Ma sigurno ne bismo vjerovali zlogukom proroku da se pojavio te 2009. godine i rekao nam kako u narednih 13 godina više nećemo zaigrati finale Svjetskog rukometnog prvenstva. Iz ondašnje perspektive, u trenutku kada smo na prethodna četiri SP-a, čak triput stigli do finala, ta bi nas konstatacija žarko nasmijala. No, eto – na Svjetskom prvenstvu 2009. u Hrvatskoj, našu mušku rukometnu reprezentaciju posljednji smo put ispratili do svjetskog finala…
Idealno vrijeme u neidealnoj globalnoj situaciji
Ono što nam je trebalo tih godina bilo je, svakako, domaćinstvo velikog natjecanja u muškom rukometu. Snaga “Kauboja” nije padala, popularnost je i dalje rasla, još u razdoblju kada su bili poznati pod nikad prihvaćenim nadimkom “Pakleni”. Zagreb, Split, Poreč, Varaždin, Osijek i Zadar dobili su nove, izuzetno lijepe dvorane u kojima su ugostili najbolje rukometaše svijeta, dok je jedino Pula od domaćina morala ugostiti u staroj dvorani, u Domu sportova “Mate Parlov” koji je izgrađen još 1978. godine. Iz rukometnog aspekta, bilo je idealno vrijeme za dobivanje takvog jednog natjecanja, ali ne i iz financijskog, budući da je svijet tih godina zahvatila najveća financijska kriza još od 1929. godine.
Bilo je to prvo veliko natjecanje koje smo ugostili ponoseći se modernom infrastrukturom, za razliku od muškog EP-a 2000. i ženskog SP-a 2003. godine. Sve je bilo na vrhunskoj razini, samo se čekalo svjetsko zlato rukometaša koji su, predvođeni Balićem, trebali te 2009. godine dostići svoj vrhunac. Međutim, prekrasna priča nije baš krenula – prekrasno…
Početni grč pa onda iskazivanje moći
Za početak, izabranici Line Červara odmjerili su snage s azijskim prvakom, Južnom Korejom, u splitskoj Spaladium Areni. I opako su se namučili. Završilo je 27:26 za “Kauboje”, ponajviše zbog sjajne partije mladog Ivana Čupića koji je nepunih pola godine ranije ostao bez prsta na pripremama u Crikvenici pred Olimpijske igre. Tada 22-godišnji Ivan kroz čitavi je turnir održao visoku razinu, na kraju zauzevši drugo mjesto na ljestvici strijelaca sa 66 golova, iza nedostižnog Kirila Lazarova koji je s 92 pogotka postavio rekord svjetskih prvenstava.
Kada su se oslobodili početnoga grča, naši su rukometaši redom sve “mljeli” – Kuvajt +19, Kubu +21, Španjolsku +10 i Švedsku +4 u prvom krugu, pa potom u drugoj fazi Mađarsku +5, Slovačku +6, čak i Francuze s +3. Prvi dio natjecanja igrali smo u Spaladium Areni koja je na otvaranju doživjela štetu nakrivljivanjem poda, od silnog tereta navijača. Na sreću, nije bilo ozlijeđenih, niti traumatiziranih… I u Splitu, a i u Zagrebu u drugom krugu, nakon svake pobjede neizostavna je bila – Morska vila. Hit Daleke obale i neponovljivog Marijana Bana iz 90-ih redovito se pjevao među našim rukometašima, još od svjetskog zlata 2003. godine. No, to pjevanje zadržano je na internoj razini sve do Mundijala šest godina kasnije.
Osam pobjeda iz osam utakmica poslužilo je kao savršena najava završnice turnira. S druge strane parketa zagrebačke Arene u polufinalu su se našli svjetski doprvaci, Poljaci, ipak, nedovoljno dorasli za našu razinu rukometa. Ivan Čupić ponovno je briljirao, ovog puta s 12 pogodaka, i tako kao jedan od najmlađih odveo kolege “Kauboje” do pobjede 29:23 i velikog finala. Ondje su čekali osvetoljubivi Francuzi…
Sraz titana
Bio je to sraz titana. S jedne strane Balić, Metličić, Lacković, Vori, Čupić, Alilović, Duvnjak, a s druge Karabatić, Narcisse, Abalo, Omeyer, Guigou, Dinart, Jerome Fernandez. Nikad viđena veća koncentracija talenta u jednom svjetskom finalu. I preko 15.000 gledatelja na tribinama s pomalo iritantnim trubama s kojima je, ipak, napravljen nezaboravan dekor. Naši su rukometaši vodili veliki dio prvog dijela, već smo se lagano pripremali za veliko slavlje, no sredinom drugog dijela sve je utihnulo – od naše igre na terenu, do publike na tribinama. Desetak minuta nismo mogli probiti Omeyera, dok su Francuzi vješto pronalazili pukotine i pored Alilovića, i pored Loserta. Dobrim dijelom prelomio je i izuzetno čudan kriterij danskih sudaca, Olsena i Pedersena, koji je protivnicima dopuštao grublju igru. Posebice su se okomili na Metličića kojega su dvaput isključili, a dobro znamo da kapetan nije bio pobornik grube igre. Uništio nas je Michael Guigou (uz, naravno, Omeyera) s deset pogodaka, od kojih je sedam zabio sa sedam metara, što dovoljno govori koliko su olako Francuzi dobivali “besplatne” prilike za gol. Malo je i Červar bio kritiziran zbog “lutanja” sa Zlatkom Horvatom kojeg je jedno vrijeme koristio na poziciji vanjskog.
Vorijevih 58 i pol minuta u finalu i MVP nagrada
Nikada, niti u jednom sportu, nismo bili toliko razočarani srebrom kao tada. Dobro, možda bismo mogli usporediti EP u vaterpolu 2003. godine… Unaprijed smo upisali titulu svjetskog prvaka kraj imena “Hrvatska”, drugu u povijesti, do koje niti danas, 2022. godine, nije došlo. Ivan Čupić izabran je, sasvim logično, za najbolje desno krilo turnira, Blaženko Lacković za najboljeg lijevog vanjskog, a veliku je čast dobio Igor Vori nagradom za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Vori je radio strahovit posao na liniji, gotovo svim protivnicima bio nezaustavljiv. U finalu je odigrao čak 58 i pol minuta!? Dakle, i u fazi napada i obrane. Zamislite, sat vremena dobivati batine od Dinarta, Karabatića i Sorhaindoa.
Iako početni stihovi Morske vile tako sugeriraju, snovi nam nisu ostvareni. Međutim, pored svega, Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. u Hrvatskoj ostat će nam u prekrasnom sjećanju, ponajviše zbog zajedništva koje je vladalo, “mora” ljudi koje je pratilo “Portugalce” na posljednjem turniru gdje je bio prisutan “kostur” ekipe sa SP-a 2003. godine (Metličić je otišao iz reprezentacije nakon turnira u Hrvatskoj). No, da ne završimo u negativnom tonu referirajući se na pjesmu, ta dva i pol tjedna u siječnju i veljači 2009. godine, “Kauboji” su nas, uistinu, poveli prostranstvima gdje svi pjevaju o ljubavi. Poput najljepše morske vile…
Srebrni ‘Kauboji’
- Venio Losert
- Mateo Hrvatin
- Ivano Balić
- Domagoj Duvnjak
- Blaženko Lacković
- Vedran Zrnić
- Marko Kopljar
- Igor Vori
- Jakov Gojun
- Zlatko Horvat
- Ivan Pešić
- Goran Šprem
- Denis Špoljarić
- Petar Metličić
- Denis Buntić
- Josip Valčić
- Tonči Valčić
- Mirko Alilović
- Ivan Čupić
- Dalibor Anušić
- Ivan Ninčević
Izbornik: Lino Červar
‘Kaubojski’ put do svjetskog srebra
Prvi krug
1. kolo: Južna Koreja 27:26 (Čupić 8)
2. kolo: Kuvajt 40:21 (Šprem 8)
3. kolo: Kuba 41:20 (Čupić 11)
4. kolo: Španjolska 32:22 (Duvnjak 7)
5. kolo: Švedska 30:26 (Čupić 8)
Drugi krug
1. kolo: Mađarska 27:22 (Čupić 6)
2. kolo: Slovačka 31:25 (Hrvatin 6)
3. kolo: Francuska 22:19 (Vori 8)
Završnica
Polufinale: Poljska 29:23 (Čupić 12)
Finale: Francuska 19:24 (Čupić 6)
Pojedinačna priznanja i statistika
MVP: Igor Vori
Najbolji pivot: Igor Vori
Najbolje desno krilo: Ivan Čupić
Najbolji lijevi vanjski: Blaženko Lacković
Drugi najbolji strijelac: Ivan Čupić (66 golova)
Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2009.)
1. Svjetsko srebro muške rukometne reprezentacije – 33%
2. Obrana naslova svjetske prvakinje Blanke Vlašić u atletici – 29%
3. Dva zlata i tri srebra Hrvatske na Europskom prvenstvu u plivanju – 24%
4. Svjetska bronca Jakova Faka u biatlonu – 13%
5. Svjetska bronca Natka Zrnčića-Dima – 1%
Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)
- 1992. olimpijsko srebro muške košarkaške reprezentacije
- 1993. obrana naslova europskog prvaka rukometaša Zagreba
- 1994. svjetska bronca muške košarkaške reprezentacije
- 1995. svjetsko srebro muške rukometne reprezentacije
- 1996. olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 1997. Iva Majoli pobjednica Roland Garrosa
- 1998. svjetska bronca muške nogometne reprezentacije
- 1999. Barbara Jelić najbolja odbojkašica svijeta
- 2000. olimpijsko zlato Nikolaja Pešalova u dizanju utega
- 2001. Goran Ivanišević pobjednik Wimbledona
- 2002. tri olimpijska zlata i srebro Janice Kostelić u alpskom skijanju
- 2003. svjetsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 2004. olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije
- 2005. tri svjetska zlata Janice Kostelić u alpskom skijanju
- 2006. Janica Kostelić najbolja sportašica svijeta
- 2007. svjetsko zlato muške vaterpolske reprezentacije
- 2008. olimpijsko srebro Filipa Udea u gimnastici
2009. svjetsko srebro muške rukometne reprezentacije
