Riječ „legenda” suviše je istrošena u današnjem društvu. Svakoga tko je postigao nešto više u svom životu naziva se legendom. U realnosti, malo je onih koji se mogu ponositi tim epitetom, a kao glavni preduvjet mora se otići, koliko god zvuči morbidno, na „drugi svijet”. Međutim, današnji „Pogled u prošlost” posvećujemo jednoj istinskoj legendi, čovjeku koji bi, da je živ, danas navršio 106 godina te tako bio jedan od najstarijih Hrvata. Šalu na stranu, radi se o pravoj legendi zagrebačkog Dinama i njegove preteče Građanskog, Milanu Antolkoviću.
Glavna zvijezda protiv Liverpoola
Antolković je, uistinu, mogao igrati na svim pozicijama, iako je prvenstveno bio ofenzivan igrač. Bilježi se da je jednom prilikom stao i na gol zamijenivši na vratima velikog Franju Glasera. U pradavna vremena to je bio običaj – svaka ekipa morala je imati barem jednog takvog svestranog pojedinca, a često su imali i više njih. Bio je jedan od najperspektivnijih mladih nogometaša Zagreba u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, a s nepunih 17 godina već debitira u prvoj postavi Građanskog. Četiri godine nakon debija, bilo je vrijeme da ga upoznaju i van Kraljevine Jugoslavije…
Sredinom svibnja 1936. godine u Zagreb je stigao slavni Liverpool predvođen Hobsonom, Dabbsom, ali i novopridošlicom iz Manchester Cityja, Mattom Busbyjem. Englezi su „sravnjeni sa zemljom” starog terena između Koturaške i Vukovarske ulice, završilo je 5:1. Iako je August Lešnik postigao tri pogotka, najviše priče posvećivalo se 20-godišnjem Milanu Antolkoviću. Čak su se u Liverpoolu raspitivali za njegov mogući dolazak na Otok. Kad se uzme u obzir koliko su Englezi tada cijenili „svoje”, onda taj podatak ima još veću draž.
Antolković je bio prva „desetka” Dinama, iako ju nikad nije nosio nakon „gušenja” Građanskog i stvaranja Dinama. Nekada nisu postojali brojevi na pozadini dresova, odnosno, majica, kako se tada zvalo. Oni su zaživjeli nakon Drugog svjetskog rata. Milan je bio „desetka bez broja”, a da ga je zdravlje poslužilo, zasigurno bi u ruke nakon 1945. godine dobio broj 10. Međutim, tada je završio igračku karijeru zbog problema s koljenima. U 31. godini života.
Bez njega Građanski ne bi bio tako velik
Zbog problema s ozljedama nije mogao u potpunosti oploditi svoj talent, no zato se kasnije afirmirao kao trener. U čak pet navrata bio je Dinamov trener (1952./53., 1956./57., 1959./60., 1961. – 1964. i 1965.), a najveće uspjehe ostvarivao je početkom 1960-ih. Tada su u vitrine „sjela” dva Kupa – 1960. i 1963. godine kada je u finalu razbijen Hajduk rezultatom 4:1 (hat-trick Slavena Zambate). Valja napomenuti kako je Antolković vodio „Modre” do finala Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, no zbog nedostatka najboljih (Jerkovića, Lamze i Zambate), Valencija se pokazala kao veliki favorit. Ne smije se niti zaboraviti posljednja velika pobjeda Milana na klupi Dinama. U svibnju 1964. u polufinalu Kupa pao je Partizan, trostruki uzastopni prvak bivše države, i to s čak sedam komada u mreži (7:2). Do dana današnjeg to je jedna od najvećih pobjeda Dinama u povijesti.
Antolkoviću je posljednji trenerski angažman u životu bio onaj u Osijeku početkom 1970-ih. Iz tog vremena pamti se okršaj pred više od 64.000 gledatelja na Maksimiru protiv Zagreba za ulazak u Prvu ligu, kada se „pola Osijeka preselilo u hrvatsku prijestolnicu”. Inače veliki zaljubljenik u stolni tenis, iz profesionalnog nogometa je otišao s 58 godina te do svoje smrti, 2007. godine, živio mirnim životom. Ostao je zapisan kao jedan od najvećih igrača koje je Dinamo ikada imao. Čak je i veliki Stjepan Bobek jednom prilikom izjavio kako „bez Antolkovića ni Građanski ne bi bio tako velik i jak”. A taj Građanski imao je strašnu momčad. Prema nekim kroničarima, niti jedna kasnija momčad Dinama nije se uspjela približiti, pa čak niti ona šampionska iz 1967. godine. Antolković je bio predvodnik toga Građanskog, tog Dinama.
—
Za još više “Pogleda u prošlost” odite na sljedeću poveznicu: POGLED U PROŠLOST
