Na današnji dan 1996. godine odigrala se utakmica koja je dobrom dijelu hrvatskog nogometnog puka možda isparila iz sjećanja. Što i ne čudi, kad se sjetimo koliko je pamtljivih i povijesnih mečeva hrvatska nogometna reprezentacija odigrala u godinama koje su dolazile. Ali, i nekoliko mjeseci ranije, na Europskom prvenstvu u Engleskoj u lipnju 1996., primjerice. Najviše se pamte pobjede i medalje s velikih natjecanja, no nije na odmet prisjetiti se ovom prigodom prvog trofeja naših “Vatrenih”.
Dakle, pola godine nakon sjajnog petog mjesta na našem premijernom EP-u, “Ćiro” se sa svojim reprezentativcima uputio na sjever Maroka, u famoznu Casablancu. Marokanski nogometni savez ponudio je HNS-u 250.000 dolara za nastup na Kupu kralja Hasana II., turniru koji je te 1996. ugledao svjetlo dana. Željeli su Marokanci pod svaku cijenu dovesti mladu reprezentaciju u usponu, pa čak i pod cijenu toga da ne dođe u najjačem sastavu, što je prvotno bilo uvjetovano. Redom su “Ćiri” put u Maroko otkazivali Bokšić, Bilić, Boban, Stanić, naposljetku i Davor Šuker koji je navodno zadobio ozljedu aduktora u El Clasicu nekoliko dana ranije (zabio gol za Real u pobjedi nad Barcelonom 2-0). Molio je Zorislav Srebrić glavnu facu “prvih Vatrenih” da stisne zube, no Šuker je ipak ostao u Madridu.
Zavladao je i svojevrsni antagonizam u svlačionici prema odsutnima. Oni koji su nasjeli na foru da će ići oni najbolji, naravno, ljutili su se (u prvom redu Igor Štimac), kao i “Ćiro”, dok je Savez “otrovne strelice” usmjeravao prema Blaževiću. Ovaj je u svome stilu rekao prije odlaska na Kup kralja Hasana II.:
Branimo ugled stečen na Europskom prvenstvu, moramo opravdati 250 tisuća dolara, a nismo u punom sastavu. Domaćini su razočarani. Kažu da bi sa Šukerom sigurno ispunili stadion od 80.000 mjesta, ovako će ih biti samo 60.000.
Ipak ih je bilo 80.000…
Štimac je, pak, u svojem stilu dao vrlo osebujan intervju za Sportske novosti tog prosinca 1996.:
Neki od nas ispadaju magarci. Dolaze, dok drugi ne dolaze, drugi biraju utakmice. Bili smo momčad do sada, morali bismo biti i od sada. Ne mogu nikoga osuditi jer ne znam kakve su ozljede posrijedi, ali, ili ćemo biti svi, ili neće biti nitko. Taj princip treba poštivati. Naravno da reprezentacija nije ista s postojećom petoricom ili bez nje. Znači, ako nas ovdje zadesi neuspjeh, krivci će biti oni koji su se uredno odazvali. Ako nismo kompletni bolje da ne nastupimo.
Na sreću naše reprezentacije, i ostale momčadi, osim domaćina Maroka, na turnir su stigle desetkovane. Češka je kao aktualni europski viceprvak zaigrala bez Pavela Nedveda i Karela Poborskog, a olimpijski pobjednik iz Atlante, Nigerija, došla je u Casablancu bez Nwankwa Kanua, svoje glavne zvijezde koja je propustila čitavu sezonu 1996./97. zbog operacije srca.
U polufinalu smo nekako apsolvirali Marokance koji su zaigrali na stadionu Mohameda V. ipak pred 80.000 navijača, a na 60.000, kako je “Ćiro” pretpostavio. Bila je to utakmica u kojoj je Niko Kovač debitirao, Goran Vlaović u 60 sekundi zabio dva gola, Asanović i Prosinečki dobili crveni karton, domaćini dogurali do raspucavanja s bijele točke, njihov vratar Brazi obranio prva tri jedanaesterca, Ladić zabio s kreča,… Uglavnom, činilo se da polufinale neće vidjeti svoj kraj, sve dok “Ladara” nije zamrznuo svoga kolegu Brazija kojem je obranio ključni udarac u desetoj seriji.
Pralija se počastio za rođendan
Samo dan kasnije, 12. prosinca 1996., uslijedilo je finale u Casablanci, Hrvatska – Češka. Već kad se s Česima nismo susreli pola godine ranije u četvrtfinalu europske smotre… Mislio je “Ćiro” kako ne može ništa pozitivno izvući iz te utakmice:
Gotov sam ako ih dobijemo, uništit ćete me u cijelosti prigovarajući da smo na EP-u trebali ići na njih umjesto Nijemce.
To finale nije bilo mjerodavno da se donosi sud na temu “što bi bilo, da je bilo”. Česi su u taj susret ušli samo s trojicom igrača koji su započeli finale EP-a protiv Njemačke (vratar Kouba, veznjaci Bejbl i Rada). Nije loše spomenuti da je Češka u tom trenutku bila četvrta reprezentacija FIFA-ine ljestvice, iza Brazila, Njemačke i Francuske. Bio bi to pravi spektakl da su obje ekipe doputovale u Casablancu u najjačem sastavu.
Znak za početak igre dao je domaći sudac, Said Belqola, inače gospodin koji će godinu i pol kasnije postati (i ostati do danas) jedini afrički sudac koji je arbitrirao finalom SP-a (Francuska – Brazil, 1998.), i koji je, nažalost, preminuo 2002. od posljedica raka… Čehe je u vodstvo doveo 34-godišnji Radek Drulak u četvrtoj minuti, a gol izjednačenja za “Vatrene” zabio je Nenad Pralija u 29. minuti. Svoj 26. rođendan, koji je obilježio dan ranije, proslavio je svojim prvijencem u dresu reprezentacije.
Tih 1-1 ostalo je do kraja, a onda su se iskazali oni najpoznatiji u “Ćirinoj” škvadri. Prosinečki, Asanović, Jarni i Vlaović zabili su s 11 metara, dok je Ladić obranio jedan jedanaesterac Čeha. Dovoljno za prvi trofej “Vatrenih”. Drugi će u vitrine sjesti tri godine kasnije na Korea kupu…
Kup kralja Hasana II., 1996.
Polufinale
- Maroko – HRVATSKA 2:2, 6:7 – 11m (22′ Bassir, 72′ Bahja / 14′ 15′ Vlaović // 11m: Khalif, El Khalej, Naybet, Hadji, Azzouzi, Rossi / Soldo, Ladić, Kovač, Jurčević, Pavličić, Jerkan, Špehar)
- Češka – Nigerija 2:1 (9′ Drulak, 79′ Hašek / 87′ Oparaku – 11m)
Za 3. mjesto
- Maroko – Nigerija 2:0 (49′ Bassir, 90′ Jrindou)
Finale
HRVATSKA – Češka 1:1, 4:1 – 11m (29′ Pralija / 4′ Drulak // 11m: Prosinečki, Asanović, Jarni, Vlaović / Drulak)
HRVATSKA: Ladić, Kovač, Jarni, Štimac (od 76. Pavličić), Jerkan, Pralija (od 83. Špehar), Asanović, Prosinečki, Cvitanović, Soldo, Vlaović. Izbornik: Miroslav Blažević
Češka: Kouba, Čižek, Rada, Hašek, Kotulek, Zubek, Bejbl, Kubik, Drulak, Wagner (od 73. Verbir), Frydek (od 59. Slončik). Izbornik: Dušan Uhrin
