Zašto ženski nogomet nije toliko popularan?

Da bismo razumjeli današnji položaj ženskog nogometa, moramo se vratiti u prošlost. Iako se često misli da je ženski nogomet novijeg datuma, istina je da žene igraju nogomet gotovo jednako dugo kao i muškarci. Prvi zabilježeni ženski nogometni susreti datiraju još iz 19. stoljeća, a u Engleskoj su se početkom 20. stoljeća održavale utakmice koje su privlačile i po 50.000 gledatelja.

Međutim, 1921. godine Engleski nogometni savez (FA) zabranio je ženama igranje nogometa na stadionima registriranih klubova. Obrazloženje je bilo da je nogomet „neprimjeren za žene“. Ta odluka imala je dugoročne posljedice. Ženski nogomet je doslovno izbrisan iz javnog života. Dok su muškarci u međuvremenu gradili tradiciju, infrastrukturu i kulturu, žene su bile izbačene s nogometne karte.

Zabrana je trajala više od 50 godina – sve do 1971. godine. Dakle, dok su muškarci gradili svjetske lige i međunarodne turnire, žene su tek tada dobile mogućnost da se vrate na teren. To kašnjenje od pola stoljeća stvorilo je razliku koja se teško može nadoknaditi. Nogomet nije samo sport; to je kulturna institucija koja se gradi generacijama, a žene su iz te priče jednostavno bile izostavljene.

Drugi ključni razlog slabije popularnosti ženskog nogometa je medijska (ne)vidljivost. U modernom sportu, popularnost je gotovo proporcionalna prisutnosti u medijima. Ljudi vole ono što često vide. Kada televizija svakodnevno prikazuje utakmice Lige prvaka, Premier lige ili Svjetskog prvenstva, publika se navikne na te slike, igrače i narative. U ženskom nogometu to nije bio slučaj.

Tek posljednjih nekoliko godina velike televizijske kuće počele su ozbiljnije prenositi ženske utakmice. Prije toga, utakmice su bile dostupne samo na nišnim kanalima ili internetskim prijenosima. Bez medijske podrške, ni sponzori nisu bili zainteresirani, a bez sponzora nije bilo ulaganja. Tako se stvorio začarani krug – ženski nogomet nije bio popularan jer ga nitko nije prenosio, a nije se prenosio jer nije bio popularan.

Primjerice, Svjetsko prvenstvo za žene 2019. u Francuskoj donijelo je povijesni iskorak. Finale između SAD-a i Nizozemske gledalo je više od 260 milijuna ljudi globalno, što je dokazalo da interes postoji – kada postoji i dostupnost. No, unatoč takvim trenucima, ženski nogomet i dalje čeka svoj stalni prostor u medijskom kalendaru.

Novac je možda najvidljiviji pokazatelj razlike između muškog i ženskog nogometa. U muškom nogometu vrtoglavi transferi, milijunske plaće i sponzorski ugovori postali su norma. Cristiano Ronaldo zarađuje više u mjesec dana nego većina profesionalnih nogometašica u cijeloj karijeri.

U ženskom nogometu plaće su, u većini slučajeva, simbolične. Dok su se klubovi poput Barcelone, Chelseaja i Lyona posljednjih godina približili profesionalnim uvjetima, većina igračica u svijetu i dalje radi dodatne poslove uz nogomet. U nekim ligama, igračice nemaju ni osnovno zdravstveno osiguranje, a infrastruktura je na razini amaterskog sporta.

Ova razlika ima domino-efekt. Manje ulaganja znači lošije uvjete, manju konkurenciju i slabiji razvoj mladih igračica. To opet znači manju atraktivnost igre, a time i manje gledatelja. Popularnost se, nažalost, često mjeri kroz novac i status, a tu je ženski nogomet i dalje u sjeni.

Još jedan važan faktor je duboko ukorijenjen kulturni stereotip – da je nogomet “muški sport”. Taj stav i dalje živi, posebno u konzervativnijim sredinama. Djevojčicama se često od malih nogu sugerira da biraju “ženstvenije” sportove, dok se nogomet percipira kao grub, fizički zahtjevan i “neprimjeren”.

Takva percepcija stvara prepreke već u djetinjstvu. Dok dječaci dobivaju lopte i dresove, djevojčice se suočavaju s pitanjem: “Zar baš nogomet?” U mnogim zemljama ne postoji ni adekvatna infrastruktura za razvoj ženskog nogometa. Škole i lokalni klubovi često nemaju ženske selekcije, a čak i kada ih imaju – pristup terenima i resursima je ograničen.

Kroz povijest, žene koje su igrale nogomet morale su se boriti ne samo protiv protivničkih ekipa, nego i protiv društvenih predrasuda. I dok su neke postale pionirke – poput Marthe iz Brazila, Mie Hamm iz SAD-a ili Birgit Prinz iz Njemačke – njihova borba pokazuje da put do ravnopravnosti u sportu nije samo sportski, nego i kulturološki izazov.

Jedan od često ponavljanih argumenata protiv ženskog nogometa je da “nije dovoljno brz” ili “nije dovoljno atraktivan”. Ti argumenti, iako tehnički djelomično točni zbog bioloških razlika u brzini i snazi, promašuju suštinu nogometa. Ljepota igre ne leži samo u brzini, nego u taktici, tehnici i emociji.

Ženski nogomet se u tom smislu razvija eksponencijalno. Današnje igračice su tehnički potkovane, taktički obrazovane i fizički spremnije nego ikada prije. U finalima Lige prvakinja ili Svjetskog prvenstva vidi se nogomet visokog intenziteta, s kvalitetom igre koja prije 15 godina nije bila moguća.

No, percepcija se sporo mijenja. Publika koja je navikla na ritam Premier lige često očekuje isti tempo u ženskom nogometu, što nije realno uspoređivati. Umjesto da se ženski nogomet cijeni kao autentičan proizvod, on se još uvijek mjeri prema muškim standardima. To stvara krivu usporedbu – kao da netko kritizira tenis jer se ženski mečevi igraju na dva dobivena seta umjesto tri.

Nogometne institucije, poput FIFA-e i UEFA-e, dugo su ignorirale ženski nogomet. Tek posljednjih desetljeća počela su ozbiljnija ulaganja. FIFA je prvi put organizirala Svjetsko prvenstvo za žene 1991. godine, iako se muško prvenstvo igra još od 1930. godine. Ta vremenska razlika govori sve.

UEFA je tek od 2001. počela ozbiljno razvijati žensku Ligu prvakinja. Do tada, ženski klubovi su se natjecali u poluamaterskim uvjetima. Iako je danas situacija bolja – s profesionalnim ugovorima, marketingom i sve većim ulaganjima – strukturalne prepreke i dalje postoje.

Savezi često izdvajaju samo simbolična sredstva za razvoj ženskog nogometa. U mnogim zemljama, ženski programi ovise o volji pojedinaca, a ne o sustavnom planu. Bez kontinuiranog ulaganja u baze – školu nogometa, trenere, uvjete – teško je stvoriti održivi model.

Unatoč svemu, postoje zemlje koje pokazuju da ženski nogomet može biti popularan i uspješan. Sjedinjene Američke Države najbolji su primjer. Tamo je ženski nogomet nacionalni ponos. Amerikanke su četiri puta osvojile Svjetsko prvenstvo, a imena poput Alex Morgan, Megan Rapinoe ili Abby Wambach postala su globalni brendovi.

Zašto je tamo drugačije? Zato što su ulaganja u ženski sport počela na vrijeme. Američki zakon “Title IX” iz 1972. godine obvezao je sve obrazovne institucije koje primaju javni novac da jednako ulažu u ženske i muške sportove. To je stvorilo generacije djevojčica koje su imale iste uvjete kao i dječaci – i rezultati su vidljivi.

Slično se događa u Švedskoj, Norveškoj, Nizozemskoj i Njemačkoj. U tim zemljama, ženski nogomet je društveno priznat, a utakmice reprezentacija privlače desetke tisuća gledatelja. Klupski nogomet, poput Barcelone Femení, koja je 2022. srušila rekord s više od 90.000 gledatelja na Camp Nouu, pokazuje da interes postoji – kada postoji i sustav.

Internet i društvene mreže promijenile su pravila igre. Ženski nogomet više ne ovisi isključivo o tradicionalnim medijima. Danas igračice same kreiraju svoje brendove, dijele priče i privlače publiku putem Instagrama, YouTubea ili TikToka. To otvara novu dimenziju – osobnu povezanost s publikom, što posebno privlači mlađe generacije.

Klubovi i savezi to sve više prepoznaju. UEFA je, primjerice, pokrenula kampanju “WePlayStrong”, koja promovira ženski nogomet kroz autentične priče igračica. Fokus je na emociji, zajedništvu i inspiraciji – vrijednostima koje nadilaze samu igru.

Upravo ta autentičnost može biti ključ popularnosti u budućnosti. Dok muški nogomet sve više postaje komercijalni spektakl, ženski još uvijek ima tu “čistotu igre”, osjećaj iskrenosti i povezanosti s navijačima.

Jedan od najvećih problema jest što se ženski nogomet stalno uspoređuje s muškim. Umjesto da se promatra kao samostalan proizvod, on se često mjeri prema standardima muškog svijeta. To stvara iskrivljenu percepciju i demotivira publiku.

Ženski nogomet treba gledati kao svoj žanr – s vlastitim ritmom, stilom i vrijednostima. On nije “manje dobar”, nego jednostavno drugačiji. Kao što nitko ne uspoređuje ženski i muški balet, ne bi se trebao uspoređivati ni ženski i muški nogomet. Svaka verzija ima svoj šarm, estetiku i emociju.

Unatoč svemu, ženski nogomet je danas u najboljoj poziciji u svojoj povijesti. Svjetsko prvenstvo 2023. u Australiji i Novom Zelandu donijelo je rekorde gledanosti i posjećenosti. Klubovi poput Barcelone, Lyona, Chelseaja i Bayerna sve više ulažu u svoje ženske sekcije. U nekim zemljama, poput Španjolske i Engleske, profesionalni status igračica postao je pravilo, a ne iznimka.

No, da bi ženski nogomet postao ravnopravan, potrebno je nekoliko ključnih koraka:

• Sustavno ulaganje u omladinske škole. Djevojčice moraju imati pristup terenu i trenerima kao i dječaci.
• Ravnopravni medijski tretman. Prijenosi, analiza, komentari – publika mora imati priliku upoznati igračice i priče iza njih.
• Financijska održivost. Savezi i sponzori moraju osigurati minimalne profesionalne uvjete.
• Promjena percepcije. Ženski nogomet mora biti prikazan kao kvalitetan i zanimljiv sport, a ne kao “društvena kampanja”.

Ako se te stvari dogode, ženski nogomet može postati jedan od najbrže rastućih sportova svijeta – što već i jest po statistikama FIFA-e.

Na pitanje “Zašto ženski nogomet nije toliko popularan?” odgovor nije da je manje zanimljiv, sporiji ili slabiji. Odgovor je – jer mu nikada nije dana jednaka šansa. Stoljeća isključivanja, desetljeća ignoriranja i sustavna podzastupljenost stvorili su jaz koji se tek sada počinje zatvarati.

Ali vrijeme radi za žene. Svaka nova generacija donosi otvorenije stavove, sve više djevojčica trenira nogomet, a sve više muškaraca prati ženske lige bez predrasuda. Ženski nogomet raste u sjeni, ali iz te sjene polako izlazi.

U konačnici, možda ne treba ni težiti usporedbi. Nogomet nije samo sport – on je izraz slobode, zajedništva i strasti. A te vrijednosti nemaju spol. Kada ženski nogomet jednom bude cijenjen zbog onoga što jest – a ne zbog onoga što nije – tada će prestati pitanje o njegovoj popularnosti.

Jer možda pravi odgovor nije “Zašto ženski nogomet nije toliko popularan?”, nego – kako je moguće da smo toliko dugo čekali da ga cijenimo onoliko koliko zaslužuje.