Od najlošijeg ne može doći lošiji. Ili može? Dalo bi se filozofski diskutirati o ovoj tezi. Čini se da je sve stvar percepcije pojedinca. Bivši gradonačelnik Zagreba, sada pokojni, Milan Bandić, svojedobno je bio etiketiran kao najkontroverzniji prvi čovjek hrvatske prijestolnice u njezinoj povijesti, čovjek s “milijun afera”, od Zagrepčanke, preko Agrama do Žičare. Radio je i neke poslove nauštrb sporta u Zagrebu – vjerojatno nikada neće izaći na vidjelo je li i, ako je, za koliko je oštetio Cibonu koja godinama grca u dugovima. Financiranje izgradnje zagrebačke Arene u kolaboraciji s Ivom Sanaderom također je upitnoga karaktera, no ta Arena danas je jedna od rijetkih sportskih građevina kojom se možemo ponositi izgledom.
Sportska velesila
Prijepor u društvu radi pitanje koliko je Bandić pomogao zagrebačkom sportu, ali jedno je sigurno – napravio je više dobroga od aktualne vlasti, Tomislava Tomaševića i njegovih “možemovaca” koji su pokazali da, ipak, ne mogu. I u sportskom smislu, ali i ekološkom. Jeste li vidjeli neuredniji Zagreb pod Bandićem, nego sad pod “zelenim Možemo”? Kakve li ironije! Bajke o novom Dinamovom stadionu pustite klincima. Mladi autor ovog teksta nije siguran hoće li on niknuti za vrijeme njegovog života, što bi bilo suludo razmišljanje u nekoj normalnijoj sredini. A Zagreb, u kontekstu sporta, to nije. Pogotovo s ovom vlasti.
Prije nekoliko dana, profesor ekonomije, Tomislav Globan, objavio je rezultate svog zanimljivog istraživanja. Naime, Hrvatska je među deset zemalja u svijetu po raznovrsnosti sportskog talenta na ljetnim Olimpijskim igrama. U prijevodu, gledajući mali broj stanovnika (i sve nas je manje), osvajamo mnoštvo olimpijskih medalja u raznim sportovima. U brojkama – 41 ljetnu olimpijsku medalju od Barcelone 1992. osvojili smo u čak 13 sportova! Od veslanja do boksa. I takva jedna sportska velesila ne može imati normalnu infrastrukturu. Ne tražimo mnogo, no taj “preporod” mora krenuti iz Zagreba. Zaslužili smo, ali očigledno – ne Možemo!
Kada se uzme u obzir broj sportova u kojima se osvajaju medalje na ljetnim OI i to se korigira za broj stanovnika, Hrvatska 🇭🇷 i Slovenija 🇸🇮 su u Top 10 nacija svijeta po raznovrsnosti sportskog talenta.
ISL 🇮🇸
LTU 🇱🇹
LAT 🇱🇻
SLO 🇸🇮
EST 🇪🇪
CRO 🇭🇷
NZL 🇳🇿
NOR 🇳🇴
DEN 🇩🇰
SWE 🇸🇪 https://t.co/OLvxcsmlq5
— Tomislav Globan (@tgloban) February 16, 2024Kako očekivati takve pomake kada Grad Zagreb nije u stanju organizirati doček zlatnim “Barakudama”, dečkima koji su svjetski prvaci u vaterpolu? Zlonamjernici se pitaju: “Pa tko igra taj sport osim pet-šest zemalja?” Na velikim natjecanjima redovito nastupaju vrlo dobri Australci iz velike sportske zemlje, kao i Amerikanci, koji imaju jak sveučilišni vaterpolo iz kojeg crpe talente. Da ne spominjemo one tradicionalne najjače reprezentacije, kojima se posljednjih godina priključila Grčka, a sve nam se čini da će i Francuska, polufinalist Svjetskog prvenstva u Dohi. Svjetski vaterpolo nikad nije bio jači!
U takvoj je konkurenciji naša izabrana vrsta osvojila treće svjetsko zlato u posljednjih 17 godina. I da takva momčad, koja je još jedan briljantan promotor Hrvatske u svijetu, ne dobije zasluženi doček na Jelačić placu? Prva dva svjetska zlata, 2007. i 2017., proslavili smo na središnjem trgu u Zagrebu. Gradonačelnik je bio Milan Bandić. Isti čovjek je, primjerice, još prije polufinala SP-a u nogometu 2018. izjavio da će “Vatreni” imati doček kakav je nezabilježen u povijesti “Lijepe naše”. Tako je i bilo.
Ovako je doček izgledao 2017. godine kada su se naši dečki vratili sa zlatom iz Budimpešte, par godina kasnije gradom jaše #NeMožemo i imamo to što imamo.
Nikad gore #Zagrebu nije bilo.#sramota#jadno#jadnije#možemo pic.twitter.com/ZPoZw8GSFT
— Mato Krizmanić (@MatoKrizmanic) February 19, 2024‘Stranci’ više pomogli Zagrebu od domaćeg dečka
Nažalost, aktualna gradska vlast nema previše empatije, kako prema okolišu (“zelena” ekipa), tako prema sportu. Dobro je rekao izbornik Tucak, dvostruki svjetski prvak, prilikom slijetanja u Zagreb:
Imate ljude koji su u školi bili oslobođeni od tjelesnog odgoja, a obnašaju važne funkcije… Što da vam pričam o tome…
Je li Tomašević bio oslobođen tjelesnog odgoja? Možda…
Jesu li “domaći ljudi” idealni i poželjni za rukovodeće pozicije? Na temelju toga što su “domaći”, idealni zasigurno ne, a poželjni su u očima nerazumnih lokalpatriota. Tomašević je, eto, Zagrepčanin, a je li više doprinio Zagrebu od Hercegovca Bandića? Ni do koljena nije Matu Mikiću, Slavoncu pod kojim se dogodio infrastrukturni procvat u glavnom gradu koji sad prizivamo. S Mikićem kao gradonačelnikom, Zagreb je dobio Draženov dom, kompleks bazena Mladost, sportski centar na Jarunu. Obnovljena je Šalata, stadion Maksimir, Trg bana Jelačića (tada Trg Republike), zaživjela je popularna Tkalča. Jasno, sve to radi Ljetne Univerzijade 1987. godine. Ali, rezultati su i danas, više od tri i pol desetljeća kasnije, jasni.
Tomaševića nije briga, ali zato je Ivicu Puljka i Matu Frankovića, gradonačelnike Splita i Dubrovnika koji su spasili “stvar”. U ova dva dalmatinska grada popodne će se održati spektakularni doček zlatnim hrvatskim vaterpolistima. Svjetskim prvacima. Koji su pokazali da Mogu i žele. Za razliku od nekih…
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
