Joško Jeličić voli kritizirati Hajduk

Joško Jeličić nije bilo tko. Njegova nogometna karijera bila je vrlo zanimljiva: počeo je u Hajduku, ali je najveći trag ostavio u Dinamu (tadašnjoj Croatiji Zagreb). Upravo taj detalj često postaje ključni argument onih koji tvrde da “ne može biti objektivan” kada govori o Hajduku. Ipak, njegov odnos prema oba kluba zapravo otkriva mnogo o njegovom karakteru – Jeličić nije sentimentalni tip koji će birati riječi. On je temperamentan, emotivan i beskompromisan. Kada mu se nešto ne sviđa, reći će to – bez obzira na to tko će se naljutiti. Prošle sezone bio je to Gennaro Gattuso.

Kao igrač, bio je oličenje strasti. Kao komentator, postao je simbol brutalne iskrenosti. Upravo zato njegovi komentari često izazivaju burne reakcije: Jeličić ne skriva mišljenje, ne umata ga u političku korektnost i ne pokušava svima biti simpatičan. On uživa u ulozi “glasnog suca” koji izgovara ono što drugi prešutno misle – ili barem tako vjeruje.

Kada Jeličić komentira Hajduk, gotovo uvijek se osjeti oštrica. To nije suha analiza – to je retorički udar, često popraćen ironičnim osmijehom ili podignutom obrvom. Njegove rečenice imaju težinu, ne zato što su uvijek točne, nego zato što ih izgovara s uvjerenjem i iskustvom. Kada kaže da “Hajduk nema plan igre” ili da “nema šampionski mentalitet”, zna da će izazvati reakciju. Ali, zna i da će ga svi poslušati.

Za mnoge navijače Hajduka, Jeličić je personifikacija medijske pristranosti. U Splitu ga doživljavaju kao nekoga tko je “okrenuo leđa klubu” i danas “živi od kritiziranja Hajduka”. Međutim, u Zagrebu i ostatku zemlje, mnogi ga cijene upravo zato što se usuđuje reći ono što drugi izbjegavaju. U eri u kojoj je nogomet prepun diplomatskih komentara, Jeličić ostaje figura koja izaziva – i time puni prostor raspravom.

Da bi se razumjelo zašto Jeličić toliko često kritizira Hajduk, treba shvatiti njegovu nogometnu filozofiju. On vjeruje u strukturu, organizaciju, red i autoritet. To su vrijednosti koje, prema njemu, Dinamo godinama ima, a Hajduk ne uspijeva izgraditi. Kada gleda Hajduk koji mijenja trenere, koji ovisi o emociji tribine i koji se svake sezone ponovno “traži”, on to vidi kao sustavni problem. A Jeličić ne voli sustavne probleme.

Kada Hajduk pobjeđuje – on često umanjuje pobjede, govoreći o “slabom protivniku” ili “slučajnom golu”. Kada gubi – tvrdi da se to “moralo dogoditi”. Iako se to navijačima čini kao malicioznost, u stvarnosti se iza toga krije njegova konzistentna logika: on jednostavno ne vjeruje da Hajduk ima kontinuitet i nogometnu kulturu potrebnu za vrh. Možda zvuči surovo, ali ta perspektiva ima svoje temelje u stvarnosti zadnjih 20 godina HNL-a.

– Hajduk je za sve nas najveći klub na svijetu i tako će biti, ali ako gledamo sa sportskog aspekta, Hajduk već dugo nije veliki klub. U zadnjih 46 godina ima šest prvenstava. Zato mislim da Hajdukovi kroničari, kolumnisti trebaju prestati bildati tu mitomaniju i stvarati nerealnu ambiciju. Ako pričamo o 15 godina, pričamo o kontinuitetu lošega. Mi onda ne pričamo o slučajnosti. To je pametnom dovoljno – izjavio je u kolovozu.

Jeličić je u medijima postao gotovo “lik” – simbol sportske kritike u Hrvatskoj. Njegove izjave se dijele na društvenim mrežama, parodiraju u memovima i pretvaraju u citate. Kad god Hajduk izgubi, internet čeka “što će reći Joško”. Kad Hajduk pobijedi, čeka se kako će “naći manu”. Taj fenomen govori više o njemu nego o samom klubu: Jeličić je postao medijski refleks, svojevrsni mjerilac raspoloženja javnosti.

Neki njegovi komentari, poput onih nakon derbija, postali su legendarni – ne po objektivnosti, nego po emocionalnom naboju. On ne analizira hladno, kao taktičar, nego kao bivši igrač koji sve proživljava. Kada govori o Dinamu, vidi sistem. Kada govori o Hajduku, vidi kaos. I to ga čini idealnim “negativcem” za splitsku publiku – likom kojeg se ne voli, ali kojeg se uvijek sluša.

Ipak, da bismo razumjeli zašto Jeličić izaziva takvu strast, treba razumjeti i Hajduk. To nije samo klub, to je identitet, emocija i ponos regije. Kritika Hajduka u Dalmaciji se ne doživljava kao nogometni komentar – nego kao napad na mentalitet. A kad to radi netko tko je iz tog svijeta, tko je nosio bijeli dres, tada to posebno boli. Mnogi navijači Hajduka smatraju da Jeličić “zaboravlja odakle je došao”. Njegova oštrina prema klubu često se interpretira kao izdaja, iako on sam tvrdi da time “samo želi najbolje” – jer prava ljubav, kaže, nije u laskanju, nego u istini.

Navijači splitskog kluba često se žale na suđenje, a evo izjave Jeličića otprije nekoliko dana, nakon pobjede “Bijelih” nad Lokomotivom (2:0). U toj je utakmici, naime, bilo puno rasprave o tome je li Livaja zabio gol iz zaleđa. Na kraju se uspostavilo da je zgoditak regularan.

– Veseli me da smo došli do toga da najveći kritičari suđenja ljudi iz Hajduka sada bezrezervno vjeruju Sudačkoj komisiji. Siguran sam da nas ubuduće čeka isključivo borba na zelenom travnjaku. Treneri, igrači, suci svi ćemo imati više razumijevanja za pogreške. Pa i mi griješimo, naravno… osim njih samih već dvadeset godina – poručio je Jela.

Jeličićeva najveća snaga – iskrenost – ujedno je i njegova slabost. Ponekad njegova kritika prelazi u provokaciju. Neki njegovi komentari o igračima Hajduka zvučali su više kao osobni napad nego profesionalna analiza. To ga čini zanimljivim, ali i kontroverznim. U javnosti se često raspravlja o tome gdje prestaje analiza, a počinje medijska igra – i Jeličić često pleše po toj liniji.

On zna da su emocije gorivo medija. Kada se nasmije nakon što Hajduk primi gol, kada u studiju ironično kaže “ovo je Hajduk koji ide na naslov?”, zna da će izazvati val komentara. To je dio njegove medijske karijere – svjestan je svoje uloge i koristi je do kraja.

Iako ga se često kritizira, treba priznati – Jeličić je jedan od rijetkih koji se zadržao relevantnim godinama. Njegove izjave možda dijele javnost, ali mu nitko ne može osporiti nogometno znanje. On ima iskustvo, razumije psihologiju igrača i zna kako funkcioniraju svlačionice. Zato, iako često djeluje kao provokator, njegove analize nerijetko pogode srž problema.

Zanimljivo je da su se mnoge njegove ranije “kritike” kasnije pokazale točnima. Kada je govorio da Hajduk “nema lidera”, to se pokazalo istinito u utakmicama gdje momčad bez Livaje djeluje izgubljeno. Kada je rekao da klub “živi na emociji, a ne na sustavu”, to se vidjelo kroz česte promjene trenera. Zato ga i oni koji ga ne vole – ipak slušaju.

Igrače kritizira i pojedinačno, kao što je to prije koji dan bio slučaj s Nikom Sigurom, koji je na gostovanju kod Slaven Belupa provocirao protivničke igrače.

– Moram spomenuti Sigura. Od ove trojice u sredini, on je odigrao najkorektniju utakmicu. Zatvorio je Caimacova u tranziciji i dobro se snašao na toj poziciji. Međutim, razina provokacija, udaranja, ponašanja… Žao mi je što se s takvim ponašanjem nije rodio prije trideset godina. Znam da on živi u vremenu u kojem su pravila nogometne igre “piškit ću, kakit ću” i u kojem se za loš zadah protivnika dobije faul, ali da je igrao u naše vrijeme, nakon tri utakmice imao bi samo kutnjake. Znam da on ima visoko mišljenje o sebi, ali na takav način izazivati reakcije… Njegova je sreća što u današnjim ekipama nema onih Verlaševića i Memiševića, jer bi se smijao kao slavonska taraba – jasan je Jeličić.

Fenomen Joška Jeličića zapravo odražava i širu dinamiku hrvatskog nogometa – stalnu borbu između emocije i profesionalizma. Hajduk simbolizira emociju, Dinamo sustav. Jeličić je netko tko je bio u oba svijeta, ali je, kako se čini, odabrao racionalniji. Njegova kritika Hajduka zapravo je kritika načina razmišljanja koji se više oslanja na ponos nego na strukturu. I upravo zato, dok god se Hajduk ne promijeni u klubu, Jeličić će imati što za reći.

Na kraju, pitanje “zašto Joško Jeličić voli kritizirati Hajduk” možda ima jednostavan odgovor – jer ga Hajduk najviše frustrira. Jer vidi u njemu ono što bi mogao biti, a nije. Jer ga boli gledati klub s tolikom tradicijom kako godinama luta između emocije i rezultata. I jer zna da bi, s malo reda i stabilnosti, Hajduk mogao biti ono što je Dinamo – stroj koji pobjeđuje.

Njegova kritika nije samo medijska poza, nego i osobna reakcija. On je čovjek koji je u karijeri vidio i slavu i pad, i zna koliko tanku liniju dijeli uspjeh od prosječnosti. Zato, kada govori o Hajduku, ne govori samo o klubu, nego o ideji – o simbolu koji je, barem u njegovim očima, izgubio kompas.

Joško Jeličić možda zaista voli kritizirati Hajduk. Ali možda to i nije zato što ga mrzi. Možda ga kritizira upravo zato što ga – unatoč svemu – još uvijek voli.

Potvrdila je to i jedna od posljednjih izjava, nakon pobjede “Bijelih” nad Goricom (3:1).

– Kada se sjetim analiza od prošle godine i muka što sam sve morao analizirati. Zadnje dvije utakmice sam kao hajdukovac uživao u svemu što je Hajduk prikazivao. U mladosti koja je istrčala, šest igrača iz škole, nevjerojatan intenzitet – kazao je.