Dan nakon što smo se prisjetili jedne od najvećih hrvatskih rukometnih pobjeda ikad, utakmice u kojoj su, tada nama svima još uvijek poprilično nepoznati mladi igrači, svladali veliku Španjolsku nakon 20 minuta produžetaka, došlo je vrijeme da se sjetimo i velike utakmice odigrane 2. veljače 2003. godine.
Odmora gotovo da nije ni bilo
Hrvatska je svoju utakmicu protiv Španjolske započela 1. veljače u 17 sati i 30 minuta, a nakon bespoštedne borbe i prolaska u finale, imala je oko 20-ak sati za odmor za veliko finale protiv Njemačke. Njemačka je svoje finale osigurala prije početka utakmice Hrvatske i Španjolske, pobijedivši u polufinalu Francusku s 23:22.
Već tu je nastala jedna mala briga hoće li se igrači uspjeti kvalitetnije pripremiti za finale ili će biti žrtve umora te pokleknuti pred Nijemcima.
Tijek susreta
Prvo poluvrijeme obrane kao da nisu niti postojale. Na odmor se otišlo s čak 38 golova, a rezultat je bio 20:18 za Hrvatsku. Znali smo da će se to smiriti u drugom poluvremenu i da samo treba održavati tu prednost. Međutim, u 38. minuti Nijemci su došli do vodstva od 23:24 i poprilično nas zabrinuli. Tada se sjajnom obranom na koju se nadopunio Vlado Šola, Hrvatska ipak uspjela oporaviti od tog šoka i fantastičnom serijom od 5:0 doći do velikih 28:24.
Kako to često biva, kod Hrvatske nema ništa bez drame. Oko 7 minuta do kraja, Nijemci ponovno poravnavaju, a rezultat je 29:29. U tom trenutku se još jednom ukazuje Šola, a u iduća dva napada Jović i Džomba nas odvode na novih dva gola razlike. Prednost je to koju više nismo ispuštali i krajnji rezultat utakmice bio je 34:31.
Vlado Šola je utakmicu završio s 15 obrana, dok su najefikasniji u hrvatskim redovima bili Mirza Džomba s 8 te Sulić, Balić, Lacković i Metličić s po 4 gola. Kod Nijemaca je Fritz skinuo 8 udaraca, a strijelce su predvodili Baur s 8, Kehrmann sa 7 te Schwartzer s 3 gola.
„Bilo bi drukčije da je igrao Kretzschmar“
Jedna od najčešće korištenih fraza u njemačkim medijima nakon tog finala je da bi Njemačka uzela zlato da je igrao njen tada najbolji igrač – Stefan Kretzschmar. On je ovo finale propustio zbog ozljede i bio je sjajno opravdanje za poraz. Kako bi utakmica završila da je on igrao? –Stvarno je teško reći, no ono što znamo jest da se Stefan oporavio za Olimpijske igre iduće godine. Olimpijske igre u kojima su se ponovno u finalu susreli Hrvati i Nijemci.
Pobjednik je bio isti.
Zapaljena vatra koja i danas gori
2003. godine je Hrvatima u najboljem mogućem svjetlu predstavljen rukomet. Definitivno možemo reći da je od tada pa sve do danas rukometna reprezentacija postala religija. Mjesec siječanj od tada je zauvijek promijenjen i postao poznat kao mjesec u kojem Hrvatska igra velika rukometna natjecanja. Svjetsko zlato nakon 2. veljače 2003. nismo više nikad osvojili, ali isto tako se nikad nećemo ni prestati nadati da hoćemo.
