Niti jedan izvansportski, nenatjecateljski događaj nije obilježio Hrvatsku u posljednjih 30-ak godina kao onaj koji se dogodio 13. svibnja 1990. Prije točno 33 godine. Samo šest dana nakon završetka prvih višestranačkih izbora u modernoj Hrvatskoj. Onda kada je većini bilo jasno – Hrvatska se odvaja od Jugoslavije, od nametnutog srpskog režima. Rat je kucao na vrata…
Vučić i Delije prave nerede, a JNA mirno promatra
Početak krvavih sukoba nazirao se od srpnja 1989. i antibirokratske revolucije koja je zahvatila sve veće srpske gradove. Hrvati su bili na tapeti, i to se pokazalo točnim tog 13. svibnja. Iako tada Domovinski rat nije službeno započeo, bila je to najava onoga što slijedi. Stoga, nije nimalo pogrešno zaključiti da je obrana Hrvatske započela 13.05.1990. na Maksimiru. Pred očima čitavog svijeta.
Dio navijačke skupine Crvene zvezde, Delije, zatrovani politikom Slobodana Miloševića i pod vodstvom ratnog zločinca, Željka Ražnatovića “Arkana”, uputila se u Zagreb samo s jednim ciljem – napraviti što veću štetu. Među tim huliganima bio je i današnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, tada 20-godišnji nadobudni mladić koji je godinama kasnije priznao da je unaprijed bilo poznato da se sprema sukob Hrvata i Srba. Uz napomenu – sukob koji su potpuno pokrenuli Srbi.
Dok su zvezdaši pravili nemire, palili stolice, prijetili noževima i bacali svakojake predmete na donji dio južne tribine gdje su bili smješteni Dinamovi simpatizeri, jugoslavenska milicija prekriženih je ruku promatrala srpski teror. Dinamovci su ironično dodali:
Samo smo čekali da ih policajci ponude sendvičima i sokovima.
Potom je krenula ofenziva Bad Blue Boysa koji nisu mogli, niti smjeli mirno promatrati što se događa na južnoj tribini. Milicajci su se probudili. Novinar i kasniji glasnogovornik Dinama, Ado Kožul, tada je napisao:
U tom smo trenutku vidjeli da milicija ima i noge. I ruke. I pendreke. Tada su i oni krenuli u akciju. Dok su navijači istrčavali iz sjevernog tora na teren, pa ih milicija utjeravala u njega, zvezdaši su se fino smjestili na vrh južne tribine i besplatno uživali u prizoru.
‘Da nije bilo Kužea, ubio bih Bobana’
Junak tog dana bio je Zvonimir Boban. Iz današnje perspektive, u vremenima kada su mnogi mladi krajnje nezainteresirani i nesposobni obraniti vlastita uvjerenja aktivnim djelovanjem, a ne tobožnjim piskaranjem po društvenim mrežama (keyboard warriors), može se doimati fascinantno kako je tadašnji 21-godišnji mladić, ujedno i kapetan “Modrih”, fizički nasrnuo na milicajca imena Refik Ahmetović. Pritom je riskirao ne samo karijeru, nego i vlastiti život. Ahmetović je godinama kasnije izjavio kako je Bobana od sigurne smrti spasio tadašnji Dinamov trener, Josip Kuže. Citiramo riječi dotičnog:
Da nije bilo Kužea, ubio bih Bobana. Dobio bi svih osam metaka!
“Zvone” je jednom prilikom opisao situaciju s Maksimira 13. svibnja 1990. godine:
Nas nekoliko krenulo je prema našim navijačima da ih zaštitimo od milicije. Bili su tu Vjeko Škrinjar, Zoran Mamić, ja, kasnije su dotrčali i Ibrahimović (vratar Dinama, Miralem, op. a.) i moj brat Dado. U jednoj skupini ugledao sam rođaka iz Hercegovine. Razbili su mu zube. Vikao sam na milicajce ‘kako vas nije stid’. Njihove navijače uopće nisu dirali. To je najveća sramota. Tada me jedan od milicajaca udario u rame, drugi u lakat pendrekom. Nadam se da je to snimljeno. ‘Poludio’ sam i jednog od njih nokautirao.
Brišite murale. Niknut će novi
Trenutak Bobanovog legendarnog udarca ovjekovječen je u nekim djelovima Zagreba, poput Peščenice i Savskoga Gaja u Novom Zagrebu. Mural u Savskom Gaju bi “gospoda” iz Nove ljevice uklonila. Saborska zastupnica, Ivana Kekin, prije godinu i pol komentirala je potencijalno uklanjanje murala s osnovne škole:
Sklona sam tome da prikazi nasilja nisu primjereni da budu na osnovnim školama. Mislim da se uspjesi naših sportaša i uspjesi hrvatskog naroda mogu izražavati i kroz slike koje ne prikazuju nasilje.
Nekome tko nije upućen, ili mu prosudbu ometaju stavovi upitnog morala, to je prikaz pukog nasilja. Međutim, gospođi Kekin trebalo bi ukazati da je to puno “dublje” od nasilničkog čina. To je borba protiv represije, borba protiv zla, nametnutog otrovnog sustava. Prikaz neizbrisive hrvatske povijesti. Ako i budu obrisali sadržaj murala, onako kako su uklonjeni murali u Laništu, posvećeni hrvatskim braniteljima, vukovarskim žrtvama, niknut će novi. U inat onima koji žive u Hrvatskoj, uživaju na račun “Lijepe naše”, a ne poštuju krvave začetke moderne povijesti naše zemlje.
Sezonu nakon spomenutih događaja s Maksimira, Dinamo i Crvena zvezda još su se dvaput susreli u jugoslavenskom prvenstvu, posljednjoj sezoni koju je zazivao i Vlatko Marković, trener “Modrih” u sezoni 1990./91. Marković je uoči početka posljednjeg derbija Dinama i Zvezde na Maksimiru izjavio pred mikrofonom Ivice Blažička:
U ovakvom prvenstvu Jugoslavije ne bi mi bilo žao da je posljednji susret Dinama i Zvezde.
Bilo je to 18. svibnja 1991., samo 11 dana prije negoli će Zvezda osvojiti europski naslov u Bariju. I takvu Zvezdu zagrebački je Dinamo svladao. Završilo je 3:2, a strijelci za “Plave” bili su Šuker, Gašpar i Židan. Nije bilo nereda, prvenstveno iz razloga što se srpski huligani nisu zaputili u hrvatsku prijestolnicu. No, rat je već započeo. Dva mjeseca ranije odvila se Bitka za Pakrac i Krvavi Uskrs na Plitvicama gdje je stradao Josip Jović, prva žrtva u Domovinskom ratu. Dva i pol tjedna prije posljednjeg okršaja Dinama i Zvezde dogodio se strašni pokolj u Borovom Selu. A sve to nagovijestili su sukobi na Maksimiru godinu dana ranije, koliko god nekima to bilo krivo i mrsko priznati.
Stoga, svaki pravi Hrvat čitave priče oko 13. svibnja 1990. godine ne smije se niti malo sramiti. Tada su Bad Blue Boysi bili na prvom frontu obrane Hrvatske, uz pomoć Torcide, Armade, Kohorte,… I danas će se Boban s ponosom i poniznošću prisjetiti svog čina:
Sjećam se toga s ponosom što sam bio dio te priče, zajedno s Boysima i hrvatskim narodom. Tada sam riskirao karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici.
Dio izjava uzet je s iduće pozivnice – SJEĆANJE NA 13. SVIBNJA 1990.
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
