Što se događa s Tudorom i Juventusom?

Igor Tudor u Juventus je stigao 1998. godine i vrlo brzo postao simbol borbenosti. Kao igrač, bio je oličenje “juventinità” – žilav, beskompromisan i potpuno predan momčadi. Upravo zato, kada je u ožujku preuzeo klupu torinskog giganta, mnogi su navijači dočekali njegov povratak s velikim simpatijama. Vidjeli su u njemu nasljednika Massimiliana Allegrija koji će napokon donijeti novu energiju i moderan nogomet.

No, nekoliko mjeseci kasnije, atmosfera se promijenila. Juventus više ne izgleda kao momčad koja zna što želi. Tudorov stil – visok tempo, agresivnost, linija obrane visoko postavljena na polovici protivnika – teško se primio u momčadi koja je godinama živjela od strpljive, kontrolirane igre. Igrači su konfuzni, rezultati izostaju, a navijači sve glasnije negoduju.

Najveći problem današnjeg Juventusa nije ni forma, ni taktika – nego identitet. Klub koji je desetljećima imao jasnu nogometnu filozofiju, sada izgleda kao da je izgubio kompas. Nakon Allegrija, koji je uspio stabilizirati momčad, ali ne i stvoriti atraktivan nogomet, Tudor je donio promjene koje su bile potrebne – ali možda previše radikalne.

Njegova ideja je bila jednostavna: pretvoriti Juventus u modernu, dinamičnu momčad s pressingom i brzim tranzicijama. Problem je što za to nema prave igrače. Juventusov kadar i dalje je građen za defenzivni blok, igru na rezultat i čekanje pogreške protivnika. Igrači poput Rabiota, Danila ili Bremera teško se prilagođavaju sustavu koji zahtijeva stalni izlazak visoko i fizički intenzitet od prve do posljednje minute.

Rezultat? Umjesto “nove energije”, dobili su momčad koja izgleda iscrpljeno i nesigurno. Juventus nije pobijedio od 13. rujna, iako je u međuvremenu odigrao čak šest utakmica.

Nakon nekoliko neočekivanih remija i poraza, Juventus je počeo gubiti priključak s vrhom Serie A. Dok Inter i Milan izgledaju stabilno i uigrano, Juventus je ušao u ciklus loših utakmica i sumnjivih odluka. Iako statistika možda ne izgleda katastrofalno, dojam na terenu govori drugačije – to nije momčad koja ulijeva strah, nego momčad koja preživljava.

Navijači su posebno frustrirani načinom na koji Juventus gubi bodove. Protiv manjih klubova često im nedostaje ideje, a protiv većih – hrabrosti. Tudor inzistira na napadačkom nogometu, ali u praksi to često završava kaosom u obrani i izgubljenim sredinom terena.

“Tudorov Juventus izgleda kao da je stalno na rubu – ni naprijed, ni nazad,” napisao je jedan talijanski novinar u La Gazzetti dello Sport.

Nitko ne dovodi u pitanje Tudorovu strast i nogometno znanje. Poznat je po tome da treninzima pristupa s vojničkom disciplinom, da zahtijeva maksimalnu fizičku spremnost i da od svojih igrača traži agresivnost. No, Juventus nije klub koji reagira na disciplinu – to je momčad puna zvijezda i ega, koja traži ravnotežu između autoriteta i fleksibilnosti.

Upravo tu Tudor, čini se, gubi bitku. Njegova iskrenost i temperament, koji su ga krasili kao igrača, sada mu postaju teret. Unutar svlačionice, neki izvještaji govore o napetostima – pogotovo s iskusnim igračima koji teško prihvaćaju novi režim. U Italiji se već počelo šuškati da su pojedinci “mentalno isključeni” iz njegove filozofije.

Klub je u posljednje dvije godine prošao kroz burno razdoblje – financijske istrage, kazne, odlazak čelnika poput Andree Agnellija i Paraticija, a sada i novi sportski projekt koji se još traži. Tudor je, u neku ruku, žrtva tog vakuuma.

Njegov dolazak trebao je označiti novi početak: mladi igrači poput Mirettija, Yildiza i Ilinga-Taylora trebali su dobiti više prostora, dok bi veterani poput Alexa Sandra i Rabiota polako prepustili mjesto novoj generaciji. Međutim, prijelazni period pokazao se teškim – Juventus je između dviju filozofija, a rezultati trpe.

Zanimljivo, Juventus je i pod Allegrijem znao igrati neuvjerljivo, ali tada se momčad ipak držala vrha zahvaljujući iskustvu i taktičkoj zrelosti. Pod Sarrijem su pokušali “lijepi nogomet”, no od toga je brzo odustalo vodstvo. Tudor je, na neki način, kombinacija obojice – želi napadački nogomet, ali s disciplinom i autoritetom. Problem je što zasad nema ni jedno ni drugo u pravom balansu.

Usporedbe su neumoljive: Allegri je često bio kritiziran zbog “dosadnog” nogometa, ali Juventus je pod njim znao igrati utakmice koje bi “zatvorio” s rutinom. Tudorov Juventus, naprotiv, nikad nije miran – vodi 1:0 i u idućih pet minuta izgubi kontrolu nad igrom.

Talijanski mediji već su počeli nagađati o Tudorovoj budućnosti. Neki tvrde da uprava i dalje vjeruje u njegov projekt, dok drugi pišu da se “sat otkucava”. Juventus je klub koji ne trpi duže razdoblje bez rezultata, a povijest pokazuje da se ne libe promjena ako smatraju da sezona može biti spašena.

“Ako Tudor ne stabilizira momčad do zime, sve opcije su otvorene,” napisao je Corriere dello Sport.

Tudor je, naravno, svjestan situacije. Na konferencijama za medije ostaje miran, ali njegove izjave često odražavaju frustraciju. Govori o “procesu”, o “potrebi za strpljenjem”, ali u Torinu – strpljenja nema. Juventus ne gradi, Juventus mora pobjeđivati.

Navijači Juventusa podijeljeni su. Dio njih i dalje vjeruje da Tudor treba vrijeme. Podsjećaju da su i Conte i Allegri u prvim mjesecima imali slične izazove. Drugi, međutim, smatraju da Hrvat jednostavno nije kalibar za klub te veličine – da bi možda u Veroni ili Marseilleu njegov pristup funkcionirao bolje, ali da Juventus zahtijeva nešto drugo: mirnoću, karizmu i kontinuitet.

Na društvenim mrežama sve češće se mogu vidjeti usporedbe s vremenima Buffona, Chiellinija i Pirla – erom kada je Juventus izgledao kao stroj. Danas, kažu navijači, klub nema dušu, a Tudor pokušava stvoriti nešto što se ne može stvoriti preko noći.

Sve još nije izgubljeno. Serie A je duga, Juventus ima kvalitetu, a Tudor ima znanje. No, morat će napraviti kompromise – prilagoditi sustav profilu igrača, pronaći balans između svoje vizije i realnosti. Ako to uspije, Juventus može ponovno postati moćan. Ako ne, čeka ga ista sudbina kao mnoge trenere prije njega.

Jer u Torinu, uspjeh nije pitanje vremena – uspjeh je pitanje sada.

Igor Tudor je u Juventus došao s idejom da probudi klub koji je predugo živio od stare slave. No, u pokušaju da sve promijeni, možda je pokušao previše odjednom. Juventus danas izgleda kao momčad koja zna što želi biti – ali još ne zna kako to postati.

Loša forma, pritisak javnosti i sve glasniji upiti o njegovoj budućnosti čine situaciju napetom. No, Tudor je borac. Takav je bio kao igrač, takav je i danas. Ako uspije preživjeti ovaj turbulentni period i vratiti Juveu stabilnost, mogao bi dokazati da nije samo privremeno rješenje, nego trener koji ima ono što je Juventusu najviše nedostajalo – hrabrost da se mijenja.

A u svijetu gdje nogomet sve više postaje kalkulacija, možda je upravo ta hrabrost ono što “Staroj dami” treba da se ponovno uzdigne.

24. kolovoza Juventus – Parma 2:0
31. kolovoza Genoa – Juventus 0:1
13. rujna Juventus – Inter 4:3
16. rujna Juventus – Borussia D. 4:4
20. rujna Hellas Verona – Juventus 1:1
27. rujna Juventus – Atalanta 1:1
1. listopada Villarreal – Juventus 2:2
5. listopada Juventus – Milan 0:0
19. listopada Como – Juventus 2:0