Usred rata koji je harao “Lijepom našom”, 15. siječnja 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja što je, između mnogih drugih beneficija, značilo i da naše sportašice i sportaši konačno mogu nastupati pod hrvatskom zastavom. Naši istočni susjedi, s razlogom, dobivali su razne sankcije nadležnih međunarodnih institucija, a iznimno mnogo ih je pogodilo izbivanje s Europskog nogometnog prvenstva te godine u Švedskoj (dobro znamo onu priču s tadašnjim europskim prvacima, Dancima). Također, natjecateljima iz Srbije i Crne Gore zabranjen je nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni pod svojim stijegom ili stijegom Jugoslavije, za razliku od ranijih zimskih OI u Albertvilleu na kojima su po prvi put nastupili i hrvatski predstavnici. Hrvatska je konačno dobila priliku zasjati punim sjajem na najvećoj sportskoj pozornici na svijetu.
Šok od Nijemaca, a onda iskazivanje moći
Od hrvatske muške košarkaške reprezentacije očekivalo se mnogo. No, do tih očekivanja ne bi niti došlo da tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch, nije predložio ideju organiziranja košarkaškoga kvalifikacijskoga turnira jer je žarko želio vidjeti Petrovića, Kukoča i ostale hrvatske majstore u svojoj zemlji. Na tom turniru koji se održao također u Španjolskoj, u Bilbau, nastupilo je 25 reprezentacija od kojih je samo osam imalo pravo izboriti Olimpijske igre. Hrvatsku je zadesila skupina s Njemačkom, Grčkom, Rumunjskom, Portugalom i Islandom.
Grupa se činila prolazna, a najjači protivnik doimala se Grčka, europski prvak i doprvak s kraja 80-ih. Za prolazak na olimpijski turnir bilo je nužno pobijediti barem četiri od pet utakmica, no na početku se dogodio mali šok – poraz od Nijemaca. Nakon toga uigrala se družina Petra Skansija i redom razbijala sve protivnike, uključujući i Grke u posljednjem kolu. Bilo je pomalo nestvarnih +39. Bio je to nagovještaj i poruka košarkaškom svijetu: “Pazite se, stiže Hrvatska!”
Umjesto s Angolom, borba protiv jutra
Ždrijeb nam je za početak nezaboravne katalonske pustolovine dodijelio uvijek jake i neugodne Brazilce predvođene jednim od najubojitijih strijelaca u povijesti košarkaške igre, Oscarom Schmidtom. Brazil je apsolviran s +17, a onda je stigao “Dream Team”, momčad SAD-a koja je došla u svom najjačem sastavu. Creme de la creme, reklo bi se. Bili su svjesni “Perini” momci da protiv Jordana, Magica, Pippena, Birda, Barkleyja i ostalih nemaju što tražiti.
Izuzetno važan susret bio je idući protiv Španjolaca koji je prošao u pozitivnom tonu (+9), a onda je uslijedila i osveta Nijemcima za poraz u Bilbau. Posljednji sraz u skupini bio je vrlo težak budući da se igrao u prijepodnevnom terminu pa su se dečki morali probuditi s prvim zrakama Sunca. Protivnik je bila Angola, a na poluvremenu zaostatak je bio –11. Skansi je odlučio dati svima prilika pa, stoga, i ne čudi nešto slabiji rezultat, no odličnih drugih 20 minuta donijeli su pobjedu od +9. Arijan Komazec bio je apsolutno prvo ime susreta s 22 poena, šest skokova i četiri asistencije.
Tuđmanova čestitka nakon slavlja protiv Sovjeta
U četvrtfinalu su čekali Australci protiv kojih je pružena možda i najbolja igra u Barceloni. S konačnih +33 Petrović, Rađa i Kukoč odveli su nas u borbu za medalje. A onda triler svih trilera. ZND, odnosno, Sovjeti. “Sasha” Volkov i ekipa držali su naše igrače u šaci, vodeći šest poena razlike u samom finišu susreta. A onda se sve okrenulo u našu stranu. Skansi je povlačio neke poteze koji nisu bili jasni niti njegovim igračima, kao što je izvođenje Vrankovića iz igre. Kukoč nas je vratio u igru s tricom, Dražen sa slobodnima, a Volkov, najbolji igrač ZND-a, ista ta bacanja promašivao je. Uz postojeće znanje i kvalitetu, osmjehnula nam se i sreća. Došlo je do velike emocionalne pražnjenosti, što će kasnije doći do izražaja s Amerikancima u finalu, a koliko je ta pobjeda značila svima govori informacija da se predsjednik Tuđman s članovima Vlade spustio u svlačionicu čestitavši ekipi i stručnom stožeru na grandioznom uspjehu.
Amerikanci su na nas stigli s +51 protiv moćne Litve i s čak 78 postignutih poena u drugih 20 minuta! Iako je poraz na kraju iznosio 32 poena razlike, borbeni Hrvati pružili su i više nego dostojan otpor. Na poluvremenu je bilo pristojnih –14, a najviše pamtimo zakucavanje Franje Arapovića za 24:23 i legendarni uzvik komentatora Slavka Cvitkovića: “Spusti se, Franjo!”. “Dream Team” tu je utakmicu odigrao na svome maksimumu, iako su Kukoču davali malo više prostora, za razliku od onog dvoboja u skupini kada su ga ostavili na četiri poena. Bila mu je to prijevremena dobrodošlica u NBA ligu, i to od aktera s kojima će u drugoj polovici 90-ih tkati povijest najjače košarkaške lige na svijetu…
Srebrni olimpijci
- Dražen Petrović
- Velimir Perasović
- Danko Cvjetićanin
- Toni Kukoč
- Vladan Alanović
- Franjo Arapović
- Žan Tabak
- Stojko Vranković
- Alan Gregov
- Arijan Komazec
- Dino Rađa
- Aramis Naglić
Izbornik: Petar Skansi
Put do finala
1. kolo: Brazil 93:76 (Petrović 22)
2. kolo: SAD 70:103 (Petrović 19)
3. kolo: Španjolska 88:79 (Petrović 28)
4. kolo: Njemačka 99:78 (Petrović 26)
5. kolo: Angola 73:64 (Komazec 22)
Četvrtfinale: Australija 98:65 (Petrović 25)
Polufinale: ZND 75:74 (Petrović 28)
Finale: SAD 85:117 (Petrović 24)
Rezultati ankete (najveći hrvatski sportski uspjeh 1992.)
1. olimpijsko srebro hrvatske muške košarkaške reprezentacije – 79 %
2. europski naslov rukometaša Zagreba – 9 %
3. europski naslov vaterpolista Jadrana – 7 %
4. olimpijska bronca Gorana Ivaniševića – 4 %
5. olimpijska bronca Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića – 1 %
Iduća anketa počinje sutra – najveći hrvatski sportski uspjesi 1993. godine.
