Ono što su doprije pet-šest godina bila braća Žugaj, to je danas Božo Starčević – nositelj hrvatskog hrvanja. Još uvijek čekamo na prvu hrvačku olimpijsku medalju u povijesti, a upravo nam ju je Božo skoro donio prije pet godina u Riju, no tada se ispriječila sudačka nepravda koja je išla u korist, mora se priznati, sjajnom, velikom Rusu Vlasovu, no opći je dojam da je u tom polufinalnom meču naš hrvač bio bolji i trebao je ući u veliko finale, dakle, vratiti se doma najmanje sa srebrom. Iako Hrvatska od svoje samostalnosti još nema hrvačku medalju, kako smo već i konstatirali, nije istina da ju niti jedan Hrvat nije osvojio. Jugoslavija je nekada bila velika hrvačka sila koja je redovito osvajala medalje na olimpijskim turnirima u hrvanju (ukupno 16 medalja!). Dapače, sa svakih Igara od Rima 1960. do Seoula 1988. jugoslavenski su se hrvači vraćali svojim kućama s medaljom oko vrata. Među njima i hrvatski dvojac, Josip Čorak (srebro u Muenchenu 1972.) i onaj poznatiji, Vlado Lisjak (zlato u Los Angelesu 1984.). Prekrasna bi priča bila da se Starčević pridruži ovim, na sreću još ne legendarnim, ali ikonskim hrvačima (Čorak – 78 godina, Lisjak – 59).
„Od šest do osam hrvača konkurira za zlato”
„Uhvatili” smo ga u obiteljskoj šetnji s laganim mislima na ono što ga očekuje početkom kolovoza u Tokiju. Mali podsjetnik: turnir do 77 kilograma grčko-rimskim stilom u kojem će se Božo natjecati kreće 2. kolovoza, s finalnim mečevima dan kasnije. Dakle, preostala su niti dva tjedna te nas žarko zanima forma…
– Zadovoljan sam s formom. Nedavno sam imao težu ozljedu gležnja, fibula mi je stradala. Postojala je mogućnost da ne odem u Tokio, na sreću, nije se obistinila. Da Olimpijske igre, kojim slučajem, kreću danas, moje sudjelovanje ne bi bilo moguće. Međutim, do kraja mjeseca uspjet ću se maksimalno pripremiti.
Čini se da je ozljeda izabrala krajnji termin kad će se pojaviti… Sva sreća da će se najbolji hrvatski hrvač uspjeti pripremiti za turnir karijere, zasigurno jedan od najtežih budući da stiže dobar dio onih najboljih.
– Ta do 77 kilograma je apsolutno srednja kategorija u hrvanju te, po Gaussovoj krivulji, najviše ljudi na svijetu spada u tu težinsku kategoriju te je, stoga, ondje uvijek opasna konkurencija. U Riju je Vlasov bio apsolutni favorit za zlato, a sada, mislim, kako nemamo takvoga. Međutim, kvaliteta je uvijek „nabijena”. Sigurno je da od šest do osam hrvača konkurira za zlato – mišljenja je Božo te nastavlja na priču o OI u Riju kada je zamalo stigao do medalje. Tada ga je veliki Vlasov koštao odličja, a tog Rusa u Tokiju neće biti. Nije osigurao plasman kroz kvalifikacijske turnire.
– Išao sam borbu po borbu. Tada sam Cebija (višestrukog svjetskog prvaka, op.a.) u prvom kolu prvi put pobijedio iz trećeg, četvrtog pokušaja. Ta je pobjeda ukazivala da sam jako spreman i očekivao sam da ću proći drugo kolo. Tako je i bilo, a kasnije sam u polufinalu naletio na Romana Vlasova i znao sam da je on veliki favorit na papiru, a bio je i branitelj olimpijskog zlata iz Londona. Dobro znamo što se dogodilo tada, a sada ga je „ulovila” loša sreća. Vjerovao sam da mogu doći do medalje, no u meču za broncu nakon vodstva od 4:2 izgubio sam 4:6 od odličnog Južnokorejca, Kim Hyeon-wooa, inače bivšeg olimpijskog pobjednika iz niže kategorije. Kad sagledam svoj nastup u Riju, moram biti zadovoljan.
Sigurno se nije bilo lagano boriti za broncu kada je trebala biti osigurana olimpijska medalja? Pogotovo s izdržljivim Južnokorejcem…
– Svi u hrvačkom svijetu koliko je dobar Južnokorejac Hyeon-Woo. On je jedini čovjek uz Amerikanca, Andyja Biseka, koji je u šest godina koje su prethodile Igrama u Riju i u kojima je Vlasov bio nepobjediv, svladao Rusa. Na tom turniru Vlasov je imao jako tešku borbu s njim u osmini finala, jako neizvjesnu (7:5 za Vlasova nakon čega je Hyeon-woo išao u repasaž, op.a.). On je vrlo brz Korejac, atipičan, iz manje je kategorije došao u veću, ima drugačiji stil hrvanja od mog. U parteru sam ga „vrtio” vrlo lagano, čak sam mu i slomio ruku. Nakon poluvremena, s ozlijeđenom rukom, došao mi je na leđa i bacio me te tako pobijedio. Čim je došao u Južnu Koreju obavio je operaciju lakta. On, uistinu, spada u legende svjetskog hrvanja, kao i Cebi te Vlasov, a ja sam se sa svom trojicom hrvao na jednim Olimpijskim igrama.
„Ovakav sustav ostavlja prostor za sumnjive radnje”
Znamo da u borilačkim olimpijskim sportovima nekad znaju „vladati konfuzije” s izmjenama težinskih kategorija. Često se mijenjaju, a laicima nekad to sve bude teško popratiti. Uglavnom, Božo je prije pet godina nastupao u kategoriji do 75 kilograma, a sad će do 77. Smatra da nema neke velike razlike.
– To je, zapravo, ista stvar. U Riju je vaganje bilo dan ranije, a u Tokiju će biti na dan samog natjecanja. Moram dvije kile manje skinuti, ali na drugačiji način. Tada sam se mogao najesti, otići spavati i odmoriti za sutradan, a sada ću odmah nakon vaganja morati na borbu.
Dakle, u Tokiju su to malo drugačije zamislili nego na drugoj strani svijeta, u Riju, kao što se i vodeći ljudi svjetskog hrvanja vode drugačijim razmišljanjima, nego u nekim drugim borilačkim sportovima. Čitali smo posljednjih godina kako se govori o promjenama koje se još nisu dogodile, a mnogi ih zazivaju. Radi se o sustavu skupljanja bodova za Olimpijske igre. Naime, u hrvanju se oni ne skupljaju kao, primjerice, u džudu, kroz čitavi olimpijski ciklus, nego se dobivaju samo kroz svjetska i kontinentalna prvenstva (Top 5 prolazi na OI), a oni koji tada ne uspiju izboriti OI, imaju posljednju šansu – kvalifikacijske turnire.
– Jasno da je pravedniji sustav skupljanja bodova kroz četiri godine. Onda ne bi bilo brige ni za mene, ni za Hukleka, pa ni za Lizatovića i ostale dečke. Imali bismo mi puno više ispunjenih normi. Ovakav sustav je, po mome mišljenju, zastario i na kvalifikacijskim turnirima ovisiš o danu, o ždrijebu, o sucu te to ostavlja prostor za neke koruptivne radnje. Dakle, ovisiš o jednom turniru i mnogim čimbenicima koji dolaze uz to. Onako bi dobio 16, uistinu, najboljih hrvača, a ovako ne. Istina da je jaka konkurencija u mojoj kategoriji, no van Olimpijskih igara ostalo je bar pet ljudi koji imaju kvalitetu za olimpijsku medalju. Evo, recimo, niti ja nisam trebao ići u Tokiju, no dobio sam pozivnicu po kriteriju izvrsnosti jer sam svaki put bio nadomak uzimanja norme, a u Riju sam, realno, trebao biti u finalu. Problem je i pitanje kontinentalnih normi gdje, primjerice, na Europskom prvenstvu samo finalisti osiguravaju nastup na OI, kao što i na Afričkom prvenstvu dva najbolja prolaze na OI. Iskreno, ne znam koliko njihovi hrvači mogu parirati europskima.
Kad se Božo, već, dotaknuo Ivana Hukleka, ne smijemo nipošto zaboraviti i ovog hrvatskog hrvača, drugog našeg predstavnika u hrvanju na nadolazećim Olimpijskim igrama. Natjecat će se u kategoriji do 87 kilograma.
– Jako mi je drago što ide sa mnom u Tokio. Hrvatska se ne može posramiti što ima takva dva hrvača. Obojica smo fajteri i jedno je sigurno, to da ćemo dati sve od sebe. Mlad je, ima 24 godine, koristi potpuno drugačiji stil borbe nego ja. Kondicijski smo obojica spremni, no on za razliku od mene više ide na zahvate i bacanja što je dosta rizično. Za usporedbu, kao u nogometu kad se ekipa koja se voli nadigravati primi pogodak, onda još jače krene po izjednačenje, pa tu vreba opasnost da primi i drugi. Ako Huklek nabasa na hrvače koji se vole i žele hrvati, onda može jako dobro proći, jer ti protivnici mogu naletiti na njegov jako dobar zahvat. Ukrajinac, Zhan Beleniuk apsolutni je favorit za zlato u njegovoj kategoriji do 87 kilograma. On nije profil hrvača koji teži hrvanju, nego vodi borbu u parteru u kojoj je iznimno čvrst. Takav jedan borac ne odgovara Hukleku. Međutim, Ivan može do medalje što za nas Hrvate ne bi bilo iznenađenje koliko za ostatak svijeta – optimističan je Starčević te odmah daje komentar na budućnost hrvatskog hrvanja. Uz Hukleka, tu su još i Kamenjašević i Lizatović. Imamo li razloga bojati se za budućnost?
– Nema straha. Prije sedam-osam godina kad su predvodnici našeg hrvanja bili braća Žugaj, nazirali smo se Etlinger, Lizatović, Janičić i ja. Sada ih u toj kategoriji ima barem osam perspektivnih hrvača. Kamenjašević je već uzeo seniorsku broncu na EP-u. Za njega nema straha kako sam rekao, on je već „hrvatska budućnost”. Ti mladi dečki borit će se za Pariz 2024. godine. U kategorijama do 77, 82 i 87 kilograma imamo po tri dečka koja su kvalitetna. Huklek će trajati još barem jedan, dva olimpijska ciklusa te će zajedno s Kamenjaševićem prevoditi taj mladi val hrvatskog hrvanja.
„I da osvojim medalju u Tokiju, možda još odem na SP u listopadu”
Kao što smo već napisali, a i Božo je potvrdio, nekada su Nenad i Neven Žugaj bili glavni u našem hrvanju. Njih Starčević nije smatrao uzorima, ponajviše zbog male dobne razlike, ali braću će mnogi mlađi naraštaji smatrati svojim idolima…
– Ne mogu reći da sam u njima imao uzore jer su pet godina stariji od mene, a čim sam ja ušao u seniorske vode s 19-20 godina, postao sam njihov izravni konkurent. I dalje su oni najbolji hrvatski hrvači, iako u Londonu 2012. nisu ostvarili zapaženi rezultat, no imaju neke svjetske i europske medalje, a ja, recimo, još uvijek nemam svjetsko odličje. Braća Žugaj bit će uzori i jesu mnogim klincima koji se počinju baviti ovim sportom. Ja sam, primjerice, volio gledati nepobjedivog Kareljina, a onda kad sam shvatio da nije moja kategorija, onda sam počeo pratiti neke druge hrvače.
A tko nije uživao u nezaboravnom Kareljinu, najvećem svih vremena?
U ožujku nas je blago šokirala vijest o pozitivnom doping-testu ponajboljeg hrvatskog hrvača, Dominika Etlingera. Dobio je trogodišnju kaznu koja je počela trajati od trenutka testiranja koje se provelo u listopadu prošle godine. Možemo konstatirati da je to dobro u lošemu, budući da će se moći prijaviti na kvalifikacijske turnire za Olimpijske igre u Parizu. Etlinger je, navodno, razmišljao o prelasku u MMA. Božo se nada da do toga neće doći…
– U kontaktu sam s njim. U početku se dosta zatvorio, nije htio ni s kim pričati. S vremenom se otvorio, počeo je odgovarati na poruke. Dobio je tu kaznu od tri godine i pravo na žalbu, pomoću koje mu se može, eventualno, smanjiti kazna. Nastavio je trenirati, makar mu je dosta teško psihički. Vidim da se počeo malo baviti MMA. Iskreno, nadam se da neće nastaviti ondje. Kazna mu istječe prije kvalifikacija za Olimpijske igre u Parizu gdje mislim da može ostvariti normu. Vrhunski je hrvač i bila bi prava šteta da ne ode na te Igre 2024. godine.
Za kraj, nismo se mogli ne dotaknuti njegove karijere nakon Tokija. Bilo je govora o odlasku u sportsku mirovinu ako se domogne medalje. Je li to istina ili će probati, i ako osvoji olimpijsku kolajnu, probati doći i do svjetske te tako potpuno ispuniti svoju vitrinu (osvajač je europske bronce iz 2013. godine)?
– Možda neću u istom trenutku prestati s aktivnim hrvanjem, možda odem na Svjetsko prvenstvo u Oslo još početkom listopada. Onda bih, sigurno, nastupao u većoj kategoriji i to bez pritiska. Ako u Tokiju uzmem medalju, onda sigurno neću „hvatati” Pariz, a ako ne uzmem, onda ovisi o promjenama olimpijskih kategorija, budući da postoje priče da bi se mogle mijenjati. Ovisit će, naravno, i o ozljedama, ali i o konkurenciji u reprezentaciji. Imam dosta godina, već kad pređete 30 tijelo počinje sve slabije slušati. Volio bih se uskoro posvetiti obitelji, dvoje djece i supruzi. Sve u svemu, dobrom nastupu u Tokiju bio bih jako zadovoljan, pa čak i da ne osvojim odličje.
Stoga, od 2. do 4. kolovoza svi pred male ekrane i navijati da se barem jedan od dva naša hrvača domogne olimpijske medalje. Neka gospoda s početka priče, Josip Čorak i Vlado Lisjak, dobiju društvo…
