Hrvatski srebrni tenisači „zlatnog sjaja” (koliko god otrcano zvučalo) stigli su u Zagreb gdje im je pripremljen doček nakon desetak prekrasnih dana tijekom kojih su na završnici Davis Cupa redom rušili Australiju, Mađarsku, Italiju i Srbiju, da bi se u velikom finalu tek Rusija pokazala jačom. Nije najrealnije je bilo očekivati da naši momci prođu i tu, najtežu prepreku u vidu drugog tenisača svijeta, Danila Medvjedeva i petog tenisača na svijetu, Andreja Rubljova. Potajno smo se nadali kako bi jedan od naša dva „singlaša” mogao iznenaditi kvalitetnijeg protivnika te tako dopustiti najboljem svjetskom paru, Mektiću i Paviću, izlazak na madridski teren. Bilo je prekrasno gledati daleko najveće iznenađenje turnira, mladog Borna Goja, kako se lavovski bori protiv ponajboljeg tenisača svijeta, 270 mjesta boljeg (?!) Rubljova. Kada ste, primjerice, 600. na svijetu, a vaš je protivnik na 330. poziciji, niste niti približni autsajder nego u slučaju kada ste 275. na ATP ljestvici, a suparnik peti. Borna je takvom jednom igraču uspio uzeti deset gemova u dva seta. Od njega nismo smjeli očekivati novu pobjedu, no nadali smo se kako bi Marin mogao iznenaditi aktualnog pobjednika US Opena, Medvjedeva i odvesti finale u pripetavanje. Smatrali smo da je Marinu preostalo dovoljno snage da na pogon prijašnja tri poraza (Piros, Sinner, Đoković) iznenadi teniski svijet te Hrvatsku dovede na korak trećeg naslova svjetskog prvaka. No, nešto se pita i protivnika…
Presudile sitnice
U suštini, Marin je odigrao vrlo dobar meč, na mahove i izvrstan, a presudile su, kao i mnogo puta u njegovoj karijeri, sitnice. Na 4:3 u prvom setu imao je break loptu, a u 13. igri dvaput je u odlučujućim trenucima lopticu udario okvirom reketa. Rus je svoje prilike, u pravilu, uzimao te nakon osvajanja prvog seta podigao je razinu igre i tako Marina ostavio na samo dva gema. Žalit ćemo za prvim setom u kojem je Čilić, barem smo takvog dojma, pokazivao bolju igru, a na kraju krajeva, i statistički podaci istog su mišljenja. Imao je naš tenisač precizniji prvi servis (68% : 58%), više poena osvojenih na prvom servisu (85% : 84%), niti jednu dvostruku pogrešku (naspram Danilove dvije), mnogo više forhend winnera (11:2) i agresivniju igru na mreži (12:2 poeni prilikom izlaska na mrežu). Upravo je ta igra na mreži davala nam nadu kako se radi o boljem Marinu, sigurnijem, više samopouzdanom. Niti jednom nismo vidjeli njegovu kardinalnu pogrešku, „marinovsku”, kako siguran smash šalje barem pola metra izvan terena. Bio je miran, iznadprosječno za svoje mogućnosti, jer ipak se radilo o dvoboju koji je odlučivao novog svjetskog prvaka, iako ne smijemo biti bahato optimistični u vidu nove pobjede sjajnih Mektića i Pavića. Marin je pružio svoj maksimum protiv, vjerojatno, najboljeg tenisača tvrde podloge današnjice.
Nikad nije glumio zvijezdu
U posljednjih 15 godina, još od debija u Austriji u prvom kolu protiv Stefana Koubeka, Marin Čilić pružio je hrvatskoj Davis Cup reprezentaciji toliko toga da je teško mjerljivo s ijednim drugim našim tenisačem. Svaka čast Ivaniševiću što je „vukao” našu reprezentaciju tijekom 90-ih, Ljubičiću na 11 pobjeda u kampanji tijekom osvajanja prvog naslova 2005., Ančiću na sjajnim pobjedama s Ivanom, ili Ćoriću, koji je pružio veliki obol na putu do osvajanja drugog trofeja prije tri godine. Ne smijemo zaboraviti niti Dodiga, Karlovića i Hiršzona, no ono što je Marin napravio za hrvatski Davis Cup tim, nitko nije. I to je činjenica. Od veljače 2007. godine i njegove prve pobjede s 18 navršenih godina u njemačkom Krefeldu nad Benjaminom Beckerom, Marin je skupio 42 slavlja te je sudjelovao u ukupno 31 Davis Cup akciji, od 68 hrvatskih od osamostaljenja! Dakle, u gotovo polovici tih akcija Čilić je bio dio ekipe. Izuzev prve tri godine dok još nije stasao, neizostavan dio ekipe. I kad je mnogima trebala pauza, opravdano ili neopravdano, Marin se odazivao pozivima izbornika, bio to Prpić, Krajan ili sad Martić. Nikad nije glumio zvijezdu.
Ponižavanje sportskih veličina
Strahovito smo zaboravna zlopamtila. Velika je bojazan da će se Marina u budućnosti sjećati kroz prizmu njegovih „dječačkih” pogrešaka, kojih je imao, istini za volju, više od ostalih top-igrača. No, koliko nas je puta razveselio, koliko je mečeva odigrao na razini na kojoj bi mu moglo parirati tek nekoliko igrača u povijesti „bijelog sporta”. A tek koliko je pridonio hrvatskoj Davis Cup reprezentaciji. Fantastičan je podatak koji govori da su od Marina u finalima Davis Cupa u 21. stoljeću više puta slavili tek Rafael Nadal (šest pobjeda) i David Ferrer (pet). Hrvatski as izjednačen je na trećemu mjestu s četiri pobjede zajedno sa Štepanekom, Berdychom, Đokovićem, Nalbandianom i Safinom. Probrano društvo, zar ne? I onda si opet neki daju za pravo kritizirati i pljuvati takvu jednu, ne samo tenisku, nego i sportsku veličinu. Nazivati ga raznim, u najmanju ruku, neprikladnim, pogrdnim nazivima. To si daju za pravo oni koji nisu poznati niti u svom kvartu, a kamoli šire. Je li to zbog ljubomore, zavisti, zbog nezadovoljstva vlastitim životom ili zbog ponižavanja drugog kako bi se istaknuo sam „pljuvač”? Tko zna, možda je sve po srijedi. Takvi se redovito sjure u razne komentare kako bi ponizili Sandru, Blanku, Modrića, Šukera, zaboravljajući njihove goleme uspjehe kojima su više pridonijeli hrvatskom imidžu nego što bi to napravilo idućih 200 vlada RH.
Zapamtite, zbog Marina smo podignuli „salataru” 2018. godine. Ne samo zbog njega, ali njegov doprinos u finalima bio je najveći. Zapamtite, on nam je donio dva boda protiv Argentine u finalu 2016. godine. Zapamtite, Marin je jedini Hrvat koji je igrao finala čak tri različita Grand Slama u singlu. Zapamtite, Marin će se i sljedeće godine odazvati pozivu našega kapetana u pohodu na novu titulu. Zapamtite.
