Ivan Klasnić: Najveća životna utakmica

Rođen 29. siječnja 1980. u Hamburgu, Ivan Klasnić je nogometne korake započeo u Njemačkoj. Brzo je pokazao potencijal, postao je napadač koji zna zabiti i kreirati priliku, a njegov talent nije dugo ostao neprimijećen. Prvo je značajnije afirmiranje došlo kroz dres FC St. Pauli, kluba koji ga je promovirao i za koji je dao važan doprinos u njihovim nastojanjima da se vrate u viši rang Bundeslige.

Pravi iskorak dogodio se prelaskom u Werder Bremen, jedan od značajnijih klubova u Njemačkoj. Ondje je Klasnić u sezoni 2003./04. imao jednu od najboljih sezona u svojoj karijeri. Bio je dio Werderove momčadi koja je osvojila duplu krunu – prvenstvo i Kup Njemačke. U toj sezoni postigao je 13 golova i namjestio još 11 za suigrače, pokazujući da nije samo golgeter, nego igrač koji doprinosi igri, kreaciji, timskom radu.

Igrao je potom i u inozemstvu: u Francuskoj za Nantes, u Engleskoj za Bolton Wanderers, a kasnije i za Mainz. Također, za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 41 utakmicu, postigavši 12 golova. Među navijačima će posebno ostati upamćen pogodak Turskoj na Europskom prvenstvu 2008. godine, iako je Hrvatska tada ispala s Eura. Sve to su trenuci vrhunca: igrač koji je u punom smislu znao što znači biti profesionalac te ispuniti očekivanja.

Dok se karijera razvijala i dok su se slavlja nizala, u pozadini je tinjala bolest koja će Klasniću promijeniti život u temelju. Još 2001. godine – dakle dok je bio relativno mlad, na početku karijere u Werderu – pojavile su se laboratorijske naznake da nešto nije u redu. Krvne pretrage pokazivale su povećanu razinu kreatinina, što je indikacija da bubrezi ne filtriraju normalno, te slabokrvnost. Međutim, ti signali nisu dobili dovoljno pažnje – ili nisu bili shvaćeni ozbiljno, ili je prioritet kluba i profesionalnog natjecanja bio toliko velik da su se rizici ignorirali.

Sredinom 2005., a posebno 2006., nastupa pogoršanje stanja. Nauka i medicina imaju protokole za ovakve situacije, ali u njegovom slučaju intervenira nešto što se često skriva u sportu: lijekovi protiv bolova, antiinflamatorni preparati, posebno diklofenak i slični, kojima se pokušava ublažiti bol – često posljedica mikrotrauma, velikog opterećenja, napora. Ti lijekovi su, prema njegovom svjedočenju, dodatno pogoršali stanje bubrega. Klasnić iznosi da da je znao što se događa da ne bi ih koristio.

Kako se stanje pogoršavalo, bilo je jasno da lijekovi više ne mogu biti trajno rješenje. Krajem 2006. liječnici su procijenili da će morati na transplantaciju bubrega. Prva transplantacija dogodila se 2007. godine: bubreg mu je darovala majka, Šima. No, tijelo je odbacilo taj organ. Druga transplantacija bila je od očevog bubrega, koja je kratko bila uspješna – Klasnić se oporavio dovoljno da se vrati nogometu, da igra, ali antigeni, imunosni odgovor, stariji lijekovi, dijagnoza, stalni stres organizma učinili su svoje i bubreg je s vremenom počeo otkazivati. Nakon toga je počela dijaliza – tri puta tjedno, po pet sati. To je bio svakodnevni posao koji je prožimao život iz sportskih svlačionica u borbu za osnovne životne funkcije.

U međuvremenu, pokrenuta je pravna bitka protiv liječnika Werdera – dvojice liječnika koji nisu reagirali na simptome, prema njegovim tvrdnjama, i propustili su rano dijagnosticirati i ublažiti oštećenja bubrega. On smatra da je, da su reagirali na prve signale, bolest možda mogla biti zaustavljena u nekom ranoj fazi, ili je bar šteta bila manja.

Treća transplantacija uslijedila je 2017. u Zagrebu – organ je darovan od nepoznatog donora (nije član obitelji, jer je tijelo već stvorilo protutijela na isključivo obiteljske darivatelje). Taj bubreg je, do posljednjih izvještaja, dobro funkcionirao.

Činjenica da je Klasnić nastavio igrati nogomet na visokoj razini unatoč tim zdravstvenim izazovima čini njegovu karijeru posebnom. Mnogi igrači nakon prve ozbiljnije ozljede ili bolesti zagrmi, nestane – no Klasnić se opet vraćao.

Nakon što je bolest bubrega uznapredovala, nakon prve neuspjele transplantacije, njegova želja da se vrati na teren bila je snažna. Werder je, iako u dilemi, produžio ugovor s njim u lipnju 2007., kada je Klasnić već bio u drugoj transplantaciji i oporavku- On je fizički i psihički izdržao; bio je prvi igrač s presadjenim bubregom koji je nastupio na velikom natjecanju – na Europskom prvenstvu 2008. Kad je zabio gol Turcima, mnogi su navijači, publika, novinari držali to istinskim herojstvom – jer nije samo zabio, nego se vratio iz granica onoga što su mnogi mislili da je moguće.

Ali osjećaj neodređenosti ostao je prisutan: svaki put kad je tijelo posustajalo, kad transplantacija nije uspjela, kada je dijaliza bila nužna ili kada je postojala mogućnost da organ otkaže, svaka minuta na terenu bila je dar. Klasnić je znao da njegovo tijelo ne funkcionira kao kod drugih igrača; svaki trening, svaka utakmica, svaka bol imali su dodatnu težinu. Govoreći o upotrebi lijekova protiv bolova, on je jasno rekao da da nije znao za problem bubrega, nikada ih ne bi koristio – ali da je u profesionalnom sportu to često standard, gotovo nepisano pravilo.

Bolest poput Klasnićeve ne završava kad se ugasi reflektor; ona se nastavlja u bolovima, u terapijama, u čekanju na transplantacije, u dijalizi, u pravnim borbama. Klasnić je proživio gubitke – majka mu je darovala bubreg, ali organ tijelo nije prihvatilo; otac mu je darovao bubreg koji je neko vrijeme funkcionirao, ali ipak kasnije otkazao; treći put je čekao donora izvan obitelji.

Dijaliza je postala redovita stanica života: satima provedenim u bolnici, ograničenjima u prehrani i tekućinama, stalnim medicinskim nadzorom. On sam je govorio da „ide u 7, vraća se u 1“, opisavši kako dijaliza postane posao – posao opstanka. Ta svakodnevna rutina, u kontrastu sa svijetlom i glamuroznom fasadom nogometa, razotkriva koliko je cijena sporta često plaćena u tišini. Klasnićovo tijelo je nosilo teret očekivanja, trčanja, treninga, ali isto tako – lijekova, tretmana, ignoriranja alarma, medicinskih pogrešaka.

Njegove riječi iz dokumentarnog filma ARD-a “Hirschhausen und der Schmerz” (Hirschhausen i bol) otkrivaju koliko je svjestan te cijene. Govori o boli, o ljutnji, o zahvalnosti za svaki novi dan, ali i o sumnjama: „Da sam znao da imam problema, nikada ih ne bih uzimao [lijekove protiv bolova]…“ I dodaje: „Ono što sam prošao ne bih poželio nikome.“

Priča Ivana Klasnića nadilazi pojedinca jer otvara pitanja koja se dotiču cijelog sporta: koliki su rizici koje profesionalni sport tolerira, koliko su igrači izloženi, koliko su medicinske službe zaista sposobne pratiti i reagirati na znakove bolesti. Klasnić je tvrdio – i neki dokazi to potkrepljuju – da su liječnici Werdera propustili reagirati na rane laboratoryjne pokazatelje. Uzimanje snažnih protuupalnih i analgetičkih lijekova, ne samo kad je bol jača već i preventivno, u nekim slučajevima, nameće se kao način da se igraju utakmice, ali po cijenu skrivenih oštećenja. To je moralno pitanje: tko je odgovoran – pojedinac, klub, liječnik, regulativa, savezi?

Također, priča ima pravni aspekt – Klasnić je pokrenuo postupke protiv liječnika iz Werdera, smatrajući da je došlo do nemarnosti. Da se pravda protegnula na širu zajednicu, da je upozorila sportsku javnost da je zdravlje igrača vrjednije nego trenutna pobjeda ili ugovor, možda bi se sustav promijenio.

Trenutno je Klasnić u fazi u kojoj zdravlje ostaje centralna briga. Treća transplantacija mu je donijela bubreg koji, prema zadnjim izvještajima, dobro funkcionira. To mu daje nadu da život može biti koliko-toliko „normalan“ – što god to značilo nakon toliko godina dijalize, operacija, terapija. On i dalje živi sa sviješću da ne može zanemariti svoje stanje – lijekovi su nužni, iako ih mrzi zbog onoga što su uzrokovali, ali ih prihvaća jer bez njih ne bi bilo života kakav danas ima.

Ne radi se samo o opstanku, nego o kvaliteti života – koliko god je moguće. Naprimjer, njegova aktivnost izvan nogometa: poslovi, odnosi, planovi – svi su pod posebnim uvjetima. On više nije samo nogometaš; on je čovjek koji se s bolesti nosi svakog dana, koji se s ograničenjima bori, ali koji isto tako ne gubi čovječnost, ne gubi zahvalnost.

Priča Ivana Klasnića je lekcija iz više perspektiva. Prvo, podsjeća nas da sport – čak kad se čini kao da je sve o snazi, talentu i brzini – uključuje tijelo koje je krhko. Granice ljudskog tijela su jasne, i iako se znanost i medicina stalno razvijaju, često su kaskade unazad zbog nemara, nepažnje, institucionalnog zanemarivanja signala koji bi se mogli zaustaviti.

Drugo, njegova borba pokazuje koliko je otpora, psihičke snage, strpljenja i nade potrebno da se preživi – ne da biste bili zvijezda, nego da biste ostali čovjek. Da biste prihvatili da svaki dan može biti dobitak, iako bol može biti stalni pratilac i dok lijekovi pomažu, često su i podsjetnik na loše odluke prošlosti.

Treće, priča osvjetljava institucionalnu odgovornost – klubovi, medicinski timovi, sportske federacije imaju dužnost brinuti o zdravlju igrača kao o najvažnijem kapitalu, ne samo kao o sredstvu za ostvarivanje rezultata. Pravna dimenzija slučaja Klasnić mogla bi poslužiti kao upozorenje: ignoriranje rizičnih pokazatelja može imati teške posljedice – za igrača, za reputaciju, za moral sportskog svijeta.

Četvrto, njegov život sada pokazuje važnost zahvalnosti – ne zahvalnosti zbog nečega trivijalnog, već zahvalnosti za dan, za disanje, za mogućnost da se i dalje susretneš s ljudima, da pričaš, da živiš i da sanjaš. Kada kaže da treba biti zahvalan čak kad si bolestan, on time otklanja tminu rezignacije – on vjeruje u svaki novi trenutak, u svaki novi izlazak sunca.

Ivan Klasnić je primjer rijetke vrste: sportaša koji je dosegao vrh, ali koji nije mogao izbjeći sudbinu koju mnogi smatraju izvan njegove kontrole. Njegova borba nije počela u zadnjem poluvremenu, nego je trajala godinama – kroz rane znakove, kroz terapije i transplantacije, kroz padove i ponovne uzdizanja.

Kad govori da ne zna koliko će još živjeti, on ne govori samo o vlastitoj krhkosti; govori i o onečišćenju očekivanja, o životu punom rizika koje mnogi ne vide, o utakmicama koje se ne igraju na stadionu nego u bolnicama, u ordinacijama, u sobama čekanja. Ali isto tako govori o snazi da se izdrži, o ljubavi, o borbenosti, o vrijednosti života bez obzira na to koliko je kratko ili koliko je dugo.

I dok karijera Ivana Klasnića stoji u nogometnim udžbenicima – golovi, nastupi, klupske titule, reprezentativni nastupi – njegova životna karijera, borba s bolešću, stavovi i riječi možda su ono što će ostati trajni spomenik: da je bio ne samo „golgeter“ nego i čovjek koji se suočio s vlastitom sudbinom bez davanja olakšica.

U toj mješavini slave i boli, što se može naučiti jest ovo: da je zdravlje najvažniji trofej. I da svaki novi dan, čak kad zahtijeva lijekove, čak kad je tijelo pod pritiskom, vrijedi. Ivan Klasnić pokazuje da život vrijedi živjeti sa smislom, dostojanstvom i zahvalnošću.