Kada smo gledali Ivana Balića shvatili smo nakon nekog vremena da takvu rukometnu pojavu više nikad nećemo imati priliku vidjeti na rukometnim terenima. Povlačenjem najboljeg igrača u povijesti ovog sporta, hrvatska reprezentacija je doživjela ogroman hendikep i nekako smo svi zajedno mislili da to više nikad neće biti to. Bilo je prerano za naslutiti da smo se ipak svi zajedno prevarili. Domagoj Duvnjak uvijek je djelovao samozatajno, ali od mladih dana pokazivao je ogroman potencijal i davao naznake da će biti poseban igrač. Postepeno je njegova igra rasla iz godine u godinu, a njegov značaj u reprezentaciji dosegnuo je vrhunac i sada smo svi svjesni da bez njega reprezentacija nije ista. 2013. godine u jednoj od najvećih pobjeda Hrvatske ikad, 30:23 protiv, tada neuništive, Francuske, Domagoj je pokazao svu svoju raskoš talenta i ubojitost na obje strane parketa zabivši čak 9 golova u razbijanju možda i najjače generacije koju je rukomet ikad vidio. Dugo se borio s umorom i ozljedama za velika prvenstva s reprezentacijom, ali ove godine u siječnju dokazao je još jednom ono što smo oduvijek znali. Riječima se ne može opisati ono što je učinio i koliko je vukao reprezentaciju, najviše u utakmici protiv Norveške, ali na tu utakmicu ćemo se još vratiti.
Klubovi u kojima je nastupao
Domagoj Duvnjak rođen je 1. lipnja 1988. godine. Od djetinjstva Domagoj je pokazivao interes za rukomet i bio je poprilično talentiran dječak. Svoju je rukometnu karijeru počeo u Đakovu, svom gradu, 2004. godine, igrajući za mlađe uzraste te ekipe. 2004. godine potpisao je i svoj prvi profesionalni ugovor s istim klubom te je debitirao u najvišem rangu hrvatskog klupskog rukometa sa samo 16 godina. Samo dvije godine kasnije već je postao najbolji strijelac istog natjecanja i igrajući u seniorskoj ekipi od 2004. do 2006. godine, njegove igre nisu mogle ostati nezapažene od najjačeg hrvatskog kluba – Zagreba.
Za Zagreb potpisuje 2006. godine. Iduće godine taj klub mijenja svoje ime u Croatia Osiguranje Zagreb, ali njegovi uspjesi ostaju nepromijenjeni. Domagoj je u Zagrebu proveo period od 2006. do 2009. godine. U svom boravku u klubu, budući da Zagreb apsolutno dominira već godinama u domaćem prvenstvu, osvojio je domaće prvenstvo i kup svake godine. U europskim klupskim natjecanjima, nažalost, nije imao toliko uspjeha jer u to doba su njemački i španjolski klubovi bili apsolutni vladari u Europi.
U Zagrebu je Domagoj podigao svoju razinu rukometa na viši nivo koji je naposljetku prerastao i okvire hrvatske rukometne lige te su se za njega zainteresirali i neki veći europski klubovi. 2009. godine, njemački HSV – klub iz Hamburga, počeo je s gradnjom jedne snažne ekipe s ciljem osvajanja Lige prvaka i Domagoj se našao na popisu želja. Nije Domagoj dvojio ni trenutka pa je tako iste godine potpisao ugovor s njemačkim klubom. Već u prvoj sezoni tamo osvojio je njemački Superkup koji je obranjen i naredne sezone. Do iduće titule trebalo se čekati još godinu dana kada je HSV uspio osvojiti njemačko prvenstvo Bundesligu. Čest sudionik Lige prvaka bio je HSV, ali 2013. godine konačno su dosanjali osvajanje naslova tog elitnog natjecanja. S Domagojem kao ključnim igračem, pobijedili su Barcelonu u finalu, izbacivši pritom i izuzetno jaki Kiel u polufinalu. Domagoj je Barceloni u finalu zabio četiri pogotka i bio jedan od istaknutijih pojedinaca. U cijelom natjecanju zabio je impresivnih 73 golova te sezone.
Uslijedilo je teško razdoblje za HSV i neki od igrača odlučili su napustiti klub, a jedan od njih bio je i Duvnjak. 2014. godine Domagoj potpisuje za THW Kiel u jednom od najvećih transfera u rukometu ikad gdje je trebao i vrlo brzo i postao vođa te nasljednik Nikole Karabatića. U Kielu Domagoj igra još i danas, a do sada je već osvojio velik broj trofeja. Od većih trofeja možemo nabrojati i ove: 2015. godine osvojio je Bundesligu i njemački Superkup, 2017. i 2019. godine osvojio je njemački kup, a 2019. osvojen je i EHF kup. U prvoj sezoni u klubu došao je s Kielom i do finala Lige prvaka, ali tamo je jači od njih ipak bio još jedan njemački klub – Flensburg, pa tako Domagoj još uvijek čeka osvajanje tog prestižnog trofeja u Kielu.
Reprezentacija
Domagoj je u reprezentaciji debitirao još davne 2002. godine, kada je imao 14, a Irfan Smajlagić ga je pozvao da igra za mlađe selekcije. Prvi nastup za seniorsku reprezentaciju ostvario je na Svjetskom prvenstvu 2007. godine u Njemačkoj na kojem je Hrvatska završila na petom mjestu.
2008. godine uspio je osvojiti i prvo reprezentativno odličje kada se Hrvatska okitila srebrom na Europskom prvenstvu u Norveškoj izgubivši u finalu od Danske.
Na novo odličje s reprezentacijom čekalo se samo jednu godinu, kada je Hrvatska bila domaćin Svjetskog prvenstva. Nošeni svojim navijačima, Domagoj i društvo pružali su odlične partije, ali u finalu je jača bila ipak Francuska koja je slavila rezultatom 24:19. Nije to bila jedna od boljih Domagojevih predstava jer imao je samo dva zabijena gola iz šest pokušaja.
2010. godine reprezentacija je otputovala u Austriju na Europsko prvenstvo gdje smo imali reprizu finala i još jednom isti ishod. Opet je od Hrvatske bila jača Francuska. Francuzi su nastavili harati rukometom i iduće godine kada su osvojili Svjetsko prvenstvo i tako pokazali da su najdominantnija sila na svijetu. Hrvatska 2011. godine nije uspjela proći drugi krug i završila je kao petoplasirana.
2012. godine, na Europskom prvenstvu u Srbiji, Hrvatska se okitila broncom, a Domagoj je imao problema s umorom i ozljedama te nije ostvario neke značajnije predstave na natjecanju.
2013. godine desilo se ono o čemu su svi u domovini sanjali. Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, Hrvatska je igrala odlično, a Domagoj se promaknuo u pravog vođu ekipe. Besprijekorno, sa svim pobjedama, Hrvatska je došla do četvrtfinala gdje ju je čekala Francuska. S puno loših iskustava ušlo se u tu utakmicu, ali je Hrvatska ne samo nadigrala velike favorite Francuze, već ih je razbila 7 razlike, a Domagoj je zabio 9 golova u toj utakmici. Nažalost, sreća nije dugo trajala jer Hrvatska je u polufinalu izgubila od Danske ponajviše zbog velike iscrpljenosti. Na kraju, bronca je ipak osigurana u utakmici za 3. mjesto protiv Slovenije gdje je Domagoj opet briljirao s 8 golova. Zbog ovih predstava Domagoj je dobio najviše priznanje kada je proglašen najboljim igračem svijeta. On je tek drugi Hrvat koji je uspio osvojiti tu nagradu uz legendarnog Ivana Balića koji ju je osvajao dvaput.
2014. godine u Danskoj na Europskom prvenstvu Hrvatska je ostala nadomak odličja kada je završila na četvrtom mjestu. U periodu od te godine do 2020., Hrvatska je osvojila tek jedno odličje i to broncu 2016. u Poljskoj kada ih je u polufinalu pobijedila Španjolska, a za treće mjesto bili smo bolji od Norveške, a Domagoj je odigrao odličnu utakmicu i prvenstvo.
Do 2020. godine puno je pritiska bilo na Duvnjakovim leđima jer Hrvatska je godinu za godinom ostajala bez odličja. Budući da je on bio smatran vođom reprezentacije velik dio krivnje je bio svaljen na njega. Proživljavao je poprilično težak period u kojem bi se reprezentaciji uvijek pridruživao načet nekakvim ozljedama od naporne sezone u Njemačkoj i nije bio u mogućnosti pokazivati nivo igre na kakav smo navikli od njega. Sve dok nije došlo Europsko prvenstvo u Austriji, Švedskoj i Norveškoj. Domagoj i suigrači razvili su fantastično zajedništvo i na jednom prvenstvu na kojem se nikad manje nije očekivalo od njih napravili pravo malo čudo. Konačno je Domagoj bio ono što smo svi priželjkivali i čemu smo se svi nadali godinama. Nosio je cijelu reprezentaciju na leđima, a u polufinalu je odigrao definitivno svoju najbolju utakmicu ikad za reprezentaciju. Hrvatska je za protivnika imala fantastičnu Norvešku, a utakmica je bila toliko intenzivna i neizvjesna da je Hrvatska pobijedila golom Muse u 80. minuti, točnije zadnjem napadu drugog seta od dva produžetka. U toj utakmici, Duvnjak je bio ključi igrač u obrani gdje je veći dio tih 80 minuta igrao na prednjoj poziciji konstantno zadajući probleme norveškom napadu. Uz to, uz nekoliko vrlo bitnih golova iz igre, preuzeo je odgovornost i izvođenja sedmeraca kada drugim izvođačima to nije išlo i zabio je sedmerac u 70. minuti koji je Hrvatsku zadržao u igri i osigurao još 10 minuta igre. Na ogromnu žalost svih hrvatskih navijača, u finalu protiv Španjolske, izmoreni, ali ipak željni Domagoj i ostatak ekipe ostali su nadomak nedosanjanog europskog zlata i izgubili 22:20. Na ovom prvenstvu nagradu najboljeg igrača Domagoj je jednostavno istrgnuo iz ruku Sandera Sagosena nadigravši ga u međusobnom ogledu u svim segmentima igre.
Ono što nas veseli jest činjenica da Domagoj još uvijek nije pokazao i dao sve što ima za reprezentaciju te se nadamo gledati još njegovih briljantnih predstava u najdražem dresu.
