Zašto se Hrvatska nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010.?
Kada se govori o najvećim razočaranjima hrvatske nogometne reprezentacije, neuspješni plasman na Svjetsko prvenstvo 2010. u Južnoj Africi zauzima posebno mjesto. Hrvatska, koja je samo dvije godine ranije na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj izgledala kao momčad koja može napasti sam vrh Europe, odjednom se našla u situaciji da ne uspijeva proći kroz kvalifikacijsku skupinu koju su predvodili Englezi, naša “mušterija” iz prethodnog ciklusa. Bili smo tada deseta reprezentacija svijeta, u usponu, s jednim od najsnažnijih veznih redova u Europi, a opet – sve se srušilo. Pitanje zašto Hrvatska nije otišla na SP 2010. nije jednostavno, jer je odgovor slojevit i prožet taktičkim, kadrovskim, psihološkim i kontekstualnim razlozima.
U ovom eseju obrađuju se ključni uzroci tog razočaranja: od ozljeda, preko pogrešnih taktičkih odluka i pada u mentalnoj stabilnosti ekipe, pa sve do neočekivane snage suparnika u skupini i generacijske smjene koja je došla prerano.
Tablica sadržaja
- 1. Nesretna skupina, ali ne zbog kvalitete – nego zbog okolnosti
- 2. Razorni val ozljeda: izgubljena kičma momčadi
- 3. Taktika: Bilićeva vjernost sustavu koji više nije funkcionirao
- 4. Pad samopouzdanja i psihološka težina nakon Engleske
- 5. Ukrajina – suparnik koji je Hrvatsku kažnjavao u pravim trenucima
- 6. Generacijska smjena koja je došla prerano i prebrzo
- 7. Hrvatska je ovisila o drugim rezultatima – a takve kvalifikacije se rijetko prolaze
- 8. Zaključak: neuspjeh kao temelj budućeg uspjeha
1. Nesretna skupina, ali ne zbog kvalitete – nego zbog okolnosti
Na papiru, Hrvatska je u kvalifikacijama trebala proći relativno lagano. Suparnici su bili Engleska, Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan i Andora. U tom trenutku samo je Engleska bila momčad koja je objektivno jača od Hrvatske. Međutim, dvije ključne okolnosti u potpunosti su promijenile smjer kvalifikacija.
Prva je bila činjenica da je Fabio Capello preuzeo Englesku, koja je pod njegovim vodstvom postala jedna od najmoćnijih europskih reprezentacija tog trenutka. Druga je bila rapidna i neočekivana konsolidacija Ukrajine, koja je fizički, taktički i mentalno djelovala kao momčad stvorena da oduzima bodove favoritima.
U normalnim okolnostima, Hrvatska bi se nosila s obje reprezentacije, ali ova generacija nije bila spremna za takvu borbu – ponajprije zato što nije bila kompletna.
2. Razorni val ozljeda: izgubljena kičma momčadi
Jedan od najvećih razloga neuspjeha bila je činjenica da su ključni igrači bili ozlijeđeni u trenucima kada je bilo najvažnije da budu u reprezentaciji. Njihovi izostanci poremetili su i sustav igre i hijerarhiju momčadi.
Vedran Ćorluka – najvažniji nedostatak obrane
Ćorluka je u tom razdoblju bio jedan od najboljih hrvatskih braniča. Njegove ozljede značile su da Hrvatska mora improvizirati, a improvizacije su dovele do katastrofalnih obrambenih utakmica, uključujući i poraz od Engleske 1:4 u Zagrebu.
Eduardo da Silva – igrač bez kojeg napad nije isti
Iako se Eduardo vratio nakon strašne ozljede koju je zadobio 2008. u dresu Arsenala, nikada više nije bio onaj igrač koji je u reprezentaciji stvarao razliku. Njegova realizacija, kretnje i povezanost s Modrićem bili su ključni u kvalifikacijama za Euro 2008., a u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. Hrvatska je bila bez te dimenzije.
Luka Modrić – ključni izostanak u ključnim utakmicama
Modrić je slomio fibulu u dresu Tottenhama baš u trenutku kada su kvalifikacije ulazile u najvažniju fazu. Bez Modrića, Hrvatska nije imala kontrolu ritma, nije imala kreativnost u sredini terena i nije imala sposobnost da probije duboke obrane.
Niz manjih ozljeda i izostanaka
Izostanci Kranjčara, Petrića, društva iz obrane i nezaliječene ozljede drugih igrača stvorile su efekt domina. Bilić nikada nije mogao postaviti stabilnu, uigranu jedanaestorku.
3. Taktika: Bilićeva vjernost sustavu koji više nije funkcionirao
Slaven Bilić je početkom ciklusa bio izbornik kojem je nacija vjerovala. Njegov rad na Euru 2008. donio mu je status heroja, ali upravo ta reputacija dovela je do najveće taktičke pogreške – vjerovanje da momčad može jednako igrati i bez ključnih igrača.
Bilić je dugo forsirao 4-4-2 ili 4-2-3-1 bez da ga prilagodi izostanku Modrića ili Eduarda. Hrvatska je gubila vezu između linija, ritam se raspadao, a braniči su ostajali previše izloženi. U utakmicama protiv boljih protivnika, pogotovo Engleske, takva nestrukturirana i previše optimistična igra bila je recept za katastrofu.
Porazi 1:4 i 1:5 protiv Engleske nisu bili samo rezultati – bili su simptomi taktičke potrošenosti.
4. Pad samopouzdanja i psihološka težina nakon Engleske
Jedan od trenutaka koji je obilježio kvalifikacije bio je poraz u Zagrebu 1:4. To je bila prva domaća utakmica u kojoj je Hrvatska primila četiri pogotka u službenom natjecanju. Bio je to udar ne samo rezultatski, nego emocionalno. Momčad koja je dotad bila simbol mentalne snage i hrabrosti odjednom se našla u situaciji da sumnja sama u sebe.
Sumnja se dalje prenosila iz utakmice u utakmicu.
Protiv Ukrajine je Hrvatska izgledala nesigurno, protiv slabijih reprezentacija nije imala lakoću u igri, a svaki ozbiljniji zadatak bio je težak. Poraz od Engleske na Wembleyju (1:5) potpuno je razbio ono malo samopouzdanja što je ostalo.
5. Ukrajina – suparnik koji je Hrvatsku kažnjavao u pravim trenucima
Ukrajina nije bila spektakularna momčad, ali je bila fizički snažna, taktički dobro organizirana i psihološki sposobna u pravim trenucima.
U izravnim dvobojima s Hrvatskom za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2010., Ukrajinci su bili superiorni u intenzitetu igre. Igrali su čvrsto, zatvarali prostor, i koristili svaku nesigurnost u hrvatskoj obrani. Hrvatska, koja je jednom bila momčad koja s lakoćom drži posjed i diktira ritam, odjednom je izgledala kao ekipa koja se bori sama sa sobom.
Ključni remi (2:2) u Zagrebu bio je svojevrsni prijelomni trenutak kvalifikacija. Hrvatska je morala pobijediti, ali nije imala ni širinu ideja ni individualnu kvalitetu da slomi ukrajinsku obranu.
6. Generacijska smjena koja je došla prerano i prebrzo
Još jedan faktor često se zaboravlja – Hrvatska je tada bila između dviju generacija. Stara garda iz 1998. i ranih 2000-ih više nije bila tu, a mladi Modrić, Rakitić i Ćorluka bili su tek na početku karijera. Bila je to momčad u tranziciji, a Bilić je često rotirao i vratare pa je malo branio Pletikosa, malo Runje.
Ta tranzicija nije bila dobro sinkronizirana. Mladi igrači nisu imali dovoljno iskustva, a stariji nisu mogli držati ritam. Hrvatska nije imala ni jednog napadača u top formi, ni jednog braniča na vrhuncu karijere, a vezna linija, iako talentirana, bila je strukturno nestabilna bez Modrića.
To nije bila loša generacija – nego generacija koja još nije bila spremna preuzeti odgovornost.
7. Hrvatska je ovisila o drugim rezultatima – a takve kvalifikacije se rijetko prolaze
Najgore je kada reprezentacija svoj prolazak ne drži u vlastitim rukama. Hrvatska je nakon loših rezultata morala čekati kiks Ukrajine. Taj kiks nije stigao. Ukrajina je pobijedila u presudnim utakmicama, a Hrvatska je ostala kratka za samo nekoliko bodova.
Takvi ciklusi gotovo uvijek završavaju neuspjehom.
8. Zaključak: neuspjeh kao temelj budućeg uspjeha
Iako je promašaj plasmana na Svjetsko prvenstvo 2010. bio veliko razočaranje, on je ironično postao temelj buduće renesanse hrvatskog nogometa. Već u sljedećem ciklusu krenula je stabilizacija, a na Euru 2016. i SP-u 2018. Hrvatska je doživjela preporod koji je odveo do svjetskog srebra.
Iz perspektive vremena, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. bile su bolan, ali nužan udarac. Pokazale su slabosti sustava, razotkrile pogreške u selekciji, taktici i fizičkoj pripremi te prisilile reprezentaciju da se resetira.
Bila je to sezona u kojoj Hrvatska nije bila kompletna, nije bila psihološki stabilna i nije bila taktički fleksibilna. Bila je to sezona koja je razotkrila da se reprezentacija ne može oslanjati samo na talent – jer talent bez sustava i kontinuiteta nije dovoljan.
U konačnici, Hrvatska se nije kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 2010. jer je u odlučnim trenucima bila – nedovoljno dobra, nedovoljno zdrava i nedovoljno organizirana. Ali upravo taj neuspjeh otvorio je put generaciji koja je kasnije postala jedna od najvećih u povijesti svjetskog nogometa.
