Te 1993. godine rukomet je baš bio hit. Hrvatska muška rukometna reprezentacija sudjelovala je na svom prvom međunarodnom natjecanju, Mediteranskim igrama u Francuskoj, gdje je odmah uzela zlato. Godinu ranije rukometaši Zagreba po prvi put u svojoj povijesti postali su najbolja momčad Europe, svladavši u finalu španjolsku TEKA-u Santander, a 1993. željelo se nastaviti istim putem. Glavna poveznica između reprezentacije i zagrebaša bio je Zdravko Zovko, izbornik i trener.
Težak dvomeč s Bragom i debi u Ledenoj protiv Francuza
Prva etapa rata okončana je pa su krovne organizacije malo-pomalo popuštale i dopuštale Zagrebu nastupe u svom gradu. Nije se više moralo putovati u Bavarsku ili Graz na “domaće” utakmice. Iskustvo je bilo na strani mladog trenera Zovka i njegovih igrača, a dodatan plus bilo je to što je veliki dio ekipe ostao na okupu, to jest, svi glavni igrači. Na domaćem planu, zagrebaši nisu imali prave konkurencije, koliko god dobar onda bio Zamet, koji je također nastupio u Kupu prvaka te sezone. Riječani su vrlo tijesno ispali u prvom kolu od Celja, i to nakon što su susjede razbili s +7 u uzvratu. Ždrijeb je upravo Celjane dodijelio Zagrebu u drugom kolu.
Još su jednom Slovenci pokazali svoju moć na domaćem terenu (njihova pobjeda 18:17), no Badel 1862 Zagreb, kako se tada zvao iz sponzorskih razloga, ugasio im je svaku nadu u prolaz među 16 najboljih klubova Europe pobjedom od 26:17. Osmina finala protiv izraelskih prvaka, Maccabija iz Rishon LeZiona, poslužila je kao nešto jači dvostruki trening, ali i kao svojevrsni izlet u “Isusovu zemlju”. S ukupnih +18 otišlo se na jaku Bragu u četvrtfinale, klub koji je godinu kasnije dogurao do finala Lige prvaka. Ugodnih +5 iz prve utakmice uspjelo se sačuvati i u uzvratu koji je otišao na stranu portugalskog prvaka, ali minimalnom razlikom.
Polufinale protiv najbolje francuske momčadi, Venissieux Lyon, pamti se po prvom odigranom susretu u Ledenoj dvorani, kasnije će se pokazati, hramu rukometa u Hrvata. Već u srcu Francuske gotovo da je osiguran prolaz (23:19), a u grotlu Ledene on je potvrđen (27:18). Bile su te dvije velike pobjede nad ekipom koja se pretežito sastojala od francuskih reprezentativaca koji će dvije godine kasnije osvojiti svjetski naslov pobjedom, upravo, nad Hrvatskom u finalu.
Kartanje na tribinama, BBB-i animirali cijelu dvoranu
Nakon slovenskog, izraelskog, portugalskog i francuskog prvaka, na red je stigao onaj najjači, njemački – Wallau (izbacio Barcelonu u polufinalu), predvođen “liscem s brkom”, Heinerom Brandom. Inače, sezonu ranije njemačku je momčad do naslova u domaćem prvenstvu odveo Velimir Kljaić, nakon čega je prepustio svoju stolicu tada 40-godišnjem Brandu. Nijemci nisu mogli niti zamisliti kakva ih atmosfera čeka u Ledenoj dvorani koja je bila puna satima uoči dvoboja. U iščekivanju najveće utakmice sezone, ljudi su na tribinama igrali belu, a Bad Blue Boysi stvorili su svoj kutak u kojem su animirali kompletnu dvoranu, stvarajući atmosferu koja je do tada bila nedoživljena na rukometnim utakmicama. Čitava dvorana bila je pobojana u bijelo, spremno očekujući pobjedu uoči uzvrata.
Njemački prvak nije imao šanse. S konačnih +5 (22:17) još su mogli biti i zadovoljni. Dok je prvi susret protekao podosta glatko, uzvrat je bio pravi triler. Deset tisuća ljudi okupilo se u frankfurtskom Festhalleu, no miljama daleko bilo je to od one zagrebačke atmosfere. Oko petine svih prisutnih bile su zagrebačke pristaše, no domaćini su uradili prokušani trik razdvojivši ih po čitavoj dvorani. Nije im pomoglo, kao što ni igračima Wallaua nije pomogla bezobrazna i gruba igra. Bila je to klasična njemačka dobrodošlica, kad kvalitetom ne mogu parirati, onda se oslanjaju na šake i podle poteze. Znali su se Puc, Kljaić, Ćavar i ostali nositi s time, iako niti njihova igra nije bila na visokoj razini. Legendarni Iztok Puc susret je započeo golom, no potom je stao, što je kasnije nagnalo Zovka da ga izvadi na klupu, što je velikom Slovencu zasmetalo.
Zovko je morao uslišati molitve Puca
Wallau je malo-pomalo povećavao prednost, stizao onaj zaostatak od –5, a kod 18:15 dogodio se prekid finala zbog prokišnjavanja krova dvorane! Taj je zastoj trajao 15-20 minuta, a neki su se za to vrijeme zabavljali praveći brodove od papira i stavljajući ih u lokve kojih je tu i tamo bilo na parketu. Nakon nastavka igre, Nijemci su još više stisnuli. U posljednjoj minuti imali su +5 i napad koji bi im možda osigurao europsku titulu. Loptu je uzeo Mike Fuhrig, mudro i vješto prošao Zagrebovu obranu, no ne i Rolanda Pušnika koju mu brani čisti zicer.
Posljednji napad, koji je trajao cijelu vječnost, otišao je na stranu hrvatskog prvaka. Domaćini su udarali, grizli, podmetali noge. Cjepkali napad koliko su god mogli. Sve do posljednjih sekundi kada je Zovko uslišao molitve Puca i uveo ga u igru, umjesto Goluže. Čim je Iztok dobio loptu u ruke, odlučio je šutnuti, i to s poda, za jedan od najpoznatijih golova u povijesti, ne samo hrvatskog rukometa, nego i našeg sporta u globalu. Taj su se gol i slavlje koje je odmah uslijedilo vrtjeli još jako dugo na raznim špicama. Nije ga bilo veliki dio tog susreta, no odlučio ga je jednim potezom. Nešto što je mogao samo Iztok Puc.
Bila je to posljednja sezona Kupa prvaka, prije negoli je promijenio ime u Liga prvaka, naziv pod kojim se i dan-danas igra. Trofej francuskog lista L’Equipe i danas je u Zagrebovim vitrinama. Ponosno stoji i podsjeća na dane kada je Zagreb bio dvostruki prvak Europe.
Prvaci Europe 1993.
- Tonči Peribonio
- Rolando Pušnik
- Nenad Kljaić
- Željko Babić
- Slavko Goluža
- Ivica Obrvan
- Bruno Gudelj
- Iztok Puc
- Božidar Jović
- Tettey Banfro
- Patrik Ćavar
- Ratko Tomljanović
- Mirza Šarić
- Vedran Ćurak
Trener: Zdravko Zovko
Put do naslova
2. kolo: Celje 17:18, 26:17 = 43:35
Osmina finala: Maccabi Rishon LeZion 30:24, 32:20 = 62:44
Četvrtfinale: Braga 26:21, 21:22 = 47:43
Polufinale: Venissieux Lyon 23:19, 27:18 = 50:37
Finale: Wallau 22:17, 18:22 = 40:39
Rezultati ankete (najveći hrvatski sportski uspjeh 1993.)
1. Obrana naslova europskog prvaka rukometaša Zagreba – 42 %
2. Europska bronca muške košarkaške reprezentacije – 25 %
3. Finale vaterpolskoga Kupa prvaka između Jadrana i Mladosti – 13 %
3. Mediteransko zlato muške rukometne reprezentacije – 13 %
5. Alen Bokšić prvak Europe s Marseilleom – 7 %
Iduća anketa počinje sutra (ponedjeljak) – najveći hrvatski sportski uspjesi 1994. godine.
Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)
1992. olimpijsko srebro muške košarkaške reprezentacije
1993. obrana naslova europskog prvaka rukometaša Zagreba