Jedva čekamo Engleze!

U nogometu postoje protivnici koji ostavljaju trag dublji od pukih rezultata. Nekima se divimo, nekih se pribojavamo, a neki u nama izazivaju ono posebno sportsko uzbuđenje prožeto emocijom, inatom i željom za dokazivanjem. Engleska je za Hrvatsku upravo to – protivnik koji je postao svojevrsni marker ambicija, mjerilo vrijednosti i test samopouzdanja.

Sve je započelo davnih dana kvalifikacija za Euro 2008., kada je Hrvatska pod vodstvom Slavena Bilića dvaput svladala Engleze i poslala ih u povijesni ponor – propustili su Europsko prvenstvo, što je i danas jedna od njihovih najvećih trauma modernog doba.

U Zagrebu je Engleska poražena 2:0 u noći koja je najavila novu generaciju hrvatskih zvijezda. No pravi dramatični zaplet dogodio se godinu kasnije na Wembleyju. Hrvatska je pobijedila 3:2 pa su na ljestvici naše skupine završili kao treći, bez mogućnosti plasmana na EP.

To je bila jedna od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa, nešto što je trajno obilježilo odnose dvaju reprezentacija. Englezi su ostali bez velikog turnira prvi put nakon 1984., a uspjeh “Vatrenih” uokvirio se kao trenutak u kojem je Hrvatska ušla u klub najopasnijih europskih reprezentacija.

No nogomet je igra u kojoj se dugovi uvijek vraćaju. Engleska je dobro pamtila Zagreb i Wembley 2007., a svoju “osvetu” režirala je već u sljedećem ciklusu. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. postale su jedan od najtežih ciklusa u novijoj povijesti hrvatskog nogometa — i to ponajviše zbog Engleske.

U rujnu 2008. Englezi su u Zagrebu slavili 4:1. Bila je to utakmica u kojoj je Hrvatska ostala s igračem manje već u prvom poluvremenu, a Capellova momčad pokazala brutalnu efikasnost. Bio je to šok. No još bolnije bilo je gostovanje na Wembleyju godinu dana kasnije, gdje je Engleska pobijedila 5:1. Ti porazi bili su prekretnica jer su nas koštali plasmana na SP 2010. – jedinog Svjetskog prvenstva na koje Hrvatska nije otišla od svoje samostalnosti.

Engleska se tako revanširala za Euro 2008., i to na način koji se urezao u našu sportsku memoriju jednako duboko kao i naše pobjede. Rivalitet se time samo produbio.

Ako bi se jedna utakmica mogla nazvati vrhuncem hrvatsko-engleskog rivaliteta, onda je to svakako polufinale Svjetskog prvenstva 2018. godine u Moskvi. To je bila večer kada je Hrvatska igrala ne samo protiv Engleske, nego i protiv svih očekivanja, protiv umora, protiv sumnji, protiv narativa da “moderna” Engleska više ne griješi u utakmicama ovog formata.

Poveli su već u petoj minuti preko Kierana Trippiera. Engleska je tada izgledala kao da će kontrolirati utakmicu, ali Hrvatska se, kao toliko puta u toj veličanstvenoj ruskoj kampanji, odbila predati. Ivan Perišić je izjednačio, a Mario Mandžukić, čovjek za velike trenutke, pogodio je u produžecima i odveo Hrvatsku u finale.

Gol Mandžukića u produžecima postalo je simbol hrvatske žilavosti i nacionalnog karaktera. Bila je to pobjeda u utakmici kakvu pamte generacije. Utakmici koja je postavila Hrvatsku na vrh svjetskog nogometa i još jednom pokazala Englezima da Hrvatska nije “underdog”, nego velesila u kontinuitetu.

Tri godine kasnije, Euro 2020., koji se igrao kasnije zbog korone, donio je novi važan susret, ovaj put u skupini. Engleska je slavila minimalnih 1:0 golom Raheema Sterlinga. To nije bila utakmica velikih emocija kao Moskva 2018., ali je bila važan podsjetnik – Engleska nikada ne zaboravlja. I uvijek je spremna odgovoriti. Bila je to dvoboj dviju selekcija u prijelaznom razdoblju: Hrvatska je mijenjala generaciju, a Engleska je ulazila u svoje najtalentiranije desetljeće u novijoj povijesti.

Upravo zato pobjeda Engleza na Euru 2020. ostaje jedan od motiva za Hrvatsku uoči susreta na SP-u 2026.

Svjetsko prvenstvo 2026. održava se u SAD-u, Kanadi i Meksiku, što znači potpuno novu atmosferu, nove uvjete i novi početak. Ali jedno se nije promijenilo – Hrvatska i Engleska ponovno se susreću, ponovno na velikoj pozornici, ponovno kao dio priče koja traje više od 15 godina.

Ovaj put utakmica ima dodatni naboj jer otvara turnir za obje reprezentacije. Ulazni ritam uvijek je osjetljiv; pobjeda odmah daje krila, a poraz može zakomplicirati čitav tijek natjecanja. Zato obje momčadi ovaj dvoboj tretiraju gotovo kao nokaut fazu.

Za Hrvatsku je ovo prilika da se potvrdi nakon tranzicijskog razdoblja, da pokaže da ni nakon odlaska nekih velikih imena nije izgubila identitet. Za Engleze je ovo još jedno dokazivanje ambicija – želja da konačno osvoji veliki trofej nakon 1966. Sigurno ćemo slušati i onaj njihov “It’s coming home”…

Engleska je protivnik koji u nama budi najbolje. Protiv njih smo imali neke od najljepših, ali i najtežih trenutaka. I upravo takvi protivnici stvaraju rivalitet vrijedan povijesti. Zato je utakmica na SP-u 2026. nastavak priče koja traje gotovo dva desetljeća.

I zato – jedva čekamo Engleze!