Vrime je stiglo. I to na dan kada vrime, kao atmosfersko stanje, u Splitu i nije bilo za prste polizati. Ali, zato vijesti s Poljuda itekako jesu. Nakon 18 godina u bijeli se dres vratio Ivan Perišić. Nakon dugih 18 godina! A mislili smo da je nogometna romantika pojam koji je pripadao nekim davnim vremenima…
Ivan nije prvi koji je realizirao povratak u Hajduk. No, zato je najveći. Bilo je velikih imena koji su napustili Split u mladosti, ostvarili potom zavidne karijere u inozemstvu, pa se u konačnici vratili u omiljeni im grad. Neki na kraju karijere, neki na vrhuncu, neki više puta. “Perija” je rijedak primjer igrača koji se u okvirima seniorskog nogometa, ustvari, nije vratio u Split, budući da nikada nije zaigrao profesionalni nogomet u Hajduku. Kao mlađi pionir stigao je 2000. iz splitskog Dalmatinca i u bijelom se dresu zadržao šest godina. Onda kada je trebao lagano ulaziti među velike dečke, stigao je trener Sochauxa, Alain Perrin, u privatnom zrakoplovu i odveo 17-godišnjeg Ivana u zemlju chardonnayja i crnog pinota – Burgundiju.
[#UCL] N'oubliez pas qu'avant de jouer une demi-finale de Ligue des Champions en 2020, Ivan Perišić a joué à Sochaux entre 2008 et 2009. 😄 🇫🇷#BARBAY pic.twitter.com/vWNfd3WZR2
— Footballogue (@Footballogue) August 14, 2020Asanović i Štimac donekle blizu, ‘Žuti’ najbliže
Da se vratimo Hajdukovim slavnim povratnicima… Uglavnom, mnogi su se vraćali, rijetki značajno doprinijeli. U pozitivnom se kontekstu pamti skupljanje slavne Hajdukove generacije koja je 1994./95. uzela trostruku krunu i pritom zaigrala četvrtfinale Lige prvaka. Aljoša Asanović, Igor Štimac, Stjepan Andrijašević, Goran Vučević, Zoran Vulić,… Na prijelazu iz drugo u treće tisućljeće vratio se i Slaven Bilić, ipak manje uspješno (osvojio samo Kup). Karijeru je u bijelom dresu okončao Igor Tudor, poslije devet sezona u Juventusu, a od nedavnih primjera valja spomenuti Danijela Subašića, kao i Nikolu Kalinića.
Svaka čast svima spomenutima, ali nitko nije učinio svoju karijeru tako blistavom kao Ivan Perišić. Osvajač tri medalje s “Vatrenima”, jedini uz Marija Mandžukića od Hrvata koji je postigao gol u finalima svjetskih prvenstava, osvajač Lige prvaka s Bayernom, kao i Bundeslige koju je osvojio i s Borussijom Dortmund, a podigao je i trofej Serie A s Interom. Također je i izjednačen na drugome mjestu najboljih strijelaca hrvatske reprezentacije s Mandžukićem (33 gola) s kojim je kreirao najvažniji gol u povijesti “Vatrenih”, onaj Englezima u polufinalu 2018., a nije na odmet spomenuti niti to da je treći po broju nastupa naše izabrane vrste (129). Na Europskom prvenstvu u Njemačkoj trebao bi se izjednačiti s Darijom Srnom (134).
Mogli bismo Ivanove dosege nabrajati unedogled, što je dovoljan pokazatelj da Hrvatska nogometna liga u svojoj 32-godišnjoj povijesti nije imala veću facu od ovog Omišanina koji će za dva tjedna navršiti 35 godina. Nisu daleko Asanović i Štimac, još bliže je Robert Prosinečki koji je 1997. stigao u Dinamo s gotovo 100 utakmica u Realu i Barceloni. Još je veća ikona bio u sezoni 2003./04. u dresu Zagreba, sa svjetskom medaljom u džepu.
Ali, nitko kao “Perija”…
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
