Todda Woodbridgea iz 1996. koji je tada imao 25 godina. Posebno je to ostvarenje kad se uzme u obzir da je konkurencija parova u tenisu namijenjena nešto starijim i iskusnijim dečkima. Također, ovaj Splićanin trenutno drži prvo mjesto na ATP ljestvici parova za ovu ludu i nezaboravnu 2020. godinu, zajedno sa svojim partnerom Brunom Soaresom, te će njih dvojica kao takvi otići na završni turnir u London koji je na rasporedu idućeg tjedna. Ako niste čuli za njega, onda ste ili Amiš, ili živite ispod stijene ili vas, jednostavno, tenis uopće ne zanima. Radi se, dakako, o – Mati Paviću.
„ATP me usmjerio prema parovima“
No, da se vratimo na početak. Mate je odnekud morao početi da dođe do ovih visina. Svoje su prste tu upetljali i otac Jakov, koji je dugi niz godina u „bijelom sportu“, te starija sestra Nađa, nekadašnja tenisačica, koju je upravo otac „navukao“ na zemljane terene.
– Igrom slučaja se to sve dogodilo. Nađa je počela trenirati i igrati tenis, a ja sam samo pratio sestrine i očeve korake te sam tako završio u tenisu.
Kao junior ostvarivao je vrlo dobre rezultate u obje konkurencije, i u pojedinačnoj i u parovima, pa je pravo pitanje što ga je nagnalo da se posveti samo jednoj konkurenciji? Očito je imao malu pomoć u tome…
– Imao sam dobre rezultate u parovima i kao junior te sam tu kvalitetu prenio i u seniorski tenis. Prve godine u profesionalnom tenisu došao sam do finala parova Zagreb Indoorsa s Dodigom. Mogu reći kako parovi nikad nisu bili prioritet, za razliku od singla. S obzirom na to kako sam već u mlađim danima bio jako dobar u parovima, gubio sam kontinuitet igre u pojedinačnoj konkurenciji te bih, stoga, puno tjedana izgubio tijekom godine, ne bih konstantno igrao singl. Primjerice, znao bih osvojiti neki turnir u parovima, pa ne bih stigao na kvalifikacije singla za sljedeći turnir. Sama odluka da se posvetim parovima stigla je nakon odluke ATP-a prije četiri-pet godina da se kvalifikacije turnira u pojedinačnoj konkurenciji smanje s 32 na 16 tenisača te jednostavno nisam više mogao ulaziti u te turnire, nisam mogao usput igrati singl i parove. Tada sam se morao odlučiti hoću li se posvetiti igri parova ili ću se vratiti na Challengere i Futurese u singlu. Tako me, zapravo, ATP usmjerio prema pravoj odluci.
„Prvi Grand Slam u muškoj konkurenciji posebno se pamti“
Približavanjem seniorskoj razini dosegao je najveći juniorski uspjeh, trofej Wimbledona 2011. godine s Georgeom Morganom. Međutim, prvi ATP naslov iz Nice četiri godine kasnije s Michaelom Venusom ističe kao posebniji.
– Oba su posebna na svoj način te ih je teško uspoređivati jer je jedan osvojen u juniorskoj, a drugi u seniorskoj konkurenciji. Wimbledon je uvijek posebno osvojiti, pa makar i kao junior, te mi je cilj jednoga dana i kao senior osvojiti najveći svjetski turnir, no moram priznati da mi je draže osvajanje seniorskog turnira u Nici jer sam tada već stasao kao igrač i to mi je bio pokazatelj da mogu mnogo toga napraviti i da sam na pravom putu. Sjećam se da smo u finalu pobijedili Rojera i Tecaua koji su tada bili u samome vrhu svjetskog tenisa, pa mi je to bio pokazatelj da mogu igrati s najboljima.
U svijet profesionalnog bavljenja tenisom, i to u parovima, ušao je s partnerstvom Ivana Dodiga, tada već etabliranog svjetskog igrača. Nakon nekoliko godina uslijedile su suradnje sa stranim tenisačima, poput spomenutog Venusa, a kasnije i Olivera Maracha te Brune Soaresa. Sve su to vrsni tenisači s kojima je Pavić igrao brojne jake turnire.
– Sva tri tenisača posebna su na svoj način, pogotovo Marach koji ima drugačiji koncept igre parova. Mislim da najbolji tenis igram sada sa Soaresom jer sam puno napredovao unatrag nekoliko godina, a izdvojio bih razdoblje s Venusom s kojim sam naučio što je pravi tenis. Mislim da smo i ja i on sada osjetno bolji igrači. Rekao bih da u posljednja dva-tri mjeseca igram svoj najbolji tenis.
Dokaz da je Mate fenomenalan igrač parova leži u činjenici kako je sva četiri Grand Slama u kojima je slavio, osvojio s različitim igračima/cama. Sigurno mu je neki od ta četiri turnira ostao u naročito lijepom sjećanju.
– Svaka titula osvojena je na drugačiji način, pa čak i posljednja „korona-titula“ na US Openu koja je osvojena bez publike. S Marachom pobjeda na Australian Openu 2018. bila je nešto posebno. Osvojili smo turnir bez da sam i bio naročito svjestan da smo ga osvojili tako da mi je to osobno najdraži Grand Slam. Bio je mi to prvi Grand Slam naslov u muškim parovima nakon što smo odigrali sjajan turnir.
„Protiv Bopanne i Paesa bili smo favoriti“
Većina vrhunskih sportaša ima neku svoju bolnu točku, ahilovu petu. Tako je Elginu Bayloru, legendarnom košarkašu Lakersa, slaba točka bila NBA finale, koje je gubio čak sedam puta, da bi njegovi LA Lakersi osvojili toliko željenu titulu u sezoni na početku koje se Baylor umirovio zbog problema s koljenom. Ili da se potpuno približimo Mati možemo dati primjer Andyja Murraya na Australian Openu, u čijem je finalu igrao pet puta i svih pet puta bivao poražen (četiri puta od Novaka Đokovića). Ahilova peta Mate Pavića, svakako, je Davis Cup.
– Da, ta priča s Davis Cupom me nikako neće. Mislim da sam imao peh u nekoliko mečeva. Bio sam odsutan četiri godine iz reprezentacije. Prva dva meča sam odigrao kad sam imao 19-20 godina. Jedan je bio protiv Murrayja, drugi protiv Fyrstenberga i Matkowskog koji su tada bili top ten igrači. Od kada sam se vratio u Davis Cup opet sam imao nezgodne protivnike: u Zadru 2018. čekali su me Ryan Harrison i Mike Bryan, koji je tada bio prvi igrač svijeta, pa onda Francuzi u finalu, to jest, Herbert i Mahut. Prošle godine u Madridu bili su Nadal i Granollers, tako da u tih šest mečeva, u pet nisam imao ulogu favorita. Nisu to bili uvjerljivi porazi, često se dolazilo i do odlučujućeg seta, a najveći žal mi ostaje za susretom s Indijcima u Zagrebu jer smatram kako smo Škugor i ja bili favoriti protiv Bopanne i Paesa. Na papiru su, svakako njih dvojica jedni od najboljih ikada, no to su igrači na zalasku svoje karijere, koji su tada imali kombinirano 86 godina! To mi je jedini kiks u Davis Cup karijeri – smatra Mate koji se osvrnuo i na svoju budućnost u reprezentaciji te novi format koji je na „rafalnoj paljbi“ od strane teniskih fanova.
– Nadam se da ću igrati još jako dugo i da ću što prije ostvariti prvu pobjedu u Davis Cupu. Što se tiče formata, i stari i novi imaju svoje dobre i loše strane. Ovaj novi format koji je predstavljen u Madridu prošle godine je za nas igrače nekako bolji jer je sezona jako duga pa se na taj način smanjuju napori, ali, nažalost, Davis Cup nije više što je bio. Izgubio je draž igranja pred domaćom publikom. Meni je draži stari format jer smo prije imali priliku igrati doma pred 10-15 tisuća ljudi.
„Trenutni plan je još jedna sezona sa Soaresom“
Prije mjesec dana na Roland Garrosu mogao je postati najtrofejniji u povijesti hrvatskog tenisa po broju osvojenih Grand Slamova, no brojka je ostala na četiri. Pavić i Brazilac Soares nisu uspjeli poraziti Nijemce Krawietza i Miesa, kojima je odlično „legla“ pariška zemlja, s dva osvojena naslova u dvije godine.
– Bio je to, uistinu, težak meč. Iskreno, ne gajim neke simpatije prema njima tako da mi je poraz teško pao u finalu. Nepobjedivi sigurno nisu jer su i ove i prošle godine u Roland Garrosu u par navrata bili vrlo blizu porazu. Moram priznati kako su i polufinale i finale odigrali na vrlo visokoj razini, a Soares i ja nismo tog dana bili pravi. Imali smo svoje prilike, i dosta break lopti u drugom setu, pogotovo kad su servirali za meč. Da smo im tada uzeli servis, igrao bi se tie-break drugog seta te vjerujem kako bi se promijenio momentum meča. Činjenica je da smo morali biti bolji, ipak je to bilo Grand Slam finale te nismo niti zaslužili da osvojimo turnir – iskreno je zaključio Mate te nadodao koliko bi njegova suradnja sa Soaresom još mogla potrajati.
– Jedan sam od mlađih u parovima na Touru, još kad se uzme u obzir s kim sam bio u paru. Oliver Marach, s kim sam raskinuo suradnju prošle godine, zakoračio je u peto desetljeće života, Soares je u 39. godini te ih možemo nazvati veteranima ove igre. Sadašnji plan je takav da odigram još jednu sezonu s Brunom, no sve ovisi o rezultatima koje ćemo ostvarivati.
Posljednji se dani odbrojavaju do ATP Finalsa u Londonu, turnira osam najboljih igrača u pojedinačnoj konkurenciji te 16 najboljih u parovima. Optimističan je hrvatski tenisač uoči završnice, na kojoj će loviti svoj prvi prolazak skupine.
– Mislim da možemo, s ovakvom formom, pobijediti bilo koga. Smatram da smo jedni od boljih parova na Touru. To smo i pokazali s finalima u New Yorku i Parizu. Cilj nam je da na svakom turniru odemo do samoga kraja i znamo da to možemo. Meni će ovo biti treći nastup na završnom Mastersu, uz onaj prvi kad smo Marach i ja kao alternativa (deveti par) ušli u turnir te pobijedili braću Bryan. Dogodine, 2018., bili smo prvi par svijeta te smo kao takvi stigli na Masters, no imali smo peh sa ždrijebom koji nas je spojio s kombinacijama Herbert – Mahut, M. Bryan – Sock i Kubot – Melo. Finale su igrali Francuzi i Amerikanci, oba para iz naše skupine, što dokazuje kakve teške protivnike smo imali. Stoga, nadamo se nešto boljem ždrijebu te ciljamo na titulu.
„Čestitke Torcidi“
Svima koji ga i najmanje znaju poznato je kako je Mate veliki navijač splitskog Hajduka, da mu venama teče „bila“ boja, kao i svim Splićanima. Nedavno je Torcida uveličala svoj 70. rođendan neviđenim „pirotehničkim šouom“ koji je „zapalio“ cijeli grad.
– Popratio sam to putem društvenih mreža, primio sam nekoliko videa od doma. Bilo je, stvarno, spektakularno, proslava je bila spektakularna te bih i ja ovom prigodom čestitao Torcidi 70. rođendan.
Uz nogomet, prati se, naravno, i košarka, kako strana, tako i domaća. Podosta ljudi ne zna da je Mate kao dječak trenirao košarku paralelno s tenisom, tako da ne čudi njegova zainteresiranost u ovaj sport. Također, prije mečeva voli se opuštati uz raznoliki glazbeni repertoar, a u slobodno vrijeme pogleda i pokoji biografski film.
– Igrao sam za Split dvije godine u mlađim kategorijama tijekom osnovne škole, u isto vrijeme dok sam se bavio i tenisom. Košarka je oduvijek bila druga ljubav. Najdraži klub mi je, apsolutno, Split, odnosno, nekadašnja Jugoplastika. Baš sam nedavno nabavio retro-dres Žutih te „hudicu“. Što se tiče NBA-a, Miami Heat je tim koji više pratim jer sam nekoliko puta bio na njihovim utakmicama s 12-13 godina dok sam igrao juniorske turnire po SAD-u. Dwyane Wade je tada bio na svome vrhuncu te mi se naročito on urezao u pamćenje. Glazbeni repertoar je šarolik, ima svega i svačega. Filmove volim, pogotovo biografske, te sam gledao, kao i većina, Last Dance o legendarnim Bullsima iz 90-ih. Prije par godina pogledao sam Odiseju u žutom o Jugoplastici povodom 70 godina osnutka kluba. Filmovi s takvom tematikom uvijek su mi dragi i zanimljivi.
Velika je karijera pred Matom Pavićem. Kao 27-godišnjak, još ima za odigrati pregršt velikih mečeva i osvojiti pregršt titula koje će ga lansirati prema putu da postane najtrofejniji hrvatski tenisač u povijesti. Zapravo, Mate je već odavno zagazio na taj put, a samo je pitanje vremena kad će sjesti u vitrinu i taj peti Grand Slam. A onda se ne bismo začudili kad bi krenuo u lov na one najveće: Woodiese (Woodbridgea i Woodfordea), braću Bryan, Roya Emersona, Johna Newcombea i ostale velikane „bijelog sporta“. Mate je, itekako, sposoban za to. A tek mu je 27…
Intervju je obavio Luka Petković za portale dalmacijaplus.hr i hrsport.hr
