Što se događa s Belinhom? Ne želi potpisati novi ugovor

Kad je GNK Dinamo Zagreb 2022. godine predstavio Belinha, punog imena Rafael Gomes Cirino, priča je djelovala gotovo filmski. Četrnaestogodišnji Brazilac stigao je u Zagreb kao iznimno talentirani ofenzivni veznjak – dečko koji je oduševljavao uličnim nogometom, improvizacijama i driblingom, s instinktom koji se ne uči. Hrvatski mediji su ga odmah nazvali „brazilskim čudom“, a neki su ga čak uspoređivali s Ronaldinhom ili Neymarom u njihovim najranijim fazama.

Dinamova akademija bila je ponosna što uspijeva privući takav talent iz zemlje koja proizvodi genijalce kao na traci. Klub je, uostalom, kroz desetljeća izgradio reputaciju tvornice talenata, i u tom kontekstu dovođenje Belinha savršeno se uklapalo u viziju Dinama kao mosta između Južne Amerike i Europe.

„Kad sam ga prvi put vidio, nisam vjerovao. Imao je prirodnu lakoću, dribling i osjećaj za igru koji su rijetki“, rekao je jedan od ljudi uključenih u njegov dolazak. Dinamo je vjerovao da s pravim razvojnim planom Belinho može postati senzacija.

U Maksimiru, Belinho je počeo prolaziti sve standardne faze Dinamova omladinskog sustava. Klub ga je pažljivo štitio od prevelikog pritiska, ali istovremeno mu davao i jasan put – rad, trening, disciplina, i postupno napredovanje. U prvim sezonama igrao je za mlađe selekcije, isticao se tehnikom, ali još je morao raditi na fizičkoj spremi i taktičkoj odgovornosti – segmentima koji su ključni u europskom nogometu.

Dinamo je, kao i uvijek, balansirao između dvije krajnosti: s jedne strane, željeli su mu dati dovoljno prostora da sazrije, ali s druge, nisu htjeli preskočiti faze koje klub smatra neophodnima. U Maksimiru se znaju pravila – nitko ne ide preko reda. Belinho je to znao, ali kao svaki mladi talent, želio je brži put do slave.

U jesen 2025. došlo je do preokreta. Dinamo je ponudio Belinhu novi ugovor kojim bi bio vezan za klub u idućim sezonama. Financijski uvjeti nisu bili problem – Dinamo je, prema dostupnim informacijama, spreman ulagati u njega dugoročno. Međutim, spor se pojavio oko uloge koju bi Belinho imao u sustavu.

Klub je planirao da Brazilac i dalje igra za juniore i povremeno za drugu momčad, dok bi proces priključivanja prvoj ekipi bio postupno tempiran. Belinho i njegov menadžment to su vidjeli kao ograničavanje – vjerovali su da bi već sada trebao dobiti priliku da se dokaže među seniorima.

Kada je odbio potpisati ugovor, Dinamo je reagirao brzo i odlučno: izostavljen je iz momčadi za put u London na međunarodni juniorski turnir. Time je poslana jasna poruka – u Maksimiru se prvo potpisuje, pa igra. Bez ugovora nema mjesta u planovima kluba.

Takva je politika Dinama već godinama – klub se štiti, jer su u prošlosti mnogi talenti, nakon što bi im se ukazala prilika, odlazili besplatno u druge sredine. U Zagrebu se naučilo da bez pravnog osiguranja nema ni razvojne privilegije.

Dinamo je klub koji živi od razvoja i prodaje igrača. Njegova cijela filozofija temelji se na stvaranju vrijednosti kroz omladinski pogon – od Modrića i Kovačića, preko Olma i Gvardiola, do Petkovića i Baturine. Svi oni su potpisivali dugoročne ugovore u trenutku kad je klub prepoznavao njihov potencijal.

Ako bi Dinamo sada dopustio da jedan mladić odbije potpisati ugovor i istovremeno zadrži status unutar momčadi, to bi otvorilo presedan koji bi mogao ugroziti cijeli sustav. U Maksimiru se stoga ne radi samo o jednom igraču, nego o načelu.

S druge strane, klub je svjestan da prevelika rigidnost može ugušiti talent. Dinamo zna da mu je u interesu da Belinho napreduje, ali zna i da se ne smije dopustiti da menadžeri diktiraju tempo razvoja mladog igrača. U konačnici, radi se o delikatnom balansu između profesionalne politike i sportskog odgoja.

Jedan od najvećih problema s Belinhovim slučajem jest – prevelik hype. Od trenutka kada je stigao u Zagreb, Dinamovi navijači i mediji govorili su o njemu kao o „brazilskom dragulju“. U dobi od 15 godina uspoređivali su ga s Ronaldinhom. Takva očekivanja mogu biti pogubna.

Mnogi mladi igrači ne uspiju se nositi s pritiskom koji dolazi uz javnu pažnju. Kada su ti svi rekli da si čudo, teško je prihvatiti da moraš sjediti na klupi, da moraš raditi na fizičkoj spremi ili čekati red. Dinamo se trudi zaštititi igrača, ali u svijetu društvenih mreža i viralnih klipova – hype je brži od realnosti.

Belinho je simbol te nove generacije mladih nogometaša koji odrastaju uz kamere i obožavatelje, ali često prije nego što uopće postanu profesionalci.

Jedan od razloga zašto je Dinamo kroz desetljeća postao europski fenomen jest što ima jedinstven razvojni model. Malo koji klub u ovom dijelu Europe ima toliko jasnu filozofiju – ne prodavati iluziju, nego proizvoditi igrače. U Dinamu se, prije nego što se sanja o transferima u Manchester City ili Real Madrid, uči kako igrati pod pritiskom, kako raditi u sustavu i kako graditi mentalitet.

Belinho, međutim, dolazi iz drugačije nogometne kulture – brazilske, u kojoj je individualni izraz često važniji od discipline sustava. To nije mana, ali zahtijeva prilagodbu. U Maksimiru se od igrača očekuje razumijevanje igre u cjelini, pozicijske discipline i timskog rada. Ako igrač to ne prihvati, teško će napredovati, ma koliko talentiran bio.

Zato Dinamo u ovom slučaju pokazuje principijelnost: ne radi se o inatu, nego o sustavu koji je desetljećima davao rezultate.

Kratkoročno, Dinamo gubi mladog igrača koji je mogao postati atrakcija. Gubi zanimljiv projekt, marketinški potencijal i možda budućeg nositelja igre. Ali dugoročno, klub zadržava autoritet i jasno pokazuje da pravila vrijede za sve.

Za Belinha, s druge strane, ovo može biti prekretnica. Ako se ne pronađe kompromis, riskira da izgubi kontinuitet, treninge i razvojnu okolinu u kojoj je mogao napredovati. Ako ode iz Dinama, morat će se suočiti s puno težim putom – jer rijetko koji klub nudi razvoj, trenersku podršku i izloženost kakvu ima Maksimir.

Nije prvi put da mladi talent ode iz Dinama prerano – i mnogi od njih više se nikada nisu vratili na vrh.
Dinamo je, s druge strane, naučio živjeti bez svakog pojedinca. Sustav je taj koji preživljava, a ne pojedinačna imena.

Ono što se događa s Belinhom zapravo je slika modernog nogometa u cjelini. Današnji mladi igrači odrastaju u eri društvenih mreža, menadžera i brzih transfera. San o profesionalnoj karijeri postao je instantan – svi žele uspjeh sada, odmah, bez čekanja.

Dinamo, međutim, nije klub koji živi po pravilima Instagrama. U Maksimiru se još uvijek vjeruje u proces, u rad i u put koji traje godinama. To je filozofija koja je stvorila Modrića, Kovačića, Brozovića, Olma, Gvardiola. I zato slučaj Belinho ima dublje značenje – to je sukob dvaju svjetova: svijeta discipline i svijeta instant slave.

Pitanje koje sada visi u zraku jest: što dalje s Belinhom i Dinamom? Klub je jasno dao do znanja da vrata nisu zatvorena – ali sve ovisi o tome hoće li igrač i njegov kamp promijeniti stav. Ako potpiše, vraća se u trenažni proces, u sustav, i ima priliku da jednog dana zaigra na Maksimiru pred punim tribinama.

Ako ne potpiše – stagnacija je gotovo sigurna. Dinamo neće riskirati da razvija igrača koji ne pripada njegovu dugoročnom projektu. A nogomet ne prašta pasivnost – šest mjeseci bez utakmica može ugasiti i najveći potencijal.

Priča o Belinhu nije samo priča o jednom mladom Brazilcu, nego i ogledalo odnosa između talenta i sustava. Dinamo Zagreb već desetljećima dokazuje da zna prepoznati, odgojiti i razviti igrače svjetske klase, ali i da zna kada treba stati i reći – „ovo nije put kojim idemo“.

Belinho sada stoji na raskrižju: ili će prihvatiti Dinamovu filozofiju i potpisati ugovor kojim će sebi otvoriti vrata karijere, ili će pokušati tražiti sreću negdje drugdje – u svijetu u kojem rijetko tko čeka. Nogometna romantika kaže da će talent uvijek pronaći put, ali stvarnost profesionalnog sporta govori drukčije – bez strukture, discipline i povjerenja, ni najveći talenti ne dolaze do vrha.

A Dinamo, koji je iz ničega stvorio igrače svjetske klase, zna da nijedna zvijezda nije važnija od sustava koji ju je stvorio.