Gotovo je. Vratar Dundee Uniteda, za hrvatske prilike anonimni Benjamin Siegrist, donio je slavnom Rangersu naslov škotskog prvaka, prvi nakon dugih deset godina, nakon desetljeća uspona i padova za ovaj škotski klub. Jučer su svladali St. Mirren s 3:0, nakon čega je bila potrebna pomoć spomenutog Dundee Uniteda, koji je „otkinuo“ bod prvom Rangersovom pratitelju (ako se uopće mogu tako nazvati), Celticu. Šest kola ostala su do kraja, uz 20 bodova nedostižne prednosti „Gersi“ mogu slaviti naslov državnog prvaka.
Prije manje od četiri godine osramotili su se pred čitavom Europom
Fascinantno je koliko je Steven Gerrard, legenda Liverpoola i engleske reprezentacije, dolaskom na klupu Rangersa poboljšao momčad, još kad se uzme u obzir da mu je to prvi trenerski angažman u karijeri, nakon što je 2016. godine zaključio profesionalnu igračku karijeru u dresu LA Galaxyja. Nepunu godinu prije njegovog dolaska na klupu kluba iz Glasgowa, ovaj škotski velikan doživio je jednu od najneugodnijih epizoda u povijesti svoga kolektiva – ispadanje u prvom pretkolu Europske lige od luksemburškog Progres Niederkorna. Nadolazeći četvrtak, Gerrardova družina borit će se za četvrtfinale istog natjecanja protiv Slavije Prag, češke momčadi nasuprot koje će stići kao blagi favoriti.
Uskrsnuće iz mrtvih
No, nije to nikakva katastrofa u odnosu na onu iz 2012., pristigle samo godinu dana nakon posljednjeg naslova škotskog prvaka. Zbog velikih financijskih problema i ogromnog poreznog duga, klub je bio prisiljen proglasiti stečaj. Iako je tadašnji izvršni direktor Škotskog nogometnog saveza glasno upozorio da bi izbacivanje Rangersa iz prve u četvrtu ligu značilo smrt za škotski nogomet, savez klubova bio je nemilosrdan. Dobrim dijelom htjelo se Celticu poništiti konkurenciju, što se i naposljetku uspjelo, budući da su „Kelti“ potom osvojili devet uzastopnih škotskih prvenstava. Tada su popularne bile objave na društvenim mrežama s grbom kluba i natpisom „Born 1872, died 2012“. No, Rangers nije mrtav. Možda je bio, ali sada je uskrsnuo iz mrtvih.
„Let’s go“
Velika legenda engleskog nogometa, tada kao ambiciozni 38-godišnjak, došao je na „vruću stolicu“, u još uvijek turbulentnim vremenima za ovaj klub, samo dvije godine nakon što su se vratili u Premiership. Prve Gerrardove riječi bile su: „Let’s go.“ Tako je dao do znanja kako je vrijeme da se stvari pokrenu na bolje, da se klub vrati na stare staze slave. Dakle, u svibnju 2018. godine dotadašnji privremeni trener Graeme Murty dao je štafetu velikom Gerrardu, uvidjevši da bi situacija jedino tako mogla krenuti na bolje. Niti Pedro Caixinha, niti Mark Warburton nisu uspjeli odvesti Rangers u borbu sa Celticom.
Dan kad je veliko ime došlo na klupu
Steven Gerrard nije doveden zbog velikih trenerskih postignuća. Dapače, kao što smo već konstatirali, Rangers mu je prvi klub u post-igračkoj karijeri. Ono što je donio na Ibrox je – ime. Na dan kada je bilo zakazano Gerrardovo predstavljanje na stadionu, prisustvovalo je na tisuće navijača. Naravno, svi su znali tko im dolazi na klupu, jedan od najboljih veznjaka svoje generacije, apsolutna legenda Liverpoola za koji je odigrao preko 700 utakmica zabivši gotovo 200 pogodaka! Bilo je to prvo veliko ime još od Waltera Smitha.
Razumno kupovanje i slaganje nove momčadi
Važno je sjetiti se u kojem je stanju Rangers bio prije tri godine. Iako je veliki Gerrard imao financijsku pomoć kluba i, kako se voli reći, odriješene ruke u stilu pravog otočkog menadžera, taj financijski potencijal nije iskoristio do kraja. Nije nastojao mnogo trošiti, dobrim dijelom da klub ne pogodi teški deja-vu, čime bi i drugi put bio proglašen mrtvacem, nego je kupovao razumno, uz razvijanje aktualnog sastava i nekih pojedinaca, poput Alfreda Morelosa, Kolumbijca koji će se vrlo brzo prometnuti u najboljeg napadača škotske lige, nezaustavljivog golgeterskog stroja. Važno je napomenuti da je Morelos godinu prije Gerrardovog dolaska stigao u klub iz HJK Helsinkija, odmah se pokazavši kao pojačanje, no još ne u onakvom svjetlu kao pod paskom legende Liverpoola.
Početak procesa
Dok je Gerrard dane provodio trenirajući mlade nade kluba s Anfielda, Celtic Brendana Rodgersa bio je nezaustavljiv u škotskom prvenstvu. Rangers je sezone 2016./17. i 2017./18. završavao na trećoj poziciji iza Aberdeena. O neugodnoj luksemburškoj avanturi i svađi Pedra Caixinha s vlastitim navijačima ne treba niti previše trošiti riječi. Cjelokupna momčad bila je apsolutna izvan ravnoteže. Nekoliko sezona klubom je vladala zanimljiva transfer-politika koja je jasno rekla: „Koliko igrača želite dovesti, toliko morate i otpustiti“. Tako su igrači poput Fabija Cardosa, Eduarda Herrera i Carlosa Pene, svi koji su dovedeni pod razumnom cijenom za vrijeme vladavine Caixinha, „otpušteni“ iz kluba, bilo na posudbu ili na free transfer. Odvajanjem od ponajboljih igrača započeo je proces rekonstrukcije momčadi.
Barišić – fundamentalna figura Gerrardove momčadi
Isti proces nastavio se i pod Gerrardom. Allan McGregor vratio se u klub, Scott Arfield stigao je iz Burnleyja, stoper Connor Goldson došao je iz Brightona postavši neizostavni kotačić „novog“ Rangersa. a naš Borna Barišić postao je fundamentalna figura te ekipe, pristigavši iz Osijeka te zaradivši transfer karijere nakon fenomenalnih predstava u kvalifikacijama za Europsku ligu (izbacivanje PSV-a još se pamti), a ključnim su se pokazale utakmice upravo protiv Rangersa. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti drugog Hrvata, Nikolu Katića, koji je došavši iz Slaven Belupa vrlo brzo pokazao svoj veliki obrambeni potencijal, no, nažalost, ozljede su ga malo pomaknule s puta da taj potencijal u potpunosti izađe na vidjelo.
Veliki napredak u igri prema naprijed
„Novi“ Rangers dobrim je dijelom procvao zahvaljujući svojim bekovima. Važnost Borne Barišića na lijevoj strani, te Jamesa Taverniera na desnoj, ne može se, niti ne smije osporiti. Koliko je kvalitetni Barišić važan u Gerrardovom sustavu pokazuje usporedba Rangersovih rezultata iz ove sezone sa sezonom 2018./19., prvom Borninom na Ibroxu, kada su ozljede učinile svoje, ali i vrijeme za prilagodbu na novo podneblje, drukčiji način nogometa, brži, jači, grublji. Tavernier je odavno poznat po svojoj napadačkoj intenciji, no uzalud bi Rangersu bila njegova kvaliteta prema naprijed ako hrvatski reprezentativac ne bi nešto slično pokazivao po svojoj strani. Onaj tko barem malo prati škotsko prvenstvo i ovosezonske igre Rangersa, jasno vidi koliko je napredovala Barišićeva igra prema naprijed, a samim time i jedan važan segment koji mnogim bekovima na svijetu nedostaje – sposobnost kvalitetnog ubačaja. Veliki postotak Borninih ubačaja strahovito je opasan za protivnička vrata.
Velika pomoć Kentu
Bivši bočni igrači „Gersa“, Jon Flanagan i Andy Halliday, nisu posjedovali takvu napadačku kvalitetu kao Barišić i Tavernier, a samim time, ofenzivna igra Rangersa pretežito se bazirala na trenutke inspiracije vezne linije. Kada se Barišić počeo „dizati“ krajem prošle sezone, „dizala“ se i igra škotske momčadi. U većini napadačkih akcija tijekom prethodne sezone, ofenzivna linija djelovala je izrazito kaotično, no kada se hrvatski nogometaš ustalio u Gerrardovu momčad, sve je izgledalo posloženije. Time je odahnuo i Ryan Kent, koji je u napadačkom segmentu napokon imao nekog tko mu može pomoći na njegovoj lijevoj strani.
Sustav risk and reward
Primjerice, Tavernier je ove sezone zabio 11 ligaških pogodaka uz devet asistencija, no njegov obrambeni angažman, kao i Barišićev, uistinu je neprocjenjiv. Obrana je ove sezone u 32 utakmice Premiershipa primila samo devet golova, no bilo je nekih koji su uspijevali više puta probiti mrežu Rangersa, i to na Ibroxu, poput Motherwella, ili Standard Liegea u šesnaestini finala Europske lige. Jedni su od rijetkih koji su uspjeli kazniti visoko postavljene bočne igrače Rangersa, no kako bi Englezi voljeli reći, Steven Gerrard teži sustavu risk and reward.
Veliko povjerenje u hrvatskog reprezentativca
Upravo takav sustav donio je Gerrardu mnogobrojne hvalospjeve, kao i pozicioniranje u napadačku formaciju 2-5-3, s visoko postavljenim Barišićem i kapetanom Tavernierom, a često se zna dogoditi da jedan drugom asistiraju sjajnim ubačajima. Njihova pokretljivost, kao i fizička izdržljivost uistinu je fascinantna. Još za vrijeme boravka u Osijeku, u Barišiću se vidio veliki potencijal, a sada pod velikim Gerrardom, kojeg je kao klinac gledao jedino preko malih ekrana, jednostavno – briljira. O tome koliko mu Steven vjeruje ne treba niti govoriti. Dovoljno je reći da mu je hrvatski reprezentativac prvi izbor za izvođenje kaznenih udaraca…
Je li klupa Liverpoola blizu ili, pak, nešto dalje?
A što još reći o Gerrardu? Velikom igraču koji ima sve predispozicije da, možda, jednog dana, u daljoj budućnosti, trenerskim rezultatima nadmaši „igračkog sebe“. Tek je ušao u svoje četrdesete, najbolje trenerske godine tek su ispred njega. Istina, još je jako puno znanja koje treba „ugrabiti“. Kako je Rangers doveo do prvog naslova državnog prvaka nakon čitavog desetljeća (ukupno 55-og što je svjetski rekord!), možda jednog dana dobije priliku voditi „svoj“ Liverpool. Tko zna, možda ta budućnost postane jako bliskom. Kloppu baš ne cvjetaju ruže na Anfieldu…
