Raspravljajući o Hajduku iz Splita, jednom od najvećih klubova hrvatskog nogometa, automatski nam pred oči izranja mješavina ponosa, ljubavi, ali i frustracija. Klub s Poljuda ima iznimno lojalne navijače, duboku tradiciju, i značajan utjecaj u regiji. Ipak, kada govorimo o trofejima, rezultat često izostane, a meta postanu igrači.
Pogledajmo samo primjer proslavljenog “Vatrenog” Ivana Perišića – došao je u Hajduk praktički besplatno kako bi pomogao klubu, ali očekivanja su bila prevelika i rezultati se nisu mijenjali. Perija je otišao i zamjerio se navijačima, istovremeno procvavši u nizozemskom PSV-u, koji mu je omogućio da i dalje bude ključan igrač hrvatske reprezentacije.
U ovom nas tekstu, konkretno, zanima zašto mnogi igrači procvatu nakon što odu iz Hajduka?
Ivan Perišić
U očima mnogih navijača, Perišić je bio čovjek koji može okrenuti sezonu, povesti momčad prema naslovu, učvrstiti Hajduk na poziciji kluba koji ponovno diše šampionski zrak. Bila su tu i očekivanja da će donijeti profesionalizam, mentalitet pobjednika, ali i trenerskoj struci pokazati kako se ponaša vođa.
Međutim, stvarnost se vrlo brzo pokazala mnogo složenijom. Njegova epizoda na Poljudu bila je isprekidana, ne samo fizički, zbog oporavka i ritma ulaska u natjecateljski pogon, nego i komunikacijski i taktički. Pojavile su se nesuglasice s tadašnjim trenerom Gennarom Gattusom. Mediji su prenosili kako su problemi bili višeslojni – od neslaganja oko minutaže, do nesporazuma u pristupu treningu, pa čak i oko osnovne nogometne filozofije.
Perišić je došao iz svijeta u kojem je sve precizno, organizirano, profesionalno. Igrao je za klubove poput Intera, Bayerna i Tottenhama, u reprezentaciji bio je jedan od najvažnijih kotačića. U tom kontekstu, Hajduk mu nije ponudio okruženje u kojem bi se mogao ponovno izgraditi nakon duge pauze. U nekom drugom trenutku, možda bi bilo drukčije. Ali baš tada, kad je Hajduk tražio spas, a Perišić povratnički mir – njihove potrebe su se sudarile.
Ono što dodatno baca svjetlo na ovu epizodu jest činjenica da je Perišić, čim je otišao iz Hajduka i potpisao za nizozemski PSV Eindhoven, odmah ponovno pokazao klasu. Kao da je u istom trenutku nestao pritisak, a pojavila se sloboda. Statistike su se počele nizati: golovi, asistencije, kreacije u posljednjoj trećini terena. Bio je ponovno onaj stari Ivan Perišić – odlučan, prodoran, nezaustavljiv u tranziciji. Igrao je protiv klubova u europskim natjecanjima, donosio prevagu, preuzimao odgovornost.
Taj kontrast između Hajduka i PSV-a otvara važno pitanje: što se to događa u Splitu da ni igrač poput Perišića ne može ostvariti svoj potencijal? Odgovor se ne krije u jednoj rečenici, ali svakako uključuje nekoliko važnih elemenata. Prvi je svakako – pritisak.
Razlozi
- Visoki pritisak i očekivanja
- Navijači Hajduka su iznimno strastveni. Očekivanja su uvijek velika: titule, borba za vrh, europske utakmice. To znači da svaki igrač koji dođe, posebno internacionalac ili povratnik, ima pritisak da odmah daje rezultate.
- Često nema prostora za polagani razvoj ili pogreške koje će se tolerirati na početku. To može sputavati igrača, odnosno stvarati stres koji otežava performanse.
- Nedostatak kontinuiteta i stabilnosti
- Trenerske promjene, različita vizija uprave, česte izmjene u sastavu – sve to remeti kontinuitet rada s igračem, priliku da se adaptira, razvije, progresivno ustali u momčadi.
- U klubovima izvana (posebno u jačim ligama), igrač često ima jasniji plan razvoja, manje prekida, veće financijske i infrastrukturalne stabilnosti.
- Razina i tempo natjecanja
- Igranje u ligama s boljom infrastrukturom, većom taktičkom sofisticiranošću, većom konkurencijom – sve to tjera igrača da podigne razinu.
- U Hajduku je čest manjak kontinuiteta u europskim natjecanjima pa su ograničene mogućnosti za utakmice protiv vrhunskih suparnika, što može sputavati rast igrača.
- Financijski i profesionalni motivi
- Bolji uvjeti, veće plaće te infrastruktura u klubovima vani ili u jačim ligama.
- Motivacija igrača da se pokaže – kako bi zaradio transfer, ostvario bolji status, ili osigurao klupske i reprezentativne pozicije – može biti veća kad je okružen kompetitivnijim uvjetima.
- Mentalna barijera i samopouzdanje
- Ponekad igrač u Hajduku nema prostora da grije klupu, da pogriješi, da uđe polako u rotaciju. Kad napusti taj „top“ pritisak, u novom klubu može dobiti više prilike, biti „glavni“ ili važan dio tima, što gradi samopouzdanje – a samopouzdanje se često pretvara u bolju izvedbu.
- Također, kad nije stalno pod lupom domaće javnosti, medija i navijača, igrač može osjetiti manji strah od kritike i eksperimentiranja.
Drugi primjeri
Tko su neki drugi igrači koji su isto tako nakon Hajduka prodisali punim plućima?
Ivan Brnić, primjerice, nije dobio pravu priliku u prvoj momčadi Hajduka. No nakon odlaska zablistao je u Dugopolju, potom u Mariboru, pa do transfera u Olympiacos i Istanbul Başakşehir, gdje mu Transfermarkt danas procjenjuje vrijednost na oko dva milijuna eura.
Stanko Jurić, koji je u Hajduku često bio percipiran kao radnik bez puno istinske kreacije, nakon odlaska u Parmu, a zatim i Valladolid (čiji je vlasnik legendarni Ronaldo), prometnuo se u cijenjenog veznjaka u ozbiljnom europskom okruženju.
Umut Nayir još je upečatljiviji slučaj — nakon ne previše zapažene epizode u Hajduku, vratio se u Tursku, gdje je eksplodirao, postao jedan od najboljih strijelaca lige i — debitirao za tursku reprezentaciju. Za igrača kojeg su mnogi prešutno otpisali, to je nevjerojatna putanja.
Slobodno nastavite niz nekim svojim primjerima…
Zaključak? Možda je vrijeme da Hajduk, osim što traži igrače koji će donijeti trofeje, počne stvarati uvjete u kojima igrači mogu biti – najbolja verzija sebe. Ne negdje drugdje. Nego baš na Poljudu.
