Kada je uveden tie-break u tenisu?

Pravilo o tie-breaku dalo je ljubiteljima tenisa neke od najzanimljivijih, nezaboravnih trenutaka u povijesti bijelog sporta, ali i riješilo veliki problem s kojim su se profesionalni tenisači svojevremeno mučili. Iako su se prvi teniski turniri počeli igrati krajem 19. i početkom 20. stoljeća, takozvana 13. igra uvedena je tek tijekom ’70-ih. U ovom tekstu odgovaramo na pitanje kada je uveden tie-break u tenisu, kao i sve što o njemu morate znati.

Tie-break u tenisu

U tenisu se tie-break obično igra kada set dosegne određeni rezultatski prag te je izjednačeno. Specifične okolnosti malo variraju ovisno o turniru ili razini igre, ali tie-break se obično koristi u sljedećim situacijama:

• Standardni setovi: U većini profesionalnih i amaterskih teniskih mečeva, tie-break se igra kada rezultat u setu dosegne ukupno 6 gemova (6-6). To znači da ako oba igrača ili momčadi osvoje po šest gemova u setu, tie-break se koristi za određivanje pobjednika tog seta.
• Finalni set: Na mnogim turnirima, uključujući Grand Slam turnire kao što su Wimbledon, French Open, US Open i Australian Open, finalni set (peti set za muške pojedinačne i treći set za ženske pojedinačne i sve mečeve parova) nastavlja se dok jedan igrač ili tim ne postigne prednost od dva gema. Međutim, u nekim slučajevima, tie-break se može koristiti čak i u posljednjem setu kako bi se izbjeglo produženje utakmica na neodređeno vrijeme. Na primjer, na US Openu, finalni set i za muškarce i za žene u singlu uključuje tie-break ako rezultat dosegne svih 6 gemova.

• Tijekom tie-breaka, igrači ili timovi se natječu kako bi postigli određeni broj poena, obično sedam ili deset, s minimalno dva poena prednosti. Format bodovanja u tie-breaku obično uključuje izmjenične servise svaka dva poena, počevši od jednog igrača ili momčadi, sve dok se ne osvoji tie-break. Ishod tie-breaka određuje pobjednika seta, a rezultat seta zatim se ažurira u skladu s tim.
• Onaj tenisač čiji je red da servira započinje tie-break jednim servisom s desne strane svog terena, a njegov protivnik potom ima dva servisa, prvi od njih s lijeve strane svog terena. Prvi tenisač zatim ponovno ima dva servisa i tako svaki ima dva dok se tie-breakom ne odluči pobjednik.

Kada je uveden tie-break u tenisu?

Dolazimo do središnjeg pitanja – kada je uveden tie-break u tenisu? Prije uvođenja pravila tie-breaka, setovi su se mogli nastaviti neograničeno dok jedan igrač ne postigne dva gema prednosti, što je dovelo do mečeva koji su trajali satima ili čak danima. Pravilo je osmišljeno kako bi se riješio problem dugih i potencijalno beskonačnih setova, osobito u profesionalnim teniskim mečevima.

Ideju o tie-breaku u tenisu skovao je James Van Alen, američki teniski entuzijast i izumitelj. Van Alen je predložio tie-break sustav kasnih 1960-ih kao rješenje za problem nepredvidivih setova, koji su često produljivali mečeve i remetili raspored turnira. Njegova inovativna ideja imala je za cilj uvesti strukturiraniju i učinkovitiju metodu za rješavanje izjednačenih setova, osiguravajući da utakmice ostanu privlačne i podjednako upravljive za igrače, gledatelje i organizatore.

Van Alen je 1965. organizirao pozivni profesionalni događaj na travi u Newport Casinu, domu Prvenstva SAD-a u ranim godinama. Sjedio bi pokraj terena i kad bi set dosegao ukupno šest gemova, mahao bi crvenom zastavom da označi početak tie-breaka.

Prvi tie-break u tenisu

US Open uveo je pravilo o tie-breaku pet godina kasnije, kada je direktor turnira bio bivši američki stručnjak za parove Billy Talbert.

Prvi tie-break u tenisu odigran je 20. svibnja 1970. Odigrao se tijekom muškog pojedinačnog meča u West Side Tennis Clubu u Forest Hillsu, New York, SAD, koji je tada bio mjesto održavanja američkog državnog prvenstva (sada poznatog kao US Open). Meč je bio između Eddieja Dibbsa i Harolda Solomona tijekom prvog kola turnira. Solomon je izašao kao pobjednik u tie-breaku protiv Dibbsa, čime je osvojio set i na kraju meč.

Od 1975. do danas tie-break od 13 poena (prvi do sedam ili prvi koji vodi s dva poena nakon 6-6) bio je usvojen za sve setove na US Openu.

Od svog početka, pravilo tie-breaka postalo je standardna značajka teniskih mečeva na svim razinama natjecanja, uključujući Grand Slam turnire, profesionalne turneje i rekreacijsku igru. Njegovo uvođenje pojednostavnilo je format teniskih mečeva, osiguravajući da ostanu zanimljivi i dostupni igračima i gledateljima.

FOUR match points saved! 🔢🥹
27 minute tie-break! 🤯

Marcel Granollers and @HoracioZeballos battle back from the brink 4-6, 6-2, [16-14] 🆚 Nys/Zielinski@MutuaMadridOpen | #MMOPEN pic.twitter.com/f8S12F8eBH

— ATP Tour (@atptour) May 2, 2024

Primjeri kao razlozi uvođenja pravila o tie-breaku

Prije uvođenja pravila tie-breaka u tenisu, mečevi su, dakle, mogli trajati nevjerojatno dugo, posebno kada su igrači bili izjednačeni i setovi su ostali izjednačeni. Nekoliko povijesnih susreta ističe se svojom izuzetnom dužinom i izdržljivošću. Evo par značajnih primjera najdužih teniskih mečeva prije primjene pravila tie-breaka:

• Wimbledon 1969.: Pancho Gonzales protiv Charlieja Pasarella: Ovaj legendarni susret dogodio se u prvom kolu Wimbledona 1969. Meč između Pancha Gonzalesa i Charlieja Pasarella trajao je nevjerojatnih 5 sati i 12 minuta. Gonzales je dobio meč u pet setova: 22-24, 1-6, 16-14, 6-3, 11-9.
• Wimbledon 1953.: Rex Hartwig protiv Franka Sedgmana: Još jedna epska bitka u Wimbledonu dogodila se 1953. između Australaca Rexa Hartwiga i Franka Sedgmana. Meč je trajao 4 sata i 12 minuta, što ga čini jednim od najdužih mečeva tog vremena. Sedgman je slavio u pet setova: 6-4, 3-6, 2-6, 6-2, 11-9.
• French Open 1956.: Jaroslav Drobný protiv Budgea Pattyja: Na French Openu 1956. Jaroslav Drobný i Budge Patty sudjelovali su u iscrpljujućem natjecanju koje je trajalo 4 sata i 18 minuta. Drobný je na kraju pobijedio Patty u pet setova: 2-6, 6-2, 8-10, 8-6, 10-8.
• US Open 1969.: Richard Gonzales protiv Charlieja Pasarella: Prije njihovog maratonskog okršaja u Wimbledonu 1969., Pancho Gonzales i Charlie Pasarell sučelili su se u još jednoj epskoj borbi na US Openu. Ovaj meč trajao je nevjerojatnih 5 sati i 12 minuta, a Gonzales je slavio u pet setova: 22-24, 1-6, 16-14, 6-3, 11-9.
• Davis Cup 1933.: Henri Cochet protiv Bunnyja Austina: U Davis Cupu 1933. Francuz Henri Cochet i britanski igrač Bunny Austin sudjelovali su u maratonskom meču koji je trajao nevjerojatnih 6 sati i 12 minuta. Cochet je na kraju slavio u pet setova: 4-6, 6-4, 6-3, 4-6, 11-9.

Kada je uveden tie-break u tenisu postalo je lakše, a upravo zato ovi mečevi slavljeni su zbog svoje izdržljivosti, vještine i odlučnosti, ističući izvanredne pothvate atletizma i sportskog duha koji su karakterizirali tenis prije pojave pravila tie-breaka.

Nezaboravni tie-breakovi

Nezaboravne pobjede u tie-breaku u tenisu često karakteriziraju visoki ulozi, dramatični trenuci i iznimni prikazi vještine i otpornosti. Evo nekih od najupečatljivijih pobjeda u tie-breaku u povijesti tenisa:

• Finale Wimbledona 1980.: Björn Borg protiv Johna McEnroea: Tie-break u četvrtom setu finala Wimbledona 1980. između Björna Borga i Johna McEnroea je legendaran. McEnroe je spasio sedam meč-lopti u tie-breaku četvrtog seta, koji je trajao 22 minute i završio tako da je McEnroe slavio rezultatom 18-16. Iako je Borg na kraju dobio meč u petom setu, McEnroeova izvedba u tie-breaku ostaje ikona.

• Četvrtfinale US Opena 2001.: Pete Sampras protiv Andrea Agassija: U dugo očekivanom četvrtfinalnom okršaju na US Openu 2001. Pete Sampras i Andre Agassi sučelili su se u nezaboravnom tie-breaku. Nakon razmjene udaraca tijekom cijelog meča, Sampras je zapečatio tie-break 7-5, na kraju pobijedivši u meču u četiri seta na putu do svog petog naslova na US Openu.
• Finale Wimbledona 2008.: Rafael Nadal protiv Rogera Federera: Tie-break u četvrtom setu finala Wimbledona 2008. između Rafaela Nadala i Rogera Federera bio je ključni trenutak u jednom od najvećih mečeva u povijesti tenisa. Nakon tri izjednačena seta, Nadal je dobio tie-break 9-7, iznudivši peti set. Nadal je pobijedio u meču, osvojivši svoj prvi Wimbledonski naslov i prekinuvši Federerov niz od pet uzastopnih Wimbledonskih naslova.

• Finale Australian Opena 2012.: Novak Đoković protiv Rafaela Nadala: U najdužem Grand Slam finalu u povijesti, Novak Đoković i Rafael Nadal borili su se gotovo šest sati u finalu Australian Opena 2012. U meču je bilo nekoliko nezaboravnih tie-breaka, uključujući i ključni tie-break u petom setu. Đoković je na kraju pobijedio 7-5 u finalnom tie-breaku, osiguravši svoj treći naslov Australian Opena u epskom susretu.
• Finale US Opena 2017.: Sloane Stephens protiv Madison Keys: U sveameričkom okršaju u finalu US Opena 2017., Sloane Stephens i Madison Keys borile su se u napetom tie-breaku u prvom setu. Stephens je pobijedila Keys 7-5 u tie-breaku, iskoristila momentum i na kraju dobila meč u dva seta kako bi osvojila svoj prvi Grand Slam naslov.

Ove nezaboravne pobjede u tie-breaku prikazuju dramu, intenzitet i vještinu koja definira tenis na njegovoj najvišoj razini, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti sporta i osvajajući obožavatelje diljem svijeta. Eto, sada znate kada je uveden tie-break u tenisu, ali i mnogo više od toga.