Zašto je nogomet postao igra novca?

S vremenom se društveni kontekst počeo mijenjati, osobito nakon Drugog svjetskog rata, kada dolazi do urbanizacije, rasta slobodnog vremena i snažnog razvoja masovnih medija. Nogomet se u tom razdoblju postupno pretvara u spektakl, a stadion postaje pozornica na kojoj se ne odvija samo sportsko natjecanje, nego i društveni događaj. Pojavom televizije nogomet izlazi iz lokalnih okvira i postaje dostupan milijunima ljudi istovremeno, čime se mijenja njegova ekonomska logika. Prijenosi utakmica omogućili su stvaranje velike i stalne publike, a pažnja gledatelja postaje roba s visokom tržišnom vrijednošću.

Televizija je postala ključni pokretač komercijalizacije nogometa. Vrijednost liga i natjecanja sve se više mjerila gledanošću, a ne isključivo sportskom kvalitetom. Utakmice su se počele prilagođavati televizijskim terminima, a ne potrebama navijača na stadionima, dok su najatraktivniji klubovi dobivali najveći dio medijskog prostora i prihoda. Posljedica toga bio je rast financijskih razlika među klubovima, što je postupno narušilo ravnotežu natjecanja i učinilo bogate još bogatijima.

S porastom gledanosti i medijske prisutnosti u nogomet ulaze veliki sponzori i korporacije, koji u njemu prepoznaju iznimno učinkovit marketinški kanal. Dresovi, stadioni i natjecanja postaju reklamni prostori, a klubovi se počinju ponašati poput korporacija koje razvijaju vlastite brendove i šire se na nova tržišta. Igrači u tom procesu prestaju biti isključivo sportaši te postaju ekonomski resursi čija se vrijednost izražava tržišnom cijenom, marketinškim potencijalom i mogućnošću daljnje prodaje. Transferi se sve češće donose prema financijskoj isplativosti, a ne isključivo prema sportskim potrebama.

Globalizacija dodatno produbljuje monetizaciju nogometa jer veliki europski klubovi prerastaju u globalne brendove s navijačima širom svijeta. Takav razvoj donosi golemi priljev kapitala, ali istovremeno dovodi do koncentracije moći u rukama nekolicine klubova i investitora. Manje lige i klubovi postaju razvojne baze talenata koji se prodaju bogatijima, što slabi domaća natjecanja i smanjuje sportsku neizvjesnost. Nogomet se time sve više udaljava od ideje jednakih početnih uvjeta, jer financijska snaga često unaprijed određuje hijerarhiju uspjeha.

Važnu ulogu u tom procesu imaju i nogometne institucije poput FIFA-e i UEFA-e, koje, iako formalno neprofitne, djeluju unutar logike profita i tržišta. Velika međunarodna natjecanja postaju izvor ogromnih prihoda, a odluke se često donose s ciljem maksimizacije zarade, ponekad na štetu sportskih, etičkih ili društvenih vrijednosti. Nogomet se pritom sve češće koristi kao sredstvo političkog i ekonomskog prestiža, a veze između nogometnih čelnika i političkih elita postaju sve vidljivije.

Primjer takvog ispreplitanja sporta i politike može se vidjeti u postupcima predsjednika FIFA-e Giannija Infantina, čiji su javni nastupi i politički odnosi često izazivali kontroverze. Nagrađivanje bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa FIFA-inim priznanjem za mir simbolički pokazuje koliko se nogometni vrh približio centrima političke moći, pri čemu sport gubi autonomiju i postaje sredstvo legitimizacije utjecaja i interesa moćnih pojedinaca.

Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine može se promatrati kao kulminacija procesa u kojem je nogomet postao igra novca i moći. Dodjela domaćinstva zemlji bez snažne nogometne tradicije, s ekstremnim klimatskim uvjetima i ozbiljnim optužbama za kršenje ljudskih prava, jasno je pokazala da financijski i politički interesi imaju prednost nad sportskim kriterijima. Izgradnja infrastrukture bila je obilježena izvješćima o lošim uvjetima rada i stradanjima radnika migranata, što je ozbiljno narušilo moralni ugled cijelog natjecanja.

Odluka da se Svjetsko prvenstvo održi zimi dodatno je naglasila promjenu prioriteta, jer se globalni nogometni kalendar morao prilagoditi zahtjevima domaćina. Umjesto da se kapital prilagodi sportu, sport se prilagodio kapitalu. FIFA je pritom branila Katar i relativizirala kritike, čime je dodatno izgubila povjerenje dijela javnosti i navijača. Katar 2022. često se opisuje kao primjer „sportswashinga“, odnosno korištenja sporta kako bi se popravio međunarodni imidž države, a nogomet se pokazao kao iznimno učinkovit alat u toj strategiji.

Pretvaranje nogometa u igru novca ima duboke posljedice za navijače i samu bit sporta. Cijene ulaznica rastu, navijači se osjećaju sve udaljenije od klubova koje doživljavaju kao vlastite, a lokalni identitet postupno ustupa mjesto globalnom tržištu. Iako sama igra na terenu još uvijek može proizvesti snažne emocije i nezaboravne trenutke, širi kontekst u kojem se ona odvija sve je teže ignorirati. Nogomet tako postaje paradoks: izvor radosti i zajedništva, ali istovremeno simbol nejednakosti, pohlepe i gubitka moralnog kompasa.

Nogomet je postao igra novca jer se razvijao unutar društva koje gotovo sve pretvara u tržišnu vrijednost. Televizija, sponzori, globalizacija i političko-ekonomski interesi pretvorili su igru u industriju, a institucije koje bi trebale štititi njezine vrijednosti često su postale njezini glavni komercijalni akteri. Ipak, unatoč svemu, nogomet još uvijek živi od onoga što se ne može kupiti: strasti, pripadnosti i nade u neizvjesnost. Upravo u toj napetosti između profita i emocije nalazi se suvremeni nogomet – istovremeno duboko kompromitiran i trajno privlačan.