Tko je odgovoran za najveći poraz Hajduka u povijesti HNL-a?
Poraz Hajduka od 5:0 protiv Rijeke na Rujevici nije samo sportski neuspjeh – to je najveći poraz splitskog kluba u povijesti HNL-a i trenutak koji se već upisao u kolektivnu memoriju navijača, analitičara i čitave nogometne javnosti. Takvi rezultati nikada ne dolaze slučajno. Oni su rezultat niza pogrešaka, akumuliranih problema i trenutne krhkosti sustava koji bi trebao nositi jedan od najvećih klubova jugoistočne Europe. Pitanje “tko je kriv?” nikada nije jednostavno, ali odgovornost se može raščlaniti na nekoliko razina – od igrača na terenu, preko stručnog stožera, do sportskog vodstva i cjelokupne klupske strukture.
Tablica sadržaja
- 1. Stručni stožer – taktički kolaps i neprepoznavanje ritma utakmice
- 2. Igrači – individualni padovi, nedostatak reakcije i mentalni kolaps
- 3. Marko Livaja i problem unutarnje hijerarhije
- 4. Sportsko vodstvo – promašene procjene, nedostatak širine kadra, manjak stabilnosti
- 5. Uprava – pritisak rezultata bez stabilne strukture
- Zaključak: Krivnja je kolektivna, ali težina je različita
Prva, najvidljivija razina odgovornosti leži na stručnom stožeru Hajduka. Rijeka je od prve minute pokazivala brutalnu efikasnost i jasnu ideju igre: agresivan presing, brzo osvajanje lopte i eksplozivne tranzicije prema naprijed. Hajduk, s druge strane, djelovao je kao momčad koja je izvan taktičkog okvira utakmice – bez kompaktnosti, bez odgovora na Rijekin presing, bez ritma i bez plana kako zaustaviti Fruka koji je već do 32. minute imao hat-trick.
Trener Gonzalo García nije uspio „pročitati“ što se događa na terenu. Reakcije s klupe bile su zakašnjele, izmjene nepravovremene, a raspad obrane bio je gotovo bolan za gledati. Dojam je da Hajduk nije imao pripremljen plan B – niti za situaciju kada gubi, niti za trenutke kada protivnik preuzima kontrolu sredine terena. U tako velikim klubovima, odgovornost za taktički potop neizbježno ide na adresu trenera.
2. Igrači – individualni padovi, nedostatak reakcije i mentalni kolaps
Druga razina odgovornosti odnosi se na igrače Hajduka. U utakmicama ovakvog intenziteta, kada se momentum počne okretati protiv momčadi, ključna je mentalna snaga. Hajduk je tu potpuno zakazao. Obrana je izgledala prostorno i pozicijski izgubljeno, vezni red nije uspijevao povezati dvije točne lopte pod pritiskom, a napadačka faza gotovo da nije postojala.
Posebno se ističu:
- loša komunikacija i statičnost obrane,
- izostanak pravovremenih reakcija (posebno kod prvog i trećeg gola),
- slab intenzitet trčanja,
- gubitak zajedništva nakon drugog gola.
Pravo pitanje koje se nameće glasi: gdje je nestala vatra? Hajduk je u velikim derbijima godinama poznat po borbi i energiji. Na Rujevici se nije vidjelo ništa od toga.
3. Marko Livaja i problem unutarnje hijerarhije
Situacija s Markom Livajom dodatno je pojačala tenzije. Odbio je ući u igru uz objašnjenje da ga boli trbuh. Bez obzira na to je li bol stvarna ili ne, činjenica je da se kapetan ili najbolji igrač nikada ne smije dovesti u situaciju u kojoj njegova odluka postaje potencijalna interna mina. Taj događaj simbolizira nešto veće – problem hijerarhije u svlačionici, problem odnosa između igrača i stožera te problem percepcije autoriteta unutar kluba.
– Bojim se da je ovo kraj Gonzala Garcije, ako se situacija ne ishendla na pravi način. Klub mora biti iznad svih pa i iznad Marka Livaje. Neću ulaziti u njegove trbušne tegobe, znao sam i ja mami reći da me boli trbuh kad mi se nije išlo u školu. Livaja je najplaćeniji igrač u Hrvatskoj i kapetan, trebao je drugačije postupiti. Trebao je biti primjer ostalim igračima Hajduka. Boljim se da će i sad neki drugi igrači, a ima ih u Hajduku koji su nezadovoljni, sad to na isti način početi iskazivati – osvrnuo se na situaciju stručni komentator Joško Jeličić.

Kada se najveći poraz u povijesti dogodi u trenutku kad jedan od nositelja momčadi odbija ući na teren, teško je ne povezati te dvije pojave.
4. Sportsko vodstvo – promašene procjene, nedostatak širine kadra, manjak stabilnosti
Još dublja razina odgovornosti nalazi se u sportskom vodstvu Hajduka. Hajduk je ušao u sezonu s ambicijama za naslov, ali nije stvorio kadar koji može iznijeti takve zahtjeve. Nedostatak kvalitetnih zamjena na nekoliko pozicija, posebno u obrani koju su napustili Dominik Prpić i Filip Uremović, već mjesecima je upozoravao da bi moglo doći do pucanja.
Kvalitetni sustavi ne pucaju u jednoj večeri – oni pucaju zbog niza propuštenih prilika i pogrešnih sportskih procjena.
5. Uprava – pritisak rezultata bez stabilne strukture
Na kraju, odgovornost ide i do Uprave. Hajduk godinama radi na strukturiranju kluba, ali i dalje djeluje kao organizacija koja se pod pritiskom rezultata i tereta dugova često vraća na stare obrasce: kratkoročne odluke, brzinske reakcije, promjene trenera, preveliko oslanjanje na nekoliko igrača, a premalo na sustav. U takvom okruženju, jedan težak poraz, bez obzira koliko nesretan, dođe kao logičan rasplet.

Rijeka je bila brutalno efikasna, ali desetke puta manje efikasne momčadi mogle bi teško kazniti Hajduk koji nije u pravoj ravnoteži ni mentalno, ni sportski, ni organizacijski.
Zaključak: Krivnja je kolektivna, ali težina je različita
Najveći poraz u povijesti HNL-a za Hajduk nije rezultat jedne pogreške. To je rezultat strukturnih problema u klubu, taktičkih pogrešaka stručnog stožera, mentalnog pada igrača i nedostatka jasnog, stabilnog sportskog smjera. Nitko nije jedini krivac, ali neki nose veći teret:
- Stručni stožer – najveća operativna odgovornost
- Igrači – najveća odgovornost na terenu
- Sportsko vodstvo – najveća dugoročna odgovornost
- Uprava – najveća strateška odgovornost
Rijeka je bila sjajna, ali Hajduk se raspao sam od sebe. A najveći porazi uvijek više govore o poraženom nego o pobjedniku.