Do prije samo šest godina trčao je terenima Premijer lige, i to ne u dresu Zagreba i Nexea, nego braneći boje Karlovca, nekada respektabilnog premijerligaša, danas člana 1. HRL – Jug, drugog ranga hrvatskog rukometa. U roku od godinu dana stigao je u redove budućeg dvostrukog europskog prvaka. Gledajući retrospektivno, Karlovac nikad nije imao takvog rukometaša, a za klub iz grada s četiri rijeke tijekom povijesti igrali su i bivši jugoslavenski reprezentativac, tragično preminuli u prometnoj nesreći sa samo 29 godina, Jurica Lakić, pa onda zlatni iz Atlante, Valner Franković i dobro nam poznati Stipe Mandalinić. Kada se Stipe uputio k Zagrebu, naslijedio ga je čovjek koji je danas nezaobilazna karika izbornika Line Červara – Luka Cindrić.
„Najveći uspjeh je što sam išao korak po korak“
Među poznanicima poznat kao Cindra, rođeni je Ogulinac, a svima je dobro znano kako je bio veliki nogometni talent te je čak i igrao u Prvoj HNL za NK Karlovac prije negoli će ovaj klub krenuti nizvodno, prema nižim ligama. Otac mu je sugerirao kako je bolje da se „uhvati“ rukometa, vidjevši još veći potencijal svog sina u tom sportu. Prve rukometne korake napravio je u rodnom Ogulinu, zatim je uslijedio Senj, a onda i 2012. godine dolazak u najjaču hrvatsku ligu, Premijer ligu, u već spomenuti Karlovac. Neki njegovi suigrači iz Senja zaslužni za Lukin odlazak u Kordun.
– Bila su dvojica rukometaša iz Karlovca s kojima sam igrao u Senju, Mladen Laskač i Robert Magdić, te sam s njima često putovao. Nakon što sam odigrao dvije sezone za Senj, počele su stizati ponude iz Premijer lige, a Mladen i Robert preporučili su mi Karlovac – prisjetio se Luka svojih profesionalnih početaka koji su bili impresivni. Nazabijao se pogodaka na ulasku u svoju prvu premijerligašku sezonu, no nije „poletio u nebesa“.
– Nisam razmišljao o tome da mi se smiješi velika karijera, rukomet sam i počeo igrati zbog ljubavi prema sportu, nikad nisam razmišljao što će biti u budućnosti. Moj najveći uspjeh je bio taj što sam išao korak po korak, nisam ni u jednom trenutku napravio veliki „skok“. Nisam otišao iz Senja u, primjerice, Zagreb ili neki bolji klub. Najvažnije je bilo ići postepeno.
„Uvijek ima pošalica na račun polufinalnog pogotka“
Ime Metalurga iz Skoplja pobuđuje i pozitivne i negativne osjećaje kod Luke. Tamo je proveo jednu sezonu, 2014./15., te je u glavnom makedonskom gradu prvi put doživio iskustvo igranja Lige prvaka. Rastanak nije prošao u najljepšem tonu, Makedonci ga nisu htjeli pustiti, uz to što nisu isplaćivali plaće svojim igračima. Međutim, Cindra nije zlopamtilo.
– Iskreno, ne volim previše pričati o toj situaciji. Od tamo pamtim samo lijepe trenutke te mi je to bio najveći iskorak karijere. Ondje sam prvi put vidio kako izgleda najviša razina svjetskog rukometa i imao sam prilike učiti od vrhunskih igrača, kao što su Renato Vugrinec, Filip Mirkulovski, vratar Darko Stanić s kojim sam bio jako često u kontaktu. Razdoblje je to koje je ostavilo traga na moju karijeru. Godinu dana tamo, koliko sam bio u Metalurgu, bilo je idealno vrijeme da se dokažem i pokažem da mogu igrati za još veći klub.
Potom je promijenio klub, ali ne i grad. Vardar je bio iduća postaja, s kojim je osvojio europski naslov 2017. godine zabivši nadaleko poznati odlučujući pogodak Barceloni u polufinalu za prolaz u veliko finale, koje je, usput rečeno, odlučio Ivan Čupić golom, također, u posljednjim sekundama. Sada je Cindrić igrač Barcelone, španjolskog velikana, a u svlačionici je taj polufinalni pogodak ponekad tema razgovora i šale.
– Uvijek ima tih nekakvih pošalica. Sve je u dobroj namjeri, u zezanciji. Naravno, uvijek su prisutna razna nadmetanja između nas. Na primjer, kada su nas Španjolci svladali u finalu posljednjeg Europskog prvenstva pa su mi onda neko vrijeme „vraćali“ za onaj pogodak. Sve je s dobrom namjerom.
„Nismo imali smanjenje plaća“
Barca je ove sezone nedodirljiva, kako u domaćem prvenstvu, tako i u Ligi prvaka. U oba natjecanja odigrali su 19 utakmica te su na stopostotnom učinku! Takvi rezultati, očito, nalažu da se moraju ciljati najveći dosezi, dakle, osvajanje Lige prvaka, možda i dvije unutar pola godine?
– Nemamo nikakav cilj. Mislim kako nije potrebno stvarati presing da moramo osvojiti dvije Lige prvaka, da moramo još tko zna što… Postoji podosta kvalitetnih klubova koji su u našem rangu. Povijest Final Foura Lige prvaka od posljednjih nekoliko godina pokazuje da ne pobjeđuje uvijek favorit. Od strane uprave i trenera ne osjećamo nikakav pritisak. Igramo najbolje što možemo i uživamo u tome.
Ovo korona-doba pokazala je koliko je svijet kapitalistički nastrojen, a dobar dio sportskih kolektiva morao je srezati plaće svojim igračima, zaposlenicima,… Međutim, u Lukinoj Barci to nije bio slučaj, unatoč raznim medijskim natpisima koji su sugerirali kako financijska kriza nije zaobišla niti jedan od bogatijih europskih klubova.
– Da budem iskren, mi nismo imali niti jednom smanjenje plaća. Ne znam što se točno priča, makar sam svjestan da se stvara mnogo kojekakvih vijesti koje su više na razini špekulacija – kratak i jasan bio je Cindrić.
„Problem zagrebaša je česta promjena trenera“
Dok je španjolski prvak nepobjediv u Ligi prvaka, hrvatski nikog ne može pobijediti. Igrao je Luka protiv Zagreba prošlog mjeseca u uvjerljivoj pobjedi svoje momčadi.
– Sigurno da u Zagrebu nije lagana situacija, s obzirom na rezultate i na sve ono što se događa ove sezone. Nikako da uhvate ritam, a tome pridonosi i česta smjena trenera unazad nekoliko godina. Siguran sam kako zagrebaši imaju puno veću kvalitetu od rezultata kakve prikazuju i nadam se da će u budućnosti, kad se stanje popravi, uspijevati konkurirati boljim ekipama.
Za točno mjesec dana na rasporedu je završnica prošlosezonske Lige prvaka, koja je odgođena za božićno vrijeme. Barcu je ždrijeb spojio s PSG-om, a u drugom polufinalu sučelit će se dva Hrvata, Domagoj Duvnjak i povratnik u reprezentaciju, Manuel Štrlek, sa svojim Kielom i Veszpremom.
– Meni je svejedno u vezi mogućeg protivnika u finalu. Sve su momčadi zasluženo na završnici jer su među najboljima u Europi i igraju jako kvalitetan rukomet. Ne bih nikog izdvojio jer ako želiš osvojiti Ligu prvaka moraš pobijediti dvije jake utakmice. Moramo izvući najbolje od sebe ne razmišljajući tko je protivnik.
„Trebala bi se podići razina domaćeg prvenstva“
Nadolazeće Svjetsko rukometno prvenstvo u Egiptu približava nam se „brzinom munje“. U siječnju će „faraonska zemlja“ ugostiti najbolje rukometaše svijeta, a Kauboji će probati nastaviti sjajne igre s Europskog prvenstva ove godine. Lino Červar bi se u Egipat trebao uputiti s najjačim kadrom, a jedini upitan je Luka Stepančić, koji je u utrci s vremenom zbog oporavka nakon ozljede gležnja.
– Prošlo prvenstvo nam je pokazalo da možemo igrati rukomet na visokoj razini te mislim da vrijedimo igrati barem polufinale na nadolazećem Svjetskom prvenstvu. Nema smisla pričati da nam je cilj prolazak među, recimo, osam najboljih jer uvijek težimo zlatnoj medalji i s tim ciljem svi dolazimo na pripreme tijekom teške sezone. Žrtvujemo se, ostavljamo vlastite obitelji kući, puno sebe dajemo u to, kao i mnogo puta prije, te zbog toga nema smisla spuštati letvicu. Naravno, trebamo imati sreće i sa ždrijebom i s ostalim faktorima, no to trebamo zaslužiti dobrom igrom i hrabrošću kako bismo i na ovom prvenstvu otišli daleko – smatra Cindrić koji je optimističan u vezi budućnosti.
– Imamo jako puno kvalitete u kadru mladih igrača. Na svakom novom okupljanju izbornik pozove neka nova, mlada lica da vidi njihovu kvalitetu, ali i da se dečki upoznaju s novim uvjetima što mislim da je jako dobra ideja. Danas se treba posvetiti mladima, pogotovo u hrvatskom rukometu, mnogo više bismo mogli napredovati da se podigne razina domaćeg prvenstva, ali i da se poboljša razina rada s mladima u mlađim dobnim kategorijama, pa da dečki imaju usvojenih još više znanja. Sve u svemu, mislim kako ne trebamo brinuti za budućnost i da će se pojavljivati sve više mladih rukometaša koji zaslužuju nositi hrvatski dres.
Luka, trenutno, proživljava jako lijepe trenutke karijere, kako u Barceloni, tako i kao jedan od predvodnika Kauboja. Cindra ne krije kako mu je oduvijek san bio zaigrati u najtrofejnijem europskom klubu, s kojim želi igrati još dugi niz godina.
– Moja želja je oduvijek bila zaigrati za Barcelonu. Ne razmišljam previše što će biti na kraju karijere, ovdje mi je super, osjećam se odlično, nadam se da ću baš ovdje završiti igračku karijeru. Makar, Skoplje i Vardar su mi ostali u jako lijepom sjećanju te ih ne trebam otpisati…
Tek mu je 27 godina, karijera i život su pred njime, a već je ostvario toliko toga da bi mu 99 posto profesionalnih rukometaša pozavidjelo. Osvajač je europskog naslova, što je velikim dijelom njegova zasluga zbog onog pogotka Barceloni u polufinalu, vlasnik je europskog srebra s reprezentacijom, najbolji je europski igrač u 2017. godini po izboru EHF-a, a za prošlu je godinu ušao u uži IHF-ov izbor pet najboljih rukometaša svijeta, zajedno s pobjednikom Niklasom Landinom te Mikkelom Hansenom, Sanderom Sagosenom i Rasmusom Laugeom Schmidtom. Uistinu, probrano društvo. Još ima vremena da Luka postane treći Hrvat s prestižnom nagradom, nakon Ivana Balića (2003. i 2006.) i reprezentativnog mu suigrača Domagoja Duvnjaka (2013.). Međutim, kao što je Cindra rekao, važno je ići korak po korak, žurba nije potrebna.
