Zašto izumire nogometna romantika?

Sredinom 2000-ih, kad su Ronaldinho, Zidane, Totti i Henry punili stadione, nogomet je imao dušu. Bila je to era u kojoj je publika dolazila ne samo vidjeti pobjedu, nego potez. Ronaldinho je mogao izgubiti loptu pet puta, ali kad bi šestim pokušajem bacio protivnika na tlo elastikom, cijeli bi stadion eruptirao.

Bio je to nogomet koji je slavio ljepotu pokušaja, a ne samo rezultat. Nogomet u kojem se, kako bi rekao Johan Cruyff, „igrati lijepo znači igrati ispravno“.

Danas, međutim, svaka sekunda igre mjeri se u funkciji učinkovitosti. Dribling koji ne donosi gol – „nepotreban je“. Finta koja ne otvara prostor – „rizična je“. Škarice iz kaznenog prostora? „Nepromišljene.“

Nogomet je postao, kako to vole reći treneri, „stroj koji ne smije imati pogrešku“. Ali upravo u pogreškama se krije ljepota igre. Jer nogomet je, prije svega, ljudski.

Ako bi trebalo izabrati jednog igrača koji simbolizira nogometnu romantiku, to bi bio Ronaldinho Gaúcho. Njegova karijera bila je čista poezija. Igrao je kao da ne postoji sutra, kao da svaki dodir lopte mora izmamiti osmijeh – i sebi i drugima.

Kada je 2005. godine na Santiago Bernabéuu dobio ovacije od navijača Real Madrida, to nije bilo zbog gola – nego zbog načina na koji je igrao. Dribling nije bio sredstvo, nego cilj. Nogomet nije bio posao, nego ples.

Ronaldinho nije igrao protiv drugih, nego s loptom. I zato su ga svi voljeli – i navijači, i protivnici, i neutralni gledatelji.

Ali danas bi Ronaldinho vjerojatno imao problem. Trener bi ga upozorio da se previše zadržava s loptom. Analitičar bi mu rekao da mu „expected goals“ padaju zbog niskog postotka konverzije. Fitnes trener bi mu prigovorio zbog „prevelike relaksacije“. Drugim riječima – sve ono što ga je činilo čarobnim, danas bi bilo smatrano „neučinkovitim“.

Nogometni svijet koji je nekoć slavio maštu sada traži disciplinu.

Ako su Ronaldinho i Zidane bili umjetnici zlatnog doba, onda su Hatem Ben Arfa i Adel Taarabt neki od posljednjih romantičara modernog. Obojica su imali nevjerojatan talent – dribling, viziju, nepredvidljivost. Obojica su mogli jednim potezom promijeniti utakmicu.

I obojica su, na kraju, propala.

Zašto? Jer nisu pristajali na kompromis. Ben Arfa je igrao nogomet kao da je na ulici – improvizacija, ritam, čarolija. Ali sustavi u kojima je igrao – PSG, Newcastle, Nice – tražili su nešto drugo: taktičku disciplinu, presing, točnost u pozicijama.

Taarabt je u QPR-u radio stvari koje su prkosile fizici, ali kad je prešao u Benficu, shvatio je da za takav nogomet više nema mjesta. Previše rizika, previše slobode, premalo sustava.

Oni su bili simboli nestanka jedne vrste igrača: onih koji igraju za publiku, a ne za algoritam.

Neymar da Silva Santos Júnior trebao je biti nasljednik Ronaldinha, simbol brazilske igre koja spaja radost i rizik. I neko vrijeme, bio je točno to. Ali čak ni on nije uspio izbjeći mehanizaciju modernog nogometa.

Neymar je karijeru gradio u Barceloni, u momčadi koja je već tada bila gotovo savršeni stroj.
Bio je jedan od kotačića u sustavu koji je, iako briljantan, imao strogo definirane parametre. U Parizu je postao simbol komercijalizacije – više brend nego igrač.

Kada danas napravi višak driblinga, protivnici ga ne pokušavaju zaustaviti – rugaju mu se. U današnjem nogometu, dribling je gotovo čin provokacije, a ne izraza slobode.

Neymar, koji je mogao biti nasljednik Pelea i Ronaldinha, postao je tragična figura modernog nogometa: čarobnjak u svijetu koji više ne vjeruje u čaroliju.

Danas nijedna momčad ne igra bez unaprijed planiranog „pressing triggera“, „zone obrane“ i „sekvenci prijelaza“. Nogomet je postao industrijski proces, u kojemu je svaki igrač točno određen zupčanik.

Guardiola, Klopp, Tuchel, Nagelsmann – svi oni stvorili su fantastične momčadi. Ali te momčadi funkcioniraju po principu – „nitko nije veći od sustava“.

I to jest točno – u smislu rezultata. Ali nije romantično.

Nogomet je nekoć bio poligon za improvizaciju. Diego Maradona nije pratio upute, on ih je stvarao. George Best nije čekao taktičku smjernicu, on je izmišljao. Driblao je zato što je mogao – i zato što je to bilo lijepo.

Danas, igrač koji „drži loptu predugo“ smatra se problemom. U eri posjeda i presing-igara, individualna ekspresija postala je luksuz. Nogomet više ne trpi grešku – a upravo iz greške nastaje genijalnost.

Ako usporedimo nogomet prije dvadeset godina i danas, promjena je očita:

• Tada: Zidane, Ronaldinho, Riquelme, Totti, Del Piero – svaki od njih imao je slobodu stvarati.
• Danas: De Bruyne, Bernardo Silva, Foden, Bellingham – briljantni, ali unutar sustava.
  Njihova igra je savršena, ali rijetko nepredvidiva.

Primjerice, Kevin De Bruyne je genijalac – ali on nije romantičar. On je inženjer igre, a ne pjesnik. Njegov pas nije improvizacija, nego precizno proračunat potez. To nije pogrešno – ali nije ni magično.

S druge strane, kad Vinícius Júnior danas napravi lažnjak ili elastico, komentatori to nazivaju „provokacijom“. Igrač koji se usudi biti spontan, gotovo da krši nepisano pravilo profesionalizma.

Nogomet, čini se, više ne voli igru radi igre.

Napredak u znanosti o sportu učinio je nogometaše fizički savršenima – brži su, izdržljiviji, snažniji. Ali to je došlo uz cijenu.

Igrači su danas toliko programirani da se instinkt polako gubi. Trening više nije prostor za kreativnost, nego za optimizaciju. Sve se mjeri: koliko si puta sprintao, koliko si puta dodao, koliko si „expected assists“ stvorio.

Statistika je korisna – ali ne može izmjeriti radost igre. Ne može izmjeriti trenutak kad dijete na igralištu pokuša prebaciti protivnika loptom preko glave – ne zato što mora, nego zato što može.

Nogomet je počeo kao igra ulica. Sada se pretvara u laboratorij.

Da – ali su rijetki. Postoje oni koji još uvijek pokušavaju igrati s osmijehom, koji vjeruju da ljepota ima smisla i kad nije najefikasnija.

João Félix ponekad podsjeća na igrača druge epohe. Vinícius Júnior dribla s istim ludilom kao brazilski klinci na Copacabani. Ousmane Dembélé može izgubiti deset lopti, ali kad pogodi onu jedanaestu – to je čista čarolija. Rafael Leão, Khvicha Kvaratskhelia, pa čak i Jack Grealish – još uvijek nose taj duh igre u kojoj nije sve u rezultatu.

Ipak, i oni su često kritizirani zbog „nepotrebnog rizika“. U svijetu u kojemu je sve racionalizirano, oni su podsjetnik da je nogomet – iracionalan. I upravo zato lijep.

Romantika u nogometu ne izumire samo na terenu, nego i izvan njega. Nogometaš više nije simbol strasti, nego proizvod. Transferi, sponzori, društvene mreže, marketing – sve je postalo dio poslovnog modela.

Kada je Francesco Totti odbio Real Madrid i ostao u Romi, to je bio čin ljubavi. Danas bi bio – poslovni promašaj.

Igrači se sve rjeđe vežu uz klubove, a sve više uz brendove. Nogometni romantizam, koji je nekoć značio odanost, postao je tržišni koncept.

Publika je također promijenila ukus. Želi pobjede, ne nužno priče. Navijači koji su nekada slavili lijep poraz sada traže samo – rezultat.

Vrijedi se prisjetiti igrača koji su igrali s dušom, bez kalkulacije. Juan Román Riquelme, koji je diktirao ritam kao dirigent, ali je mrzio trčati. Andrea Pirlo, koji je izgledao kao da šeta, ali je mislio brže od svih. Dimitar Berbatov, koji bi radije primio loptu elegantno nego zabio nespretno. Ricardo Quaresma, koji je svojom trivela tehnikom pokazao da nogomet može biti umjetničko djelo. Antonio Cassano, čije su odluke bile nepredvidive, ali iskrene. Svi su oni imali zajedničko jedno – igrali su srcem, ne kalkulatorom.

Ipak, nije sve izgubljeno. Neki treneri pokušavaju vratiti duh igre koji se temelji na slobodi.

Marcelo Bielsa stvara momčadi koje trče kao lude, ali unutar tog kaosa postoji poezija – sloboda izraza, improvizacija. Carlo Ancelotti, jedan od posljednjih „ljudskih“ trenera, dopušta svojim igračima da igraju po osjećaju, a ne po skripti. Luciano Spalletti, sa svojom Napolijevom renesansom, vratio je u igru ljepotu jednostavnosti i riskantne igre.

Oni shvaćaju da nogomet nije samo inženjering, nego emocija.

Možda bi ga savjetovali da manje dribla. Možda bi ga zamijenili u 60. minuti jer „nije pokrio prostor“. Možda bi mu trener objasnio da treba više sprintati nazad. I možda bi Ronaldinho klimnuo glavom, nasmijao se – i opet pokušao rabonu s 30 metara.

Jer romantika se ne može ubiti taktikom. Ona uvijek nađe put.

Nogomet se promijenio, ali njegova duša nije nestala. Još uvijek postoje trenuci koji nas podsjete zašto smo zaljubljeni u tu igru: kada Modrić vanjskim dijelom kopačke pošalje loptu kroz četiri igrača; kada Neymar napravi višak koji nitko nije tražio; kada dječak na ulici pokuša škaricama pogoditi gol iz snova.

To su trenuci u kojima nogomet ponovno postaje igra. Ne industrija, ne posao, ne karijera – nego čista radost pokreta.

Nogomet neće nestati, ali način na koji ga volimo može se promijeniti. Možemo birati – hoćemo li ga gledati kao stroj, ili kao poeziju.

Romantika u nogometu možda izumire, ali ne zato što više nema talenata. Nestaje jer je svijet postao previše ozbiljan, previše analitičan, previše profitno orijentiran. Ali sve dok postoji dijete koje na ulici pokušava imitirati Ronaldinha, sve dok se negdje igra bez taktike i pritiska – nogometna romantika živi.

Jer nogomet, u svojoj biti, nije sport. On je jezik mašte. I on nikada ne umire – samo čeka da ga ponovno netko govori.