Sutra u 20:45 sati započet će 11. međusobni okršaj nogometnih reprezentacija Hrvatske i Turske. S rijetko kojom selekcijom imamo takvo rivalstvo kao s Turcima. Sve je počelo još tamo 1996. godine, u našem debiju na jednom velikom natjecanju. Asanovićeva “lopta s očima” i nezaboravni Vlaovićev sprint donijeli su nam prvu pobjedu nad Turskom, reprezentacijom s kojom ćemo kasnije u još nekoliko navrata odigrati vrlo, vrlo važne utakmice.
‘Dugo sam o tome razmišljao’
Ona najšokantnija po nas odigrala se u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008. godine, na bečkom Prateru. U 119. minuti, Ivan Klasnić postiže pogodak za 1:0 i apsolutnu euforiju na tribinama punog Ernst Happel stadiona, ali i diljem “Lijepe naše” i svijeta. Samo tri minute kasnije, famozni Semih Šenturk baca nas u očaj, odvodi dvoboj u raspucavanje s bijele točke, a ondje je bilo nemoguće dobiti utakmicu.
Jedan od aktera tog susreta otprije gotovo 15 godina bio je i Niko Kranjčar, jedan od najboljih “Vatrenih” te generacije. U Nogometnom podcastu kod Milana Stjelje i Silvija Marića dotaknuo se najbolnijeg poraza u povijesti naše reprezentacije. Trebalo mu je jako dugo za potpuni oporavak. Ubrzo nakon tog EP-a, Niko je ozlijedio zglob u prijateljskom susretu protiv Slovenije te je posljedice te ozljede “vukao” jako dugo. Smatra kako je poraz od Turaka ostavio golemi utisak:
Imao sam problem – nisam se od tog dugo oporavio. Trebalo je to izbaciti iz organizma, trajalo je sigurno četiri-pet mjeseci. Tada se dogodila prva ozljeda zgloba. Nisam se mogao pomiriti da smo na taj način ispali od Turske. Jedna lijepa škola za sve buduće naraštaje – izgubiš i nakon dan-dva ideš dalje. To je život. Ja sam dugo o tome razmišljao. Mislio sam “pa kak’ nama, kaj sad? Daj pusti trening, kakve pripreme.” I na prijateljskoj utakmici ode zglob. Ako mene pitaš, taj poraz je razlog tome. Nisi u tome, bude ti u podsvijesti.
‘Ja nakon treće pive krenuo plakati’
Bili smo blagi favoriti u tom četvrtfinalu, ponajviše zbog tri pobjede u skupini:
Bilo ih je dosta ozlijeđenih, ali smo ih cijenili. Turska je takva reprezentacija da ih ne možeš nikad pročitati kako će igrati. Bila je to glupa utakmica – nismo mi imali nekakve šanse, niti oni. Prvi zabiješ gol u 120. minuti i misliš “gotovo”. Nakon utakmice – svi plaču, ja nakon treće pive krenuo plakati. Netko odmah počne plakati, netko kasnije. Nekom je kriv ovaj, nekom onaj.
Zatim je nastavio:
Bili smo uvjereni da idemo do kraja jer smo u skupini igrali s Njemačkom i u polufinalu bismo opet igrali s Njemačkom. Dobro, da je bio “Dudu”, priča bi bila drugačija, budući da je on igrao najbolji nogomet ikada. Bio je fenomenalan napadač. I nakon ozljede, ali ranije… Odrastao sam s njim, u kadetima i juniorima (Dinama, op. a.) smo zajedno igrali.
Četvrtfinale EP-a 2008.: HRVATSKA – Turska 1:1, 1:3 – 11m (119′ Klasnić / 120+2′ Šenturk // 11m: Srna / Turan, Šenturk, Ham. Altintop)
Tko je igrao?
HRVATSKA (4-4-1-1): Pletikosa – Ćorluka, R. Kovač, Šimunić, Pranjić – Srna, Modrić, N. Kovač, Rakitić – Kranjčar (od 65. Petrić) – Olić (od 97. Klasnić). Izbornik: Slaven Bilić
Turska (4-1-3-2): Recber – Altintop, Zan, Ašik, Balta – Topal (od 76. Šenturk) – Sarioglu, Tuncay, Turan – Kazim-Richards (od 61. Boral), Kahveci (od 117. Karadeniz). Izbornik: Fatih Terim
