Tko misli da hrvatska rukometna reprezentacija “plovi” u dobrom smjeru, neka digne dva prsta. A tko misli da će reprezentacija pod Goranom Perkovcem igrati kvalitetnije i polučiti bolje rezultate nego pod Hrvojem Horvatom, neka digne ruku. Ne vidimo Vas, vjerojatno niste ništa podignuli, no vjerujemo kako je pobornika druge tvrdnje nešto više nego prve. Zašto je tome tako? Zato što je većina htjela Perkovca na klupi ili zato što je većina htjela maknuti Horvata s iste? Možda oboje? Kako god bilo, većina je pobijedila.
Prvi koji je stigao na klupu Hrvatske ‘nametanjem kroz medije’
Povijest nas je mnogo puta naučila da “većina” često griješi. Zašto se onda priklanjamo toj većini? Zato da budemo dio “krda”. Jer je lakše biti dio krda, bolji je osjećaj, nego razmišljati svojom glavom. Bit ćemo dio krda pa makar bili u krivu. To se zove populizam, a populizam neke osobe na pozicijama moći itekako znaju provoditi. Klasični populistički čin bio je dovođenje Gorana Perkovca na klupu hrvatske rukometne reprezentacije. Je li on kompetentan za vođenje naših rukometaša, nitko se nije zapitao, no zato se njegov dolazak gledao kroz prizmu: “Pa on je legenda hrvatskog rukometa, pa on je kapetan zlatne generacije ’96., pa on je jedan od najboljih hrvatskih rukometaša u povijesti,…” I kakve to veze ima?
Biti vrhunski igrač u bilo kojem sportu ne znači da će taj pojedinac napraviti i vrhunsku trenersku karijeru. Perkovac, izuzev osvojenih trofeja u Švicarskoj vodeći Pfadi i Schaffhausen prije 20 godina, ništa značajnije nije postigao u post-igračkom životu. I onda tek u sedmom desetljeću života zasjedne na klupu trofejne hrvatske reprezentacije, momčadi koja je u razdoblju od 2003. do 2020. osvojila 17 medalja. Da vrijedi kao trener, vidjeli bismo ga još ranije na klupi neke vrhunske momčadi.
Način na koji je stigao na klupu “Kauboja” stravično je smiješan za pojmove jedne momčadi kakva je hrvatska reprezentacija. Medijska kampanja protiv bivšeg izbornika Horvata trajala je još za vrijeme Svjetskog prvenstva, a onda su se počela nametati imena, među kojima i Gorana Perkovca. Citiramo njegovu izjavu kada je potvrđena njegova izbornička funkcija:
Ovoga puta uzeo sam stvar u svoje ruke i počeo sam se nametati kroz medije jer sam zaista želio da se konačno dokažem na klupi Hrvatske.
Počeo se nametati kroz medije? ‘Ajde dobro, barem je priznao u startu…
Važno je biti kontra Horvata
Što se tiče dvomeča s Nizozemskom, uzeti jedan bod u dva susreta je poražavajuće. Pratitelji rukometne igre znaju koliko Nizozemci ulažu posljednjih godina u rukomet, pogotovo u ženski, no i muški im je na dobrom putu. Nisu više “kanta za napucavanje”, a to su pokazali na nekoliko posljednjih velikih natjecanja. Čak i bez usluga Cindrića (vjerovat ćemo mu da je bolestan), Jaganjca, Martinovića i Šipića, morala se pobijediti barem jedna od te dvije utakmice. Nema opravdanja. Posebno je zabrinjavajuća igra u napadu – 52 pogotka u dva susreta. Vratar Nizozemske, inače član njemačkog drugoligaša, Bart Ravensbergen, obranio nam je ukupno 27 udaraca. Golmani su dobri onoliko koliko im dopustite da budu dobri, zar ne? Ovo ne vrijedi jedino za veličine poput Omeyera, Landina, Šterbika,… No, ovdje je ipak riječ o anonimnom članu još anonimnijeg Nordhorn-Lingena koji igra u 2. Bundesligi. Samo ćemo dodati da smo “nepobjedivim” Dancima prije manje od dva mjeseca uvalili 32 gola. Međutim, Horvata će se još dugo gledati kroz prizmu kiksa protiv Egipta i posljednjeg davanja izjave…
Dojam je da Perkovac više nastoji biti kontra Horvatu, nego učiniti nešto značajno za boljitak naše reprezentacije. Zlatnom kapetanu iz Atlante ni u najgorim noćnim morama ne može se dogoditi medijski lapsuz te će zauzeti populistički stav i nakon susreta s Nizozemskom izjaviti:
Srce mi je ogromno zbog ovih mladih momaka, pogledajte samo Maraša, Sirotića, Kuzmanovića, Lučina… Više sam nego zadovoljan predstavom koju smo pružili.
Nakon jednog osvojenog boda protiv “moćne” Nizozemske?! Pa ti dečki davno su pokazali da znaju igrati rukomet, a ako se nas pita, Lučin s prošlogodišnjeg EP-a je klasu bolji Lučin nego protiv Nizozemaca. A da ne pričamo o drugim mladim igračima. Jaganjac koji je “stroj” za pogotke, Martinović koji je više puta pokazao koliko zna doprinijeti u napadu, ili Šipić, strijelac devet golova protiv Danske i čudesan igrač u oba smjera. Svi će se oni uskoro vratiti u reprezentaciju. A što ako ne bude rezultatskog pomaka? Hoće li i onda Perkovac hvaliti mladiće za koje znamo da su individualno vrhunski, ili će skupiti hrabrosti i “oplesti” po nekima? Možda senatorima koji su dovoljno toga dali za Hrvatsku i vrijeme je da lagano razmišljaju o oproštaju? Možda je ipak najvažnije ne zamjeriti se nekim ljudima u Savezu i ispred malih ekrana. Biti kontra Horvatu. A rezultati neka tonu…
Slažemo se da treba imati svojevrsnu “PR” inteligenciju, kakvu posjeduje, primjerice, Zlatko Dalić. Sjetimo se da je svojedobno Niko Kovač, bivši izbornik “Vatrenih”, nakon slavlja protiv Norveške od 5:1 izjavio u televizijsku kameru kako je nezadovoljan igrom svojih igrača. U idućim mjesecima nizali su se remiji i porazi, a Kovač je pokupio stvari i napustio klupu nogometne reprezentacije. Dakle, jedna “žuta minuta” dovoljna je da kola krenu nizbrdo (u slučaju Kovača), ili da se razbiju (u slučaju Horvata). No, s druge strane, niti populizam ne vodi nigdje, a dojam je da se napravilo sve da se zadovolji hrvatski narod koji je u Horvatu vidio glavnog i odgovornog za sve loše stvari u hrvatskoj reprezentaciji. A vrlo dobra igra na svi tri natjecanja pod Horvatom rijetko tko pamti ili poima. Gledaju se isključivo rezultati, a koliko god se ne slagali, rezultati ne moraju pratiti igru na terenu.
Luka Cindrić – vjesnik dobre atmosfere
“Cveba junior” imao je ekipu koju je homogenizirao, koja je stajala iza njega. Na počecima mandata Perkovca, dojam je drugačiji. Prvo okupljanje, Cindrića nema. Razlog je visoka temperatura, a istinu ne znamo. Luka Cindrić još je ranije postao poznat, osim po tome što je vrhunski rukometaš, i po tome da voli “eskivirati” pozive u reprezentaciju. Sve je počelo kod Červara s kojim nije imao bajan odnos, a očito je da se nastavlja i sada. Pod Horvatom niti jednom nije izostao. To je činjenica. Ako je visibaba vjesnik proljeća, onda je Cindrić vjesnik dobre atmosfere među “Kaubojima”.
Ako je Horvat već prisilno morao otići, a moguća je i opcija da je i prije SP-a predosjećao ostvareni scenarij sa zauzimanjem trenerske pozicije u Wetzlaru kao svojevrsni plan B, onda je na klupu mogao doći pravi trenerski stručnjak. No, za takav epilog nužan je odlazak Gopca. Neki koji rukometni posao imaju u “malom prstu”, ne žele blizu sebe ovog čovjeka. Jedan takav je Veselin Vujović koji vodi reprezentaciju Irana, a trenerskom kvalitetom apsolutno bi zadovoljio uvjete da postane izbornik “Kauboja”. A to je odavno već trebao biti Zvonimir “Noka” Serdarušić. No, takvi ljudi žele obavljati posao bez upliva raznih interesa. A to je teško moguće u Hrvatskoj.
Nažalost, došla su vremena kada se do posljednjega kola moramo boriti za prolazak na veliko rukometno natjecanje. Iskreno, donedavno kvalifikacijske cikluse naših rukometaša nismo ni pratili s većom pozornošću. Bilo je to čisto odrađivanje posla. No, vremena su se promijenila. Drugi napreduju, mi nazadujemo. Nazadujemo ruku uz ruku s uvijek dobrodošlim populizmom. Perkovcu je “igračka” dvaput ispala u razmaku od nekoliko dana. Koliko strpljenja imaju oni koji su mu je dali?
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
