GLASALI STE Najveći hrvatski sportski uspjeh 2001.: Goran Ivanišević pobjednik Wimbledona

Malo je trenutaka koji su zaokupirali hrvatsku sportsku javnost kao Goranov Wimbledon prije 21 godine. Izuzetno malo, što je fascinantno, budući da smo velika sportska nacija s nizom fantastičnih dosega. Ali ono što je Goran napravio tog ranog ljeta u kišnom Londonu… Neponovljivo.

Sažetak

Četiri ‘broja jedan’ pala su na putu do finala Rušenje britanskih snova ‘Tu je prijatelj s druge strane mreže’ Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2001.) Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)

Četiri ‘broja jedan’ pala su na putu do finala

Svatko tko je čuo za riječ “tenis” zna pozadinu ove priče. Stigao u All England Club kao 125. igrač svjetske ljestvice, ranije igrao tri finala, niti jednom nije osvojio. Do tih finala stizao je kao osmi, četvrti i 14. nositelj, no Goran je odlučio konačno uzeti wimbledonski trofej, i to s pozivnicom u džepu. A kad se samo pogleda niz njegovih protivnika, divljenje postaje enormno: Moya, Roddick, Rusedski, Safin, Henman, Rafter. Čak četvorica od ovog navedenog društva ranije ili kasnije dospjela su na prvo mjesto ATP liste, dok su se Greg Rusedski i Tim Henman popeli do četvrte pozicije u jednom trenu.

Ivanišević je jednom prilikom izjavio kako je najbolji Wimbledon igrao 1998. godine, onda kada je u finalu natjerao “kralja trava” u 90-ima, Petea Samprasa, da se upusti u peti set. Bio je to veliki pomak u usporedbi s finalom iz 1994. kada ga je Sampras svladao u tri seta. Moramo napomenuti da je Goran jednom ranije izgubio finale All England Cluba u pet setova – od Agassija 1992. Te 2001. sve je došlo na naplatu…

Dan prije tog veličanstvenog turnira, Goran je trenirao sa srpskim tenisačem, majstorom parova, Nenadom Zimonjićem, i svojim trenerom, tada 22-godišnjim Marijom Tudorom. Hrvat je servirao maestralno, unatoč bolovima u ramenu, da bi mu potom Zimonjić dobacio: “Budeš li ovako servirao…”. Rečenicu Nostradamusove vrste nije dovršio. I bolje da nije, možda bi ga urekao.

Rušenje britanskih snova

U prvom kolu u tri seta riješen je švedski kvalifikant, Fredrik Jonsson. Potom su uslijedili velikani iznad spomenuti. Koliko god ti mečevi bili zahtjevni, Ivanišević nije dopustio niti da jedan meč ode u peti set, sve do Tima Henmana u polufinalu. No, sjetimo se samo Olimpijskih igara u Barceloni gdje je “Zec” na putu do medalje sve protivnike svladavao u pet setova. Međutim, nije isto igrati tenis s 20 ili 29 godina…

Polufinale Henman – Ivanišević popraćeno je mnoštvom zanimanja u britanskim medijima, što i ne čudi s obzirom na to da su “Otočani” na svog finalista Wimbledona tada čekali duge, za njih preduge, 63 godine – još od Bunnyja Austina 1938. godine. To je polufinale trajalo čak tri dana, kiša je bila neumoljiva, a Goran smireniji nego ikada, čak i kad je treći set izgubio s 0:6, pa i kada je Henman bio na nekoliko poena do pobjede u tie-breaku četvrtog.

https://www.youtube.com/watch?v=iyViibmHrNY

Finale? Pamti se nogometna atmosfera, ispreplitane zastave Hrvatske i Australije, borba za svaki poen. Patrick Rafter u svom je polufinalu spasio meč-loptu protiv Agassija, stigavši do drugog uzastopnog wimbledonskog finala. Vjerujemo kako su i Goran i Pat bili sretni što im u finalu preko puta nije stajao Agassi, odnosno Sampras. Godinu ranije Rafter je izgubio finale od Samprasa kojemu je onu titulu “kralja trava” 2001. oduzeo 19-godišnji Roger Federer u osmini finala.

‘Tu je prijatelj s druge strane mreže’

Dakle, da ubrzamo priču – 1:0, 1:1, 2:1, 2:2 u setovima. Goran je onu “mirnu glavu” prenio iz meča s Henmanom. Tako je na 6:7 u petom setu spasio zaostatak od 0:30 na svom servisu. No, kako zadržati mirnoću u takvom jednom epskome meču, meču koji vas definira kao tenisača, kao sportaša. Hoće li ga svijet pamtiti kao jednog od dvojice u povijesti s četiri poraza u finalima Wimbledona (drugi je Ken Rosewall) ili će ga pamtiti kao neponovljivog, neumornog, upornog pobjednika?

Na 7:7 Ivanišević radi prvi break u čitavom setu, u najboljemu mogućemu trenutku. S ručnikom preko glave nastoji se smiriti, svjestan situacije. 0:15, 15:15, 15:30. Ne da mu Rafter mira. Glava mu je “proključala” u najgorem trenu, ali i sasvim očekivano. As za 30:30, Goran traži ručnik od sakupljača loptica. Eto i 40:30, prve meč-lopte. Neka Vam ostatak opiše sam Goran (preuzeto iz teksta Sportskih novosti):

Dođe tako prva meč-lopta. Dupla. Dođe druga. Dupla. Dođe treća, on me loba. Dođe četvrta… Prvi servis ne mogu nikako pogodit, drugi servis ne mogu poslati na njegov bekhend. Vjerojatno bi prije pogodija Jacka Nicholsona u loži. Srićom, tu je prijatelj s druge strane mreže. Četvrta meč-lopta, drugi servis, neću na bekhend. Zna i Rafter di ću servirat, krene ranije, ali valjda ga je iznenadilo šta sam ubacija u teren. Balun u mriži, ja padam, nema dalje, nema bolje.

Kako je doajen novinarstva, Neven Bertičević, napisao nakon Goranove grandiozne pobjede, tako je i bilo. Goran Ivanišević tih je dana, ali i dugo vremena nakon toga, bio “najveći živući Hrvat”. 124 tenisača bolje plasirana od njega, a on uzme taj vražji wimbledonski trofej, koji mu je triput izmaknuo iz ruku, dvaput za dlaku. Samo u njegovom slučaju vrijedi – četvrta sreća. Ne, nije bila sreća. Trud, odricanje, znanje. Što Vam je draže. No, upornost iznad svega.