Gotovo sedam i pol godina tzv. “model demokratskog” na snazi je u splitskom Hajduku. Na Skupštini 6. svibnja 2017. uveden je socios ili članski model u kojem članove Nadzornog odbora biraju članovi Hajduka. Uz ovaj model upravljanja, dugi niz godina prisutan je model javnog vlasništva koji omogućuje javnosti kupovinu dionica. Najveći vlasnički udio Grad Split sa 65,9% dionica, nakon čega slijedi udruga Naš Hajduk koja je prošlogodišnjim otkupom dionica Igora Štimca napredovala na 30,6%.
Posljednjih mjeseci sve je više pobornika toga da se u Hajduk uvede model privatnog vlasništva, dovođenje jednoga gazde koji će unijeti značajnu financijsku injekciju u klub i potom održavati ga iznad površine vode. Dakako, mnoge kojima je bijela boja bliska srcu ovakav način vladanja asocira na Zdravka Mamića i njegovu eru vladavine u Dinamu.
Prije desetak godina Hajduk je umalo završio u rukama američkih investitora koji su pregovarali s tadašnjim gradonačelnikom Splita, Ivom Baldasarom. Na sreću i veliku želju Hajdukovih navijača, klub nije prodan, a snaga “Našeg Hajduka” rasla je u godinama koje su slijedile. Danas možda i previše…
Koji bi vlasnički model podignuo splitski klub iz sivila? Odgovorite nam u anketi ispod teksta, a prije odgovora pomognite si “šalabahterom” – vrstama vlasničkih modela u svjetskim nogometnim klubovima.
1. Model privatnog vlasništva
Pravna ili fizička osoba vlasnik je nogometnoga kluba u modelu privatnog vlasništva. Ovaj model karakterizira centralizirano donošenje odluka i upravljanje, pri čemu vlasnik ili mala skupina vlasnika imaju posljednju riječ u svim klupskim pitanjima.
Europski primjer: Chelsea – Pod vlasništvom Romana Abramoviča, Chelsea je doživio brzi rast i uspjeh, kao što su titule u Premier ligi i osvajanje Lige prvaka. Abramovičeva značajna financijska ulaganja i odlučno vodstvo transformirali su Chelsea u velesilu europskog nogometa.
Glavna prednost: Značajna financijska ulaganja – Vlasnici često ubrizgavaju znatna sredstva u klub, omogućujući dovođenje vrhunskih igrača i razvoj najsuvremenijih objekata.
Glavni nedostatak: Ovisnost o vlasniku – Uspjeh kluba uvelike ovisi o predanosti vlasnika i financijskom zdravlju. Svaka promjena u situaciji vlasnika može utjecati na stabilnost kluba.
2. Model partnerskog vlasništva
Model partnerskog vlasništva, koji se naziva i model članstva, podrazumijeva da su članovi kluba njegovi vlasnici i imaju pravo sudjelovanja u donošenju odluka putem sastanaka ili izbora. Članovi mogu glasati o ključnim pitanjima i izabrati ili smijeniti predsjednika kluba.
Europski primjer: Real Madrid – Real Madrid jedan je od najprosperitetnijih i financijski najsigurnijih klubova na svijetu, a njegovi “sociosi” (članovi) ga posjeduju. Članovi biraju predsjednika, koji im je odgovoran, osiguravajući usklađenost vodstva kluba s interesima navijača.
Glavna prednost: Dugoročna stabilnost – Manje je vjerojatno da će pojedinačni interesi utjecati na smjer kluba, potičući održivi rast i razvoj.
Glavni nedostatak: Potencijal za sporo donošenje odluka – Demokratski proces može biti dugotrajan, potencijalno ometajući sposobnost kluba da napravi brze strateške poteze.
3. Model mješovitog vlasništva
U modelu mješovitog vlasništva, korporativni ulagači dijele vlasništvo, ali prirodni članovi ili sam klub zadržavaju većinu (često 50+1). Ovaj model ima za cilj kombinirati prednosti korporativnog ulaganja sa stabilnošću i demokratskim upravljanjem vlasništvom članova.
Europski primjer: Bayern Munchen – Poznat po svojoj financijskoj razboritosti i sportskim uspjesima, Bayern München ima značajne udjele u vlasništvu Adidasa i Audija, dok većina ostaje u rukama članova kluba
Glavna prednost: Kontrola članova – Pravilo 50+1 osigurava da članovi zadrže konačnu kontrolu nad klubom, održavajući demokratsko upravljanje i angažman navijača.
Glavni nedostatak: Potencijal za ograničeno ulaganje – Korporativni ulagači mogu biti manje voljni ulagati velika sredstva bez kontrolnog udjela, što potencijalno ograničava financijski rast.
4. Model javnog vlasništva
Model javnog vlasništva uključuje uvrštenje kluba na burzu, što javnosti omogućuje kupnju dionica i postajanje suvlasnika. Model potiče otvorenost i javnu odgovornost iako mali broj ljudi ili poduzeća može imati većinu dionica.
Europski primjer: Manchester United – Uvršten na burzu u New Yorku, Manchester United ima raznoliku vlasničku strukturu, s dionicama koje drže institucionalni i pojedinačni ulagači.
Glavna prednost: Transparentnost – Biti javno uvršten zahtijeva poštivanje strogih financijskih i upravljačkih propisa, promicanje transparentnosti i odgovornosti.
Glavni nedostatak: Potencijal za različite interese – Balansiranje interesa brojnih dioničara može biti složeno, s rizikom da kratkoročni profitni motivi zasjene dugoročnu održivost.
