Dalić odabrao 16 igrača koji sigurno idu na Svjetsko prvenstvo

Na vratarskoj poziciji Hrvatska tradicionalno ima sigurnost, a dvojac Dominik Livaković (Girona) i Dominik Kotarski (Kopenhagen) predstavlja spoj iskustva i nadolazeće snage. Livaković, simbol mirnoće i pouzdanosti, već je godinama ključni faktor u najtežim trenucima, iako je u Španjolskoj u drugom planu. Kotarski, pak, svojim razvojem i rastućim međunarodnim iskustvom pruža reprezentaciji dodatnu stabilnost i zdravu konkurenciju.

U obrani se ističe generacija koja je već dokazala da može igrati na najvišoj razini. Joško Gvardiol (Manchester City) predvodi tu liniju kao jedan od najboljih mladih braniča svijeta, dok Josip Šutalo (Ajax) i Josip Stanišić (Bayern) donose taktičku inteligenciju i svestranost. Iskusniji Duje Ćaleta-Car (Real Sociedad) te provjerena imena poput Marina Pongračića (Fiorentina) i Kristijana Jakića (Augsburg), koji je zauzeo poziciju desnog beka, omogućuju izborniku široku paletu opcija – od čvrste obrambene postavke do fleksibilnih taktičkih rješenja protiv najjačih protivnika.

Vezni red ostaje najjača hrvatska karika, čak i u trenutku generacijske tranzicije. Luka Modrić (Milan), iako u poznim godinama, i dalje je neupitni lider i simbol reprezentacije — njegova vizija igre i utjecaj na teren nenadmašni su. Uz njega, Mateo Kovačić (Manchester City) donosi ritam, kontrolu i iskustvo najvišeg nivoa, dok Mario Pašalić (Atalanta) ostaje važan igrač zbog svoje taktičke prilagodljivosti i osjećaja za prostor. Posebnu pozornost privlači Petar Sučić (Inter), čije se uključivanje smatra važnim korakom u budućnosti reprezentacije — njegova energija i tehnička zrelost najavljuju novi ciklus hrvatskog nogometa, što je prepoznao i Dalić.

U napadu Hrvatska zadržava prepoznatljivu kombinaciju radosti, borbenosti i iskustva. Ivan Perišić (PSV), jedan od najvećih hrvatskih napadačkih igrača modernog doba, i dalje donosi opasnost na krilima i dragocjeno iskustvo. Andrej Kramarić (Hoffenheim) tehnički je najprofinitiji napadač reprezentacije, dok Ante Budimir (Osasuna) pruža fizičku snagu i sposobnost stvaranja prilika iz teških situacija. Uz njih, Marco Pašalić (Orlando) predstavlja novu nadu – igrača koji može unijeti energiju, brzinu i modernu dinamiku u završnicu napada.

Ovaj odabrani sastav odiše kompaktnosti i ambicijom. Hrvatska i Dalić na Svjetsko prvenstvo 2026. ne putuju samo kako bi sudjelovali, već da bi nastavili tradiciju reprezentacije koja se uvijek bori za visoke ciljeve. Spoj veterana koji su ispisali povijest i mladih igrača željnih dokazivanja stvara momčad koja može usrećiti navijače i nastaviti hrvatski nogometni san.

Uz popis igrača koje Dalić sigurno vodi na Svjetsko prvenstvo 2026., hrvatska reprezentacija ima i široku skupinu kandidata koji ozbiljno konkuriraju za završni popis. Ovi igrači predstavljaju dubinu kadra, taktičku širinu i mogućnost prilagodbe različitim protivnicima, što je prednost koju Hrvatska nije uvijek imala u prošlosti.

Među vratarima se ističu Ivica Ivušić (Hajduk), čija iskustva i smirenost mogu biti dragocjeni u dugom turniru, te Ivor Pandur (Hull City), sve zapaženiji kod Sergeja Jakirovića u Engleskoj, koji svojim refleksima i modernim stilom čuva nadu da bi se mogao nametnuti kao budući standard reprezentacije.

Kandidatima u obrani Hrvatska dobiva zanimljivu mješavinu mladosti i iskustva. Luka Vušković (HSV) jedan je od najvećih talenata svoje generacije — visinom, duel-igrom i potencijalom privlači pažnju još od najranijih dana. Martin Erlić (Bologna), pouzdan i čvrst, donosi ono što svaki izbornik cijeni: sigurnost i bezkompromisnu igru. Uz njih, Josip Juranović (Union Berlin) ostaje iskusno i provjereno rješenje na desnom boku, sposoban odigrati velike utakmice i unijeti energiju te napadačku širinu.

Vezna linija, tradicionalno najjači hrvatski sektor, dobiva dodatnu dubinu kroz igrače koji imaju i kvalitetu i iskustvo međunarodnog nogometa. Nikola Vlašić (Torino), koji je zabio protiv Crne Gore, svojim prodorima i fizičkom dominacijom i dalje je ozbiljan kandidat. Nikola Moro (Bologna) polako, ali sigurno gradi reputaciju stabilnog i inteligentnog veznjaka. Martin Baturina (Como) i Luka Sučić (Real Sociedad) donose tehničku rafiniranost i viziju igre, predstavljajući novu generaciju kreativaca. Lovro Majer (Wolfsburg), igrač s posebnim osjećajem za zadnji pas, ostaje potencijalna velika prednost u utakmicama gdje je potrebna kreacija. Toni Fruk (Rijeka) pak svojim razvojem u HNL-u pokazuje da je spreman zakoračiti na višu razinu i možda upravo u reprezentaciji potvrditi puni potencijal.

U napadu konkurencija je široka i raznolika. Franjo Ivanović (Benfica) brzo se profilira kao jedan od najzanimljivijih mladih ofenzivaca — brz, agresivan i tehnički potkovan. Petar Musa (Dallas) nudi fizičku snagu i golgeterski instinkt, što je osobina koju je Hrvatska često znala cijeniti. Mislav Oršić (Pafos), iako je prošao teške ozljede, i dalje posjeduje iskustvo i prepoznatljivu odlučnost u ključnim trenucima. Igor Matanović (Freiburg) djeluje kao dugoročno rješenje zahvaljujući svojoj pokretljivosti i visini, dok je Bruno Petković (Kocaelispor), unatoč promjeni kluba, i dalje specifičan tip napadača kakvog nijedan drugi hrvatski igrač ne može u potpunosti zamijeniti.

U najužem krugu šireg popisa reprezentativaca nalaze se i igrači koji imaju najmanje izglede za plasman na Svjetsko prvenstvo 2026., ali Dalić ih i dalje prati. Riječ je o nogometašima čiji se razvoj pomno prati i koji, zbog potencijala, trenutne forme ili specifičnih kvaliteta, nisu otpisani iz borbe za završni popis. Takvi kandidati često dolaze u reprezentaciju u fazama tranzicije, priprema ili prijateljskih utakmica, a povijest hrvatske reprezentacije dobro pokazuje da su mnogi od njih znali iznenaditi i u pravo vrijeme iskočiti u prvi plan.

Među vratarima, Karlo Letica (Lausanne-Sport), Nediljko Labrović (Augsburg) i Adrian Šemper (Pisa) predstavljaju širinu koju Hrvatska rijetko kada ima na golmanskoj poziciji. Letica i Šemper nose iskustvo brojnih europskih utakmica, dok je Labrović godinama bio jedan od najkonstantnijih HNL vratara prije inozemnog odlaska. Njihova je najveća prednost što se radi o igračima koji mogu uskočiti u reprezentaciju bez velikog rizika, iako konkurencija na tom mjestu ostaje iznimno jaka.

Obrambena linija donosi nekoliko zanimljivih imena. Borna Sosa (Crystal Palace) i Domagoj Bradarić (Verona), krilni bekovi s internacionalnim iskustvom, prošli su uspone i padove, ali i dalje posjeduju kvalitete koje bi Hrvatska mogla trebati — prije svega ofenzivni doprinos. Ivan Smolčić (Como) i Dominik Prpić (Porto) ulaze u kategoriju perspektivnih stopera čiji razvoj obećava, dok Moris Valinčić (Dinamo) predstavlja domaći talent koji bi u budućnosti mogao dobiti važniju ulogu, osobito nastavi li rasti kroz Dinamove sustave.

U veznom redu, Dalić drži na oku kombinaciju iskustva i mladosti. Luka Ivanušec (PAOK) je igrač koji je već bio standardan u reprezentaciji i može se vratiti u formu koja ga je nekoć učinila važnim adutom. Niko Janković (Rijeka) ima značajan napredak iza sebe, posebno u ofenzivnim rolama, dok Adriano Jagušić (Slaven Belupo) predstavlja tipičan primjer mladog radnika sredine terena — neumoran, agresivan i spreman učiti. Za sve njih vrijedi ista stvar: dobra sezona mogla bi im otvoriti vrata koja se sada čine tek odškrinutima.

Napadački sektor donosi miks iskustva, potencijala i igrača koji pokušavaju revitalizirati svoje karijere. Franko Kovačević (Celje) privlači pozornost golovima i fizičkom snagom, Marko Pjaca (Twente) pokušava održati kontinuitet igre nakon brojnih ozljeda, a njegova individualna kvaliteta i dalje je neupitna. Ante Crnac (Norwich) i Matija Frigan (Parma) pripadaju novijem valu hrvatskih ofenzivaca — brzi, pokretljivi i opasni u završnici, ali im je za reprezentativni iskorak potrebno još stabilnosti i dokazivanja u najvećim utakmicama.

Ovaj posljednji krug kandidata podsjeća koliko je baza hrvatskog nogometa široka i raznolika. Iako njihove šanse za plasman na SP 2026. nisu velike, svaki od njih posjeduje nešto što bi u pravim okolnostima moglo biti važno: specifičnu vještinu, iskustvo, mladenačku energiju ili jednostavno dobru formu u ključnom trenutku. Upravo zato Dalić nastavlja pratiti njihov napredak — jer hrvatska reprezentacija je kroz povijest često profitirala od igrača koji su „iz drugog plana“ postali neizostavni dio momčadi.

Kada se zbroje sigurni i mogući putnici te ostali kandidati, dolazimo do popisa od 47 imena. Koga Dalić vodi izuzev ovih sigurnih, vidjet ćemo iduće godine…