Zlatan Ibrahimović – nogometaš čije ime izaziva divljenje, kontroverze i bezbroj naslovnica – bez sumnje je jedan od najvećih igrača 21. stoljeća. Njegova karijera uključuje klubove poput Ajaxa, Juventusa, Intera, Barcelone, Milana, PSG-a i Manchester Uniteda. Osvojio je na desetke trofeja, zabio na stotine golova i ostavio neizbrisiv trag u modernom nogometu. No, jedno pitanje se kod domaćih ljubitelja nogometa godinama iznova postavlja: zašto Zlatan Ibrahimović nikada nije zaigrao za hrvatsku reprezentaciju?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo sagledati širu sliku – od njegovog podrijetla i ranih dana, preko osobnog identiteta, pa sve do odnosa prema Hrvatskoj i ulozi tadašnjeg HNS-a.
Podrijetlo i identitet
Zlatan Ibrahimović rođen je 1981. godine u Malmöu, u Švedskoj. Njegov otac Šefik Ibrahimović je Bošnjak iz Bijeljine, dok je majka Jurka Gravić Hrvatica iz sela Prkos kod Škabrnje u zadarskom zaleđu. Zlatan često ističe da je odrastao u “balkanskom duhu”, s jako izraženim osjećajem za svoje korijene, iako se uvijek osjećao i kao Šveđanin. U autobiografiji “Ja sam Zlatan”, opisuje kako je odrastao u imigrantskom kvartu Rosengård, u siromaštvu, okružen sukobima, ali i čvrsto vezan uz obitelj.
Zanimljivo je da je, unatoč švedskom državljanstvu, kod kuće govorio bosanski i hrvatski jezik, te bio okružen balkanskom kulturom. Ipak, Zlatan se nikada nije do kraja poistovjetio s jednom nacionalnošću – on je s vremenom postao sam svoj identitet. Zlatan.
Rani nogometni razvoj u Švedskoj
Ibrahimović je nogometno stasao u Švedskoj – prvo u lokalnom klubu Malmö BI, a zatim u Malmö FF-u. Već s 18 godina pokazao je nevjerojatnu kombinaciju fizičke snage, tehnike i drskosti. U to vrijeme je već bio pod paskom Švedskog nogometnog saveza, koji ga je uključio u svoje mlađe selekcije.
S druge strane, Hrvatska tada nije imala razvijenu mrežu praćenja igrača u dijaspori. Bilo je to neposredno nakon Domovinskog rata, a HNS je još uvijek pokušavao konsolidirati svoju organizaciju i infrastrukturu. Igrači iz dijaspore, posebno oni koji su već bili integrirani u druge nacionalne sustave, rijetko su se ozbiljno promatrali kao kandidati za hrvatsku reprezentaciju.
Je li Hrvatska ikada pokazala interes?
Zlatan nikada nije javno rekao da je Hrvatski nogometni savez (HNS) pokušao stupiti u kontakt s njim kako bi igrao za hrvatsku reprezentaciju. Također, nema zabilježenih konkretnih pokušaja HNS-a iz tog vremena (kasne 90-e i početak 2000-ih) da ga uključi u svoj program.
Činjenica je da se Zlatan vrlo rano počeo afirmirati u švedskim mladim selekcijama. Prvu seniorsku utakmicu za Švedsku odigrao je 2001. godine, u dobi od 19 godina. U to vrijeme je već bio član Ajaxa i jasno je da je njegova reprezentativna karijera u Švedskoj bila u punom zamahu.
Međutim, Zlatan je više puta u intervjuima govorio o svojim korijenima. U jednom intervjuu je izjavio:
Moj otac je iz Bosne i musliman je. Moja majka je iz Hrvatske i katolkinja je. Ja sam rođen u Švedskoj i švedski sam državljanin.“
Sukladno toj izjavi, nije zabilježeno da je ikada imao ozbiljnu dilemu ili javno rekao da bi volio igrati za Hrvatsku. S obzirom na njegov karakter, teško je povjerovati da bi se “nudio” ili čekao poziv.
Odnosi prema Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji
Zlatanova obitelj je pogođena ratom u bivšoj Jugoslaviji – osobito majčina strana, koja je iz područja teško pogođenog tijekom Domovinskog rata. Iako se zna da je Zlatan nekoliko puta posjetio Hrvatsku (pogotovo Zadar i Dalmaciju), nikada nije pokazivao čvrst politički ili nacionalni stav prema ratovima iz 90-ih. To ne treba uzeti kao negativno – on je jednostavno biran u tome da ostane neutralan i okrenut sportu i obitelji.
Također, njegova karijera nikada nije bila povezana s hrvatskim klubovima. Nije bilo “osobne povezanosti” sa sustavom hrvatskog nogometa. Neki su kasnije tvrdili da je Zlatan “zaboravljen” od strane HNS-a, no realnije je reći da nikada nije bio ozbiljan kandidat jer je bio već dio švedskog nogometnog sustava.
Ego, stav i osobni put
Zlatan Ibrahimović nije tip osobe koja traži dopuštenje. Njegov ego, samopouzdanje i osjećaj vrijednosti su poznati – to je čovjek koji je sebe uspoređivao s bogovima, lavovima i samim sobom. U tom smislu, teško je zamisliti da bi čekao ili molio poziv Hrvatske. Švedska je bila zemlja u kojoj je rođen, koja mu je dala priliku i koju je on smatrao svojom.
Možemo pretpostaviti da, čak i da su se Hrvatska ili BiH potrudile, Zlatan ne bi promijenio putanju. On je uvijek imao potrebu dokazivati se “protiv sistema” i vrlo je vjerojatno da bi i u tom slučaju izabrao svoju samostalnost – a Švedska mu je pružila okvir u kojem je mogao biti vođa.
Kakva bi bila Hrvatska sa Zlatanom?
Ovo je pitanje koje se često postavlja u navijačkim krugovima. Zamislimo Zlatana u napadu s Davorom Šukerom, Ivicom Olićem, Marijom Mandžukićem ili kasnije s Lukom Modrićem iza leđa. Bio bi to moćan spoj stila, snage i golgeterskog instinkta. Međutim, Zlatanova individualnost i jak karakter mogli su biti i izvor tenzija u momčadi.
Zaključak: Zlatan je igrao za – Zlatana
U konačnici, Zlatan Ibrahimović nije igrao za Hrvatsku jer to jednostavno nikada nije bio njegov put. Iako je imao hrvatske korijene, njegov osobni, sportski i nacionalni identitet formiran je u Švedskoj. Bio je i ostao svoj – jedinstven i neovisan.
Možda Hrvatska nikada nije ozbiljno pokušala, ali isto tako, nije ni Zlatan. Za razliku od mnogih igrača iz dijaspore koji su birali između dvije domovine, Zlatan nikada nije dvojio. Igrao je za zemlju u kojoj je rođen – ali još više, igrao je za sebe. Njegov izbor bio je – Zlatan.
