Sportaši koji su se prerano umirovili

Nijedan razlog nije toliko čest, dramatičan i tragičan kao ozljeda. Profesionalni sport, osobito onaj u kojem se radi o visokim kontaktima i eksplozivnim kretnjama, ostavlja snažan teret na tijelo. Kod nekih sportaša kumulativna oštećenja dovedu do prijevremenog umirovljenja, dok kod drugih jedna jedina ozljeda može prekinuti karijeru gotovo preko noći.

Engleski nogometaš Owen Hargreaves bio je jedan od najkompletnijih veznjaka svoje generacije. Njegove kronične ozljede koljena i tetiva učinile su ga nesposobnim za profesionalni ritam, unatoč vrhunskim pokušajima rehabilitacije. Umjesto da postane jedan od najboljih europskih veznjaka 2000-ih, Hargreaves je turnire i sezone provodio u operacijskim salama.

Roy je u NBA-u ušao kao megatalent i već je u svojoj drugoj sezoni bio All-Star. Bio je nositelj Portland Trail Blazersa i jedan od najboljih bekova lige. No genetski slabe hrskavice u koljenima dovele su do toga da se njegova karijera urušila u tren oka. Umjesto desetak godina vrhunca, Roy je karijeru praktički završio sa samo 27 godina.

Seles je dominirala svjetskim tenisom početkom 1990-ih, ali napad nožem usred meča u Hamburgu potpuno je promijenio put njezine karijere. Fizičke posljedice bile su oporavljive, ali psihološki udarac nikada nije nestao. Seles se vratila tenisu, no nikada više nije bila ista, a povukla se puno ranije nego što bi to učinila najveća igračica svoje generacije.

Sportaši žive pod enormnim pritiskom – treninzi, očekivanja, mediji, nastupi pred publikom, stalna borba za mjesto u ekipi, žrtvovanje privatnog života. Za mnoge od njih napetost postane prevelika i prerani odlazak iz sporta ispada jedini način da sačuvaju vlastitu dobrobit.

Australska tenisačica povukla se s vrha svjetske ljestvice već u srednjim dvadesetima. Rekla je da je postigla sve što je htjela i da više nije motivirana. Iako nije riječ o dramatičnom slomu, Barty je pokazala koliko mentalni aspekt može biti presudan.

Jedan od najvećih tenisača u povijesti povukao se već u 27. godini, jer više nije mogao izdržati pritisak. Borg je u sedam godina dominacije impresionirao svijet, ali mentalno pražnjenje učinilo je karijeru neodrživom.

Burnout je osobito čest među talentima koji su već kao adolescenti izloženi profesionalnom režimu treninga. Mnogi mladi gimnastičari, tenisači ili plivači odustanu već s 18 ili 19 godina jer ne mogu izdržati emocionalni teret.

Ponekad sportaši, iako potpuno zdravi, odluče krenuti drugim putem – neki zbog obitelji, neki zbog interesa izvan sporta, a neki zato što su pronašli novu strast.

Cantona se povukao sa 30 godina, dok je još bio među najboljima u Premier ligi. Razlozi su bili kombinacija zasićenosti, sukoba s medijima i želje za drugačijim životom. Nakon odlaska okrenuo se glumi i filozofiji, ostavivši navijače Manchester Uniteda u šoku.

Jedan od najboljih quarterbackova svoje generacije povukao se sa samo 29 godina unatoč golemim ugovorima. Luck je rekao da su mu ciklusi oporavka, boli i rehabilitacije „ubili ljubav prema sportu“. Bio je potpuno zdrav kada je objavio odlazak, ali odlučio je zaštititi kvalitetu svog budućeg života.

U nekim razdobljima i društvima sport je bio snažno povezan s politikom, pa su i karijere mogle biti prekinute iz razloga izvan kontrole sportaša.

Thorpe, američki olimpijski višebojac i jedan od najboljih atletičara svih vremena, ostao je bez medalja i bez prava nastupa jer je otkriveno da je zarađivao sitan novac za igranje bejzbola, što je tada bilo zabranjeno amaterima. Iako nije bilo riječi o pravom umirovljenju, njegova karijera bila je prisilno prekinuta političkim pravilima sportskih organizacija. Ipak, Međunarodni olimpijski odbor mu 1983. službeno vraća medalje.

U zemljama s jakom političkom kontrolom sporta, neki sportaši morali su se povući jer su odbili podržavati režim ili napustili zemlju. Time su izgubili priliku za nastavak karijere.

Neki sportovi fizički toliko razaraju tijelo ili su toliko mentalno zahtjevni da je statistički veća vjerojatnost da će sportaši završiti karijeru ranije.

Riječ je o sportu s najnižom prosječnom dobi umirovljenja. Mnogi gimnastičari završavaju karijeru u ranim dvadesetima jer tijelo više ne može podnijeti ekstremno opterećenje.

Teški udarci, potresi mozga i dugoročne neurološke posljedice čest su razlog za povlačenje. Mnogi se borci povuku prerano zbog opasnosti za zdravlje, iako neki nažalost povuku prekasno.

Iako karijere obično traju dulje nego u kontaktnim i borilačkim sportovima, sve veće brzine i intenzitet igre povećavaju broj ozbiljnih ozljeda. Mladi igrači poput Marca van Bastena morali su završiti karijeru zbog oštećenja zglobova, iako su mogli igrati još godinama.

Babić je bio važan član reprezentacije i Bayer Leverkusena, igrao finale Lige prvaka i bio dio generacije koja je obilježila početak 2000-ih. Vidljivo je da se već u ranim tridesetima umorio od profesionalizma i borbe s kroničnim ozljedama pa je završetak karijere došao ranije nego što se očekivalo.

Iako je formalno igrao dugo, realno je njegova karijera stala oko 28. godine. Problemi s koljenima, zglobovima i mišićima doveli su do toga da se Kranjčar nikada nije vratio u formu iz Portsmoutha ili Tottenhama. On je jedan od najboljih primjera kako ozljede mogu polako ugasiti karijeru – ne preko noći, nego kroz godine borbe.

U nastavku su dodatni slučajevi koji ilustriraju koliko su razlozi za prerane odlaske različiti:

• Tatiana Golovin – tenisačica koja je zbog kronične upale kralježnice morala stati sa samo 20 godina.
• Marco van Basten – jedan od najboljih napadača u povijesti, završio karijeru s 28 zbog ozljede gležnja.
• Nadia Comăneci – iako ne posve prerano, povukla se s 23 godine, kao i većina gimnastičarki zbog iscrpljenosti.
• Tiger Woods (privremeno) – iako se vratio, više je puta bio prisiljen na dugotrajne pauze koje su gotovo izgledale kao umirovljenja.

Ono što je zajedničko svim ovim primjerima jest osjećaj da je nešto ostalo nedovršeno. Prerani odlazak ne znači nužno da sportaš nije ostvario ništa – neki su već postigli vrhunce, osvojili titule i ispunili navijačka očekivanja – ali uvijek ostaje pitanje:

Što bi se dogodilo da su mogli ili htjeli ostati barem još nekoliko godina?

Prerani odlazak sportaša otvara prostor mitologizaciji. Ljudi vole pričati o neostvarenim potencijalima, o izgubljenim godinama, o „najboljem koji nikad nije bio najbolji“. To sportu daje dodatnu dimenziju – onu ljudsku, ranjivu, ponekad tragičnu.

Sportaši koji se prerano umirove predstavljaju podsjetnik da vrhunski sport nije samo glamur, trofeji i slava. On je i bol, žrtva, teška mentalna bitka i neizvjesna budućnost. Razlozi njihovih prerano završenih karijera – ozljede, burnout, osobni izbori, politika – razlikuju se, ali učinak je isti: ostaje osjećaj nedovršenog remek-djela.

U svijetu sporta, gdje se svakodnevno stvaraju idoli i rekordi, prerani odlazak ima posebnu emocionalnu težinu. On podsjeća na krhkost ljudskog tijela i psihe, ali i na veličinu talenta koji je, makar kratko, uspio oduševiti svijet.