Najbolji svjetski tenisač, Novak Đoković, vratio se u Beograd nakon 11 dana provedenih u Australiji, nakon, vjerojatno, najdojmljivije pustolovine u njegovom životu koje se neće htjeti tako rado prisjećati u budućnosti. Špekulira se o tome da postoji mogućnost kako će mu svi Grand Slamovi ubuduće zatvoriti vrata, kao što su mu napravili u Australiji za naredne tri godine. Novak je mnogo toga prošao tijekom teniske karijere, a da su mu sve prijašnje nedaće naštetile, danas se o njemu ne bi pričalo kao o jednom od najvećih tenisača u povijesti.
Dojma sam kako su ljudi nekada ranije, u „davnim“ vremenima bili složniji. Ideali su im bili jači od svega, a strah nije tako lako izlazio na površinu. Ovdje ću se dotaknuti jedne „crtice“ iz povijesti, točnije, iz teniske povijesti. Bila je to godina 1973…
U mjesecima prije Wimbledona
U proljeće 1973. godine sindikat profesionalnih tenisača, poznat kao ATP, bio je star nepunih godinu dana. Stvoren je da predstavlja interese igrača u sportu koji je postajao sve popularniji, a starim natjecanjima kao što su Grand Slam turniri i Davis Cup još uvijek je vladao ITF. Nijedan igrač nije mogao sudjelovati na tim turnirima bez suglasnosti svog nacionalnog saveza.
U svibnju 1973. ikona hrvatskog i svjetskog tenisa, tada 33-godišnji Nikola Pilić, našao se pred dilemom. Jugoslavenski savez želio je da sudjeluje u susretu Davis Cupa protiv Novog Zelanda, ali je istog vikenda potpisao ugovor s WCT-om (organizacija koja je tijekom 70-ih i 80-ih organizirala bogate turnire diljem svijeta) za igranje unosnog turnira u Las Vegasu. Kao odgovor na to, 20. svibnja njegov ga je savez, pod ovlasti njegovog vlastitog strica, generala Dušana Kovača, suspendirao na devet mjeseci sa svih natjecanja koje je vodio ITF. To je uključivalo Davis Cup i Grand Slamove.
ATP je, pod ovlasti svog predsjednika Cliffa Drysdalea, odmah zaprijetio da će bojkotirati sljedeće Grand Slam turnire ako Pilićeva suspenzija ne bude ukinuta. Sindikat je smatrao da ovo pravilo sprječava tenisače da donose mudre odluke s financijskog stajališta, jer je tenis njihov posao, a WCT je, realno, plaćao više od Davis Cupa.
Sredinom lipnja održan je završni sastanak između Allana Heymana (predsjednika ITF-a), Hermana Davida (predsjednika All England Cluba) i spomenutog Drysdalea. Nije pronađen nikakav dogovor, a bojkot je sada bio neizbježan.
Drugačiji svijet
Na 25. dan lipnja 1973. započeo je nadaleko poznati Wimbledon, lišen 81 vrhunskog igrača! Jedine zvijezde koje su odlučile sudjelovati na turniru su Ilie Nastase, koji je tvrdio da nema izbora zbog pritiska iz Rumunjske koja je tada bila u velikom naletu komunizma (godinu kasnije Ceausescu je postao predsjednik), i Roger Taylor iz Engleske, koji je, iskreno, žarko želio nastupiti pred svojim navijačima. Među osmoricom nositelja, samo su trojica bili dio originalnog ždrijeba: Nastase, koji je napredovao s drugog nositelja na prvog, Jan Kodeš (kasniji pobjednik), ranije 15. nositelj, a sada drugi, i Taylor, izvorno nositelj broj 16, a sada broj 3. Zvijezde u usponu, Bjorn Borg (17 godina) i Jimmy Connors (20), koji prvobitno nisu postavljeni za nositelje, postali su nositelji broj 5 i broj 6.
Zanimljiva se priča veže uz tadašnjeg 26-godišnjeg Nastasea, apsolutno najveću zvijezdu Wimbledona 1973. godine. Veliki pritisak slijevao se na njegova ramena te je zbog rumunjske vlasti morao put Londona. U glavnom je turniru prva tri kola odradio podosta bezvoljno, ipak pobijedivši svoje protivnike kako se ne bi doveo pod sumnju. U četvrtom ga je kolu očekivao nadareni 20-godišnji Amerikanac, Sandy Mayer, prva jača prepreka. Nastase je tu uvidio svoju šansu te je prepustio Mayeru prolazak u četvrtfinale u četiri seta. Tako je i veliki Rumunj stao na stranu našeg Pilića.
Od 16 najboljih tenisača tog doba, njih 13 nije nastupilo u Londonu te godine. Da malo povećamo brojke, od 100 najboljih, 81 igrač nije nastupio. To se danas čini nevjerojatnim, no nekada je svijet funkcionirao na takav način. Nije se problem bio solidarizirati, pa i pod cijenu gubitka novčanih sredstava, ali i poštovanja u svojoj domovini (u Rumunjskoj se ipak javila sumnja da je Nastase namjerno odigrao slabo). Danas toga nema, a istinite brojke koliko je Đokovićevih kolega na njegovoj strani, nikada nećemo doznati. Vjerujte, ima ih mnogo, samo se boje.
