Vratimo se malo u prošlost. Ne puno, dovoljno je mjesec dana. Prije točno 30 dana iz Poreča gledali smo sjajnu predstavu hrvatske rukometne reprezentacije protiv dvostrukih uzastopnih europskih prvaka, protiv onih kojima smo morali pokazati zube (o osveti je smiješno govoriti zbog naravi utakmice) nakon poraza u prošlogodišnjem finalu Eura, protiv momčadi koja će nepuna četiri tjedna kasnije slaviti svjetsku broncu. „Pomeli“ smo ih s parketa, makar to konačan rezultat nije sugerirao (31:28). Duvnjak je dijelio lopte kao nekad Balić, Mandić je „letio“ terenom, Cindrić prenio odličnu formu s Final Foura Lige prvaka, Mate Šunjić (relativno nepoznato ime za prosječne pratitelje hrvatskog rukometa) razbranio se u drugom dijelu na razini svjetske klase. Taj nam je dvoboj dao strašan apetit i nadu kako bismo u Egiptu nakon 12 godina napokon mogli dospjeti u svjetsko finale, pa možda doći i do naslova nakon dugih 18 godina. Bila je to, očito, samo iluzija…
Iluzije, iluzije ‘vamo, jer utjehe nema u realnosti
Konstantno smo se tješili tijekom turnira. Nakon Japana smo govorili kako je to preslika one traume protiv Argentine 2003., Angolu smo uspoređivali sa Saudijskom Arabijom s istog, „portugalskog“ turnira. Nakon Katara slavodobitno smo ustvrdili kako imamo borbenu ekipu koja se popravlja iz susreta u susret. Ubrzo je stigla Argentina koja je prekinula naše uzaludne iluzije kako se možemo popeti na krov svijeta. Jer s takvom igrom to nitko ne može postati. Danska je bila samo čavao u lijes…
Horvat kao Goluža 2010.
I onda u danima nakon povratka Kauboja u Lijepu našu svjedočimo prepucavanjima, sasvim nepotrebnima u ovoj situaciji u kojoj smo se našli. Sad već bivši izbornik Lino Červar podigao je buru još tijekom SP-a najavom svog odlaska, u trenucima dok smo imali teoretsku šansu izboriti četvrtfinale. Na njegovo mjesto došao je njegov pomoćnik, ambiciozni Hrvoje Horvat, te se tako ponovila 2010. godina kada je tadašnja Červarova desna ruka, Slavko Goluža, postao izbornikom.
Kajbine javne frustracije
Horvat je dolaskom na izborničku funkciju odlučio uručiti otkaze fizioterapeutima, dugogodišnjem članu reprezentacije (od 2004.) Damiru Kajbi te mladom 29-godišnjem Filipu Šimunoviću (u momčadi od 2017.). Horvatovu odluku moramo poštivati, sviđala se ona nama ili ne, jer je ipak on član te ekipe posljednjih nekoliko godina, od ponovnog dolaska Červara na klupu, te jako dobro poznaje kako stvari funkcioniraju. Kajbi se to, naravno, nije svidjelo pa je svoje frustracije i osobna stajališta morao iznositi putem društvenih mreža.
Je li potrebno narušavati već narušenu atmosferu?
Nećemo navoditi što je sve izrekao Kajba u videu, no time pokazuje kako sebe i svoje interese stavlja u prvi plan umjesto interese hrvatske rukometne reprezentacije kao i hrvatskog rukometa. U redu, nije zadovoljan time što je, kako on kaže, telefonskim putem obaviješten o izbornikovoj odluci. Ne bi bio nitko, pogotovo nakon 17 godina provedenih s dečkima koji su nas toliko puta oduševljavali. No je li bilo potrebno pomoću svojevrsnog obraćanja javnosti narušavati već dovoljno narušenu atmosferu u reprezentaciji, i to uoči super važnoga kvalifikacijskoga turnira za Olimpijske igre u Tokiju? Svima je jasno kako se s ovakvom igrom te prisutnom atmosferom ne može svladati Francuze, niti sjajne Portugalce, a možda ni čvrste Tunižane.
Njegova razmišljanja poznavali su samo „rukometni krugovi“
Da mu Horvat ne bi ostao jedini na „piku“, dotaknuo se i Cindrića te njegovog učestalog ozljeđivanja u dresu reprezentacije. Sada je vrlo jasno, pogotovo nakon Lukinog obraćanja u podcastu Balkan Handballa, da su postojale nerazmirice između njega i Červara te da priča o ozljedama vjerojatno ne drži priču 100 posto. Kajba je odlučio dodatno potaknuti iskru izjavom kako „taj dečko tri godine reketari HRS-om i reprezentacijom“ te da „ne zaslužuje nositi dres Kauboja“. Kajba se tih tvrdnji, naravno, javno bojao izreći prije ovih nemilih događanja, no zato je neizravno svoje mišljenje pronosio, kako on kaže, u „rukometnim krugovima“. No, je li sad mjesto i vrijeme? Kada nam ovisi plasman na Olimpijske igre.
Ni Luka nije “zlato”
Možda je Kajba zaboravio da nam Cindrić može, i ne samo da može nego i hoće, u budućnosti biti od velike koristi, pogotovo kad se pogleda njegov rukometni potencijal koji iskazuje u Barceloni, europskom gigantu i daleko najmoćnijem klubu Starog kontinenta, usprkos porazu od Kiela u finalu Lige prvaka. Naravno, niti Luka nije „zlato“, nije jedini koji je osobnu muku mučio s Červarom. Dobro znamo Balićeve i Linine nerazmirice poput psa i mačke, ali Ivano je opet pružao vrhunske partije. Ne smatra ga se bez razloga najboljim rukometašem u povijesti…
Zadovoljavanje vlastitog ega stavljeno ispred reprezentacije
Mnogo je tu faktora koji su uzrokovali da se ne ostvari potrebna homogenizacija ekipe, ali nije nimalo u redu da se prepirke odvijaju na ovaj način, bilo na relaciji Kajba – Horvat, Kajba – Cindrić ili Cindrić – Červar. Damir Kajba je u toj prepirki otišao najdalje, vjerojatno misleći kako je 2004. godine dobio status vječnog fizioterapeuta hrvatske rukometne reprezentacije. Tenzije uoči bitnog predolimpijskog turnira u Parizu nisu potrebne, a to Kajba nije shvatio. Ispred reprezentacije stavio je vlastiti ego te način da se opravdava hrvatskoj sportskoj javnosti, samim time i ocrnio ugled novog hrvatskog izbornika kojemu je podrška prijeko potrebna. Osobni problemi neka ostanu na – osobnoj razini.
