Nakon velikog razočaranja i ostajanja doma za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici 2010. godine, svi smo pomislili kako je vrijeme Slavenu Biliću na klupi „Vatrenih” došlo svome kraju. Niti sjajni rezultati na EP-u 1996. (četvrtfinale) i SP-u 1998. (bronca) Blaževiću, recimo, nisu omogućili mjesto na izborničkoj stolici nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Euro 2000. godine. „Ćirinom” stoperu ipak se više vjerovalo čime je postao tek drugi hrvatski izbornik koji vodi reprezentaciju u tri kvalifikacijska ciklusa (jasno, nakon Blaževića). Nije trebalo dugo da se svi počnu preispitivati je li to bila pametna odluka…
Gruzijske muke
U „kvalifikacije iskupljenja” krenuli smo sigurnom 3:0 pobjedom u Rigi kod Latvije. Grčku u Maksimiru pred 25.000 gledatelja nismo uspjeli svladati u jednoj dosadnoj utakmici, ali i utakmici u kojoj smo imali nekoliko izglednih prilika. Pobjede nad Izraelom (2:1) i Maltom (3:0) održale su nas na željenom prvome mjestu skupine F. Sve dok nije došla „crna mačka” ove grupe – Gruzija. Pred 55.000 gruzijskih navijača u Tbilisiju doživjeli smo jedan od neugodnijih poraza u svojoj povijesti golom Kobiashivilija u 90. minuti. Dva mjeseca kasnije uslijedio je svojevrsni uzvrat na Poljudu i još jedna velika muka. Sat vremena su Gruzijci vodili, no u dvije minute, od 76. do 78., „Vatreni” preokreću stvari na svoju stranu na pogon strijelaca Mandžukića i Kalinića te asistenta za drugi pogodak, Eduarda. Nimalo ugodno, no preživjelo se.
Pesimizam na vrhuncu
S druge su, pak, strane Grci igrali jedan pragmatičan, sebi svojstven nogomet kojeg su vukli još s, za njih bajnog, Eura 2004. godine. Bez poraza kročili su prema čelnoj poziciji u skupini te izravnom plasmanu na EP 2012., a to su potvrdili u listopadu 2011. na svom Karaiskakisu. Samaras i Gekas produbili su veliku krizu „Vatrenih” te bivšim europskim prvacima donijeli novo veliko natjecanje čime su se prometnuli u respektabilnu europsku reprezentaciju. Pobjedom nad Latvijom na Kantridi zaključili smo neuvjerljiv ciklus nakon kojeg je uslijedila sva sila pesimističkih napisa kako nemamo što raditi na Euru. „Bilić Boysi” su se potiho pripremali za ono što je uslijedilo…
Lovina je postala lovac
Skupina F s Grčkom, Izraelom, Latvijom, Gruzijom i Maltom uoči kvalifikacija okarakterizirana je kao jedna od najlakših, možda i najlakša koju smo ikad imali. Zato se i pojavilo toliko razočaranje zbog skupljena „samo” 22 boda u deset utakmica. Mogući protivnici u doigravanju bili su Turska, BiH, Crna Gora i Estonija, a očekivali smo, jasno, nekog od posljednjeg trija. Međutim, dopali su nas Turci s kojima smo tvorili najjači par dodatnih kvalifikacija (ostali: Estonija – Irska, Češka – Crna Gora, BiH – Portugal). Sanjali smo osvetu više od tri godine zbog nes(p)retnog poraza u četvrtfinalu 2008., a tada smo je i dočekali. Iako su „Vatreni” put Istanbula ispraćeni kao pokojnici, kao oni koji tamo nemaju što raditi. Karikiralo se da će Srnu, Mandžukića i društvo domaćini „pojesti”, i navijači uz igrače. Naši su, ipak, bili gladniji. Bilić je iznenadio sve stavivši Ćorluku na lijevog beka, a upravo je „Čarli” bio najzaslužniji prilikom prvoga gola, onog Olićevog već u drugoj minuti. Utakmicu karijere Vedran je okrunio golom glavom u 51. minuti za pomalo nestvarnih 3:0, a između se još ugurao i Mandžukić pogotkom, također glavom, u 32. minuti. Pitanje prolaznika na EP u Poljsku i Ukrajinu bilo je riješeno već nakon istanbulskih 90 minuta. „Vatreni” su se uzdigli kao feniks iz pepela!
Skupina F
| POZICIJA | REPREZENTACIJA | UTAKMICE | POBJEDE | REMIJI | PORAZI | GOL-RAZLIKA | BODOVI |
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1. | Grčka | 10 | 7 | 3 | 0 | +9 | 24 |
| 2. | HRVATSKA | 10 | 7 | 1 | 2 | +11 | 22 |
| 3. | Izrael | 10 | 5 | 1 | 4 | +2 | 16 |
| 4. | Latvija | 10 | 3 | 2 | 5 | -3 | 11 |
| 5. | Gruzija | 10 | 2 | 4 | 4 | -2 | 10 |
| 6. | Malta | 10 | 0 | 1 | 9 | -17 | 1 |
Sigurni Marković i razočarani Talijani
Prvenstvo 2012. godine održalo se u Poljskoj i Ukrajini što je bilo treće u povijesti s dvije zemlje u ulozi domaćina (2000. Belgija i Nizozemska, 2008. Austrija i Švicarska). Pet godina uoči EP-a u Cardiffu se održao sastanak gdje se donijela odluka o domaćinima. U užem izboru, osim pobjednika, bili su još Talijani, te zajednička kandidatura Hrvatske i Mađarske. Tadašnji predsjednik HNS-a, pokojni Vlatko Marković, bio je sto posto siguran da ćemo dobiti domaćinstvo. No, realnost je bila nešto drugo. Posebno su razočarani bili naši morski susjedi koji su slavili još prije samog proglašenja. U prilog im nisu išli tada učestali neredi na tribinama te veliki skandal namještanja utakmica koji je potresao Apeninski poluotok.
Spasitelj Pletikosa i ubačaj života Strinića
Dopala nas je skoro pa najteža skupina: Španjolska, Italija, Irska (teža bi valjda jedino bila: Španjolska, Italija, Francuska). Nije bilo vremena za kukanje, Bilić je morao okupiti najbolju moguću ekipu za napad na ponavljanje uspjeha od četiri godine ranije. Nakon prvoga kola i sigurne pobjede nad neugodnim Ircima (3:1), kojima je to bio povratak na Euro nakon 24 godine, tablica skupine C izgledala je prekrasno. Mandžukić (2) i Jelavić vinuli su nas na vrh, ispred Španjolaca i Talijana koji su odigrali bez pobjednika (1:1). Svjetski prvaci iz 2006. držali su nas u šahu sve do posljednjih 20 minuta susreta. Olakotna okolnost bila je ta, gledajući povijest, da znamo igrati s Italijom, no nismo bili daleko od poraza tog dana u Poznanju. Pirlo je prekrasnim pogotkom iz slobodnjaka u 39. minuti donio protivnicima vodstvo, a ubrzo je Marchisio imao sjajnu priliku za povećanje vodstva. Ukazao se, na tom turniru sjajni, Stipe Pletikosa. U 72. minuti ukazao se, pak, Ivan Strinić sa centaršutom koji mu je, vrlo vjerojatno, obilježio čitavu karijeru. Predivno je pronašao samog Mandžukića koji nakon primanja snažno probija nemoćnog Buffona.
Ponos iznad rezultata
Uoči posljednjega kola stanje na ljestvici izgledalo je zavaravajuće obećavajuće: Španjolska 4, Hrvatska 4, Italija 2, Irska 0. S tada aktualnim svjetskim i europskim prvacima odigrali smo jednu lavovsku utakmicu koju ćemo pamtiti jako dugo. Nikad nakon zadnjega kola i ispadanja s turnira nismo bili toliko ponosni kado tada. Niti nakon Ekvadora 2002., Engleske 2004., niti Australije 2006. godine. Sve do 88. minute bilo je 0:0, uz izgledne prilike Rakitića glavom te Mandžukića, odnosno Perišića u nekoliko navrata. Pamti se i hrvački zahvat Busquetsa na Ćorluku u 16 metara koji je prošao neopaženo od strane suca Wolfganga Starka. Skoro mu je dres razderao. Jesus Navas izbacio nas je s turnira dvije minute prije kraja regularnog vremena, a pomogli su im i Talijani koji su svladali Irsku s 2:0, iako im je pobjeda visila sve do 90. minute i gola Balotellija za konačnu pobjedu.
Skupina C
| POZICIJA | REPREZENTACIJA | UTAKMICE | POBJEDE | REMIJI | PORAZI | GOL-RAZLIKA | BODOVI |
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1. | Španjolska | 3 | 2 | 1 | 0 | +5 | 7 |
| 2. | Italija | 3 | 1 | 2 | 0 | +2 | 5 |
| 3. | HRVATSKA | 3 | 1 | 1 | 1 | +1 | 4 |
| 4. | Irska | 3 | 0 | 0 | 3 | -8 | 0 |
Najbolji strijelac Mandžo
U roku od sedam mjeseci raspoloženje u hrvatskom taboru, kao i u javnosti drastično se popravilo. Uoči Turske rijetko tko je vjerovao da možemo izboriti Euro kojeg, ne samo da smo izborili, nego smo ondje pružili tri odlične partije parirajući s kasnijim finalistima, Španjolskom i Italijom. Dakle, finale je odnijela „Furija” s uvjerljivih 4:0 čime je postala prva reprezentacija u povijesti s tri osvojena velika natjecanja u nizu (EP 2008. – SP 2010. – EP 2012.) te prva koja je obranila naslov europskog prvaka. Mi se još, pak, možemo pohvaliti najboljim strijelcem turnira. Mandžukić je trima pogocima podijelio tu titulu s još petoricom nogometaša (Gomez, Balotelli, Ronaldo, Džagoev, Torres) te tako postao drugi Hrvat nakon Dražana Jerkovića s naslovom najboljeg strijelca (EP 1960.).
