Zagrebački Dinamo živi prekrasne dane. Nevezano uz to kako će se okončati uzvratni susret četvrtfinala Europske lige protiv Villarreala u četvrtak, svi simpatizeri „modroga“ kluba mogu biti strahovito ponosni na svoje mezimce. Nakon što je prije dvije godine ostvareno toliko dugo čekano „europsko proljeće“ (49 godina), a prošle sezone su ekipu Nenada Bjelice sekunde, doslovno, dijelile od prolaska u osminu finala Lige prvaka, sada je hrvatski prvak otišao korak dalje.
Ispred Hoffenheima i Granade
Prekrasna je momčad složena, no što bi bilo od nje da u svom nukleusu ne sadrži vrhunske stopere? Dovoljno govori onaj podatak o sačuvanoj mreži sve do pred kraj posljednjega kola grupne faze Europske lige protiv CSKA, kada je Livakovića svladao, upravo, hrvatski nogometaš, Kristijan Bistrović. Tko će komu, nego svoj svomu… Tako je Dinamova posljednja linija ponijela titulu najbolje obrane u Europa ligi sa samo jednim primljenim pogotkom, ispred Hoffenheima (2) i Granade (3). Bilo bi to nezamislivo bez Kevina Theophilea-Catherinea i Rasmusa Lauritsena.
Dvije „bandere“
Ne bi bilo nimalo pretenciozno kad bismo ustvrdili da je ovaj sjajni francusko-danski stoperski tandem među najboljima koje je Dinamo ikada imao, ako ne, čak, i najbolji. Iako klupsku svlačionicu dijele tek pola godine. Tko bi ranije rekao da su u Maksimirskoj 128 u ljeto 2018. i jesen 2020. napravili fenomenalan posao kojim su doveli dva neustrašiva stupa obrane, dvije „bandere“ koje se fenomenalno nadopunjuju.
Fenomenalni Miljković i Zajec
Imali su „Modri“ tijekom povijesti pregršt sjajnih stopera, odnosno centarhalfova, kako su se nekada popularno zvali. U onoj „šampionskoj“ generaciji koja je 1967. godine došla do naslova pobjednika Kupa velesajamskih gradova, od iza su pretežito „stražarili“ Filip Blašković i Marijan Brnčić, koji je, pak, ostvario nešto manje zavidnu karijeru na Maksimiru od svog kolege Blaškovića. Nije Dinamo dugo trebao čekati na novi sjajni stoperski duo, po mnogima bolji, nego prethodni, samo što nisu došli dovoljno do izražaja uslijed nedostatka europskih uspjeha. Starije generacije sigurno ih se sjećaju, a radi se o pokojnom Ivicu Miljkoviću i po mnogima jednom od najboljih dinamovaca u povijesti, Velimiru Zajecu. Zajedno su u dresu „Modrih“ upisali 470 ligaških nastupa! Nakon odlaska Miljkovića, Srećko Bogdan postao je miljenik navijača. Njegova velika prednost bila je sjajna napadačka sposobnost za jednog braniča. Ukratko, zabio je 34 pogotka u 262 prvenstvena nastupa…
Niz stranaca
U nadolazećim desetljećima rijetko kad su se spajali vrsni stoperi, no ne smije se zaboraviti učinak nekih pojedinaca, poput Andreja Panadića na prijelazu iz 80-e u 90-e, pa Darija Šimića, neustrašivoga Gorana Jurića, izrazito potentnog Igora Bišćana. U novijem razdoblju sjećamo se, primjerice, nekih stranih stopera, poput Jensa Nowotnyja koji se u Dinamu zadržao samo tijekom sezone 2006./07., a doveden je uz prizvuk „najvećeg pojačanja u povijesti kluba“. Ili Leandra Cufrea, odnosno Tonela, koji su svojedobno bili izvrsni braniči, no dojma smo da su bili dio slabijeg Dinama gdje se nisu uspjeli izvući iz „ralja“ mediokriteta. Naravno, i Leonardo Sigali je u četiri sezone provedene na Maksimiru bilježio sjajne trenutke, no kolege na stoperskoj poziciji su mu se često izmjenjivale. Prečesto…
Eh, da su Oskar i Horvat dulje bivali zajedno…
Možda bi netko mogao ustvrditi da smo ludi, da srljamo kao „guske u maglu“ s izjavom da su Kevin i Rasmus najbolji stoperski tandem u Dinamovoj povijesti već sada, no ovosezonskim ostvarajem te trenutnim dojmom možemo si dati za pravo na tu konstataciju. Naravno, mnogo je tu faktora koji utječu na procjenu, no estetike radi, Theophile i Lauritsen vrlo vjerojatno odnose titulu. Da je, kojim slučajem, legendarni Ivan Jazbinšek bio nešto mlađi, ili podjednako legendarni Ivica Horvat nešto stariji, danas bismo bez premca upravo za njih dvojicu mogli ustvrditi da su najbolji par posljednje linije u povijesti Dinama. Čak i hrvatskog nogometa. Doduše, zajedno su odigrali tri sezone nakon završetka Drugog svjetskog rata, no „Oskar“ Jazbinšek je tada već bio na zalazu karijere. Njih dvojicu bez problema možemo svrstati među tri najbolja Dinamova stopera u povijesti, uz Velimira Zajeca. Još nekoliko sezona zajedničkog igranja na ovakvoj razini te bilježenja sličnih, ako ne i uspješnijih rezultata, Theophile-Catherine i Lauritsen „puhat“ će im za vratom.
