Na Europskom prvenstvu u Beogradu 2006., hrvatska muška vaterpolska reprezentacija odradila je posao vrlo loše, okončavši europsku smotru na sedmoj poziciji, i to sa samo jednom pobjedom u pet utakmica grupne faze, nad slabašnom Slovenijom. Ratku Rudiću to je bilo drugo veliko natjecanje na klupi Hrvatske, nakon SP-a godinu ranije koji je za našu ekipu završio četvrtim mjestom, što je doživljeno kao sasvim solidan plasman i “kamen temeljac” za lijepu budućnost. Usprkos velikom razočaranju u Srbiji, Hrvatski vaterpolski savez i dalje je ukazivao povjerenje iskusnom Rudiću koji je u 80-ima i 90-ima predvodio bivšu Jugoslaviju, kao i Italiju do olimpijskih zlata. Bio je to pun pogodak…
Bez očekivanja put zemlje ‘Down Under’
Bila su to vremena kada je javnost žudila za jednim zlatom naših “Barakuda”. Igrali su tri finala velikih natjecanja sva tri puta osvojivši srebro – OI 1996., EP 1999. i EP 2003. godine. Rudić je na klupi reprezentacije naslijedio Zorana Roju i odmah napravio “tektonske” promjene u momčadi, ponajviše po pitanju discipline i treninga. Neki igrači nisu mogli popratiti takav ritam čovjeka koji će u narednim godinama postati jedan od najtrofejnijih sportskih trenera u povijesti.
Bez previše očekivanja ispraćene su “Barakude” na Svjetsko prvenstvo 2007. u Melbourneu. Dečki su na jugoistok Australije otišli kao deseti s Olimpijskih igara, četvrti sa Svjetskog i sedmi s Europskog prvenstva. Dakle, rezultati nisu bili briljantni te, stoga, nisu bili u krugu favorita. Ždrijeb nam je podario ne naročito tešku skupinu, s Australcima i Amerikancima koji nisu briljirali u prvoj polovici 2000-ih, no potonji su stvarali jednu vrlo opasnu ekipu koja će godinu kasnije na Olimpijskim igrama u Pekingu dohvatiti srebro. Za početak je bez previše problema “pala” Južnoafrička Republika, a potom i Australija te SAD, ipak, mnogo teže. No, cilj je ostvaren – izravan prolazak u četvrtfinale s prve pozicije.
Srbi nas nisu ozbiljno shvatili
U ta četiri dana između susreta s Amerikancima i četvrtfinalnog sraza s Rusima nešto se dogodilo u svlačionici što znaju samo igrači i Ratko Rudić. Koliko god da nastupi u skupini nisu bili nimalo loši, “Barakude” su u nokaut fazi potpuno – “eksplodirale”. Rusija je kao brončana iz Atene 2004. bila u ulozi favorita protiv Hrvatske, no u stvarnosti, njihovi su vaterpolisti bili poput ribica nasuprot proždrljivih Barakuda. Nakon 32 minute igre, rezultat je glasio – 13:3 za Hrvatsku!
U polufinalu nas je čekao daleko najteži posao – Srbija. Srbi su u Melbourne stigli na svoje prvo natjecanje nakon odvajanja od Crne Gore s kojom su dvije godine ranije bili svjetski prvaci u Montrealu i olimpijski doprvaci u Ateni 2004. godine. Nemamo se čega sramiti i spomenut ćemo da su nas redovito pobjeđivali tih godina pa su, valjda, u okršaj za finale Svjetskog prvenstva ušli podosta nonšalantno. Nisu bili svjesni da je to neka druga Hrvatska, jedna drugačija reprezentacija koja je tada u Melbourneu odlučila ući u svjetski vrh i ondje se zadržati, a ne biti “padobranac”. Prije nego što su nam se ljuti protivnici snašli u bazenu, već smo vodili s 8:2! Naposljetku su uspjeli malo “ušminkati” rezultat na konačnih 10:7.
Nakon toliko godina…
Finale – Mađarska. Kako se suprotstaviti ekipi kojoj je vođa jedan od najboljih vaterpolista ikada, danas, nažalost, pokojni, Tibor Benedek, uz kojeg plivaju mlade nade koje će kasnije steći veliku slavu – braća Varga i Norbert Hosnyanszky? Bili su tu i Peter Biros, kao i Tamas Kasas, najbolji branič na svijetu u 90-ima i 2000-ima. Mađari su u tom trenutku imali u istom trenu medalje sa svih najvećih natjecanja (zlato s OI 2004., srebro sa SP-a 2005., srebro s EP-a 2006.). Nakon 38 minuta neviđene borbe u finalu Svjetskog prvenstva, nakon dva produžetka, “Barakude” su slavile s 9:8 i prvi put u povijesti osvojile svjetsko zlato! Prvi put da su osvojile zlato na nekom velikom natjecanju! Nakon toliko godina čekanja, patnje, šokantnih poraza, poput onog u finalu Eura 2003. godine… Ratko Rudić postavio je reprezentativni vaterpolo u Hrvatskoj na istu razinu tada iznimno uspješnoga klupskoga. Svijet je upoznao 19-godišnjeg Maru Jokovića, 21-godišnjeg Andru Bušlju, 22-godišnjeg Pavu Markovića. Ne da ih je svijet upoznao – Hrvatska ih je upoznala. Kako je proslavljeni hrvatski košarkaš i nekada sjajni kolumnist Jutarnjeg lista, Zoran “Dečec” Čutura napisao: “do jučer mnogi nisu znali zašto ti ljudi nose dresove na glavi”. Istina – od anonimusa postali su tvorci i simboli najuspješnijega sportskoga kolektiva u Hrvata.
Zlatne ‘Barakude’
- Frano Vićan
- Damir Burić
- Andro Bušlje
- Zdeslav Vrdoljak
- Aljoša Kunac
- Maro Joković
- Mile Smodlaka
- Teo Đogaš
- Pavo Marković
- Samir Barać
- Igor Hinić
- Miho Bošković
- Josip Pavić
Izbornik: Ratko Rudić
Put do svjetskog zlata
Grupna faza
1. kolo: JAR 13:5
2. kolo: Australija 10:9
3. kolo: SAD 10:8
Nokaut faza
Četvrtfinale: Rusija 13:3
Polufinale: Srbija 10:7
Finale: Mađarska 9:8 (nakon produžetaka)
Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2007.)
1. Svjetsko zlato muške vaterpolske reprezentacije – 49%
2. Pobjeda muške nogometne reprezentacije nad Engleskom na Wembleyju (3:2) – 18%
2. Svjetsko zlato Blanke Vlašić u skoku u vis – 18%
4. Svjetsko zlato Filipa Grgića u taekwondou – 8%
5. Ivano Balić najbolji igrač Svjetskog rukometnog prvenstva – 7%
Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)
- 1992. olimpijsko srebro muške košarkaške reprezentacije
- 1993. obrana naslova europskog prvaka rukometaša Zagreba
- 1994. svjetska bronca muške košarkaške reprezentacije
- 1995. svjetsko srebro muške rukometne reprezentacije
- 1996. olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 1997. Iva Majoli pobjednica Roland Garrosa
- 1998. svjetska bronca muške nogometne reprezentacije
- 1999. Barbara Jelić najbolja odbojkašica svijeta
- 2000. olimpijsko zlato Nikolaja Pešalova
- 2001. Goran Ivanišević pobjednik Wimbledona
- 2002. tri olimpijska zlata i srebro Janice Kostelić
- 2003. svjetsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 2004. olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 2005. tri svjetska zlata Janice Kostelić
- 2006. Janica Kostelić najbolja sportašica svijeta
2007. svjetsko zlato muške vaterpolske reprezentacije
