Bod iz prve dvije utakmice. Ovako smo loše krenuli u veliko natjecanje jedino prije 15 godina na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj kad smo nakon minimalnog poraza od super jakog Brazila (0:1) i nes(p)retnog remija s Japancima (0:0) još uvijek bili u igri za prolaskom dalje. Kao i sada. Tada nas je koštalo dvostruko propuštanje vodstva protiv Australaca (2:2). Nadamo se da takav ili sličan scenarij s istim epilogom nećemo gledati u utorak. Jer Škoti nisu bezvezna ekipa…
Dugo razdoblje za stvaranje jake Hrvatske
Nakon nikad dužeg ciklusa uoči velikog natjecanja, u trajanju od tri godine, u kojemu smo odigrali puno utakmica, mora se priznati puno teških zahvaljujući jakoj Ligi nacija, doveli smo se u situaciju da nemamo uigranu momčad. Nedopustivo. Izbornik Zlatko Dalić uvelike je zakazao u tom pogledu budući da mu je trogodišnje razdoblje nakon ruskog srebra trebalo poslužiti za stvaranjem nove jake Hrvatske, iako bez usluga Subašića, Mandžukića, Rakitića i Ćorluke, dugogodišnjih senatora „Vatrenih”. Izbornik se, a takav je dojam, pomalo pogubio.
Lijepa karijera
Jasno je da mnogi, ako ne i svi treneri, bilo da se radi o nogometu ili nekom drugom sportu, zavole određene pojedince na temelju njihovih određenih karakteristika. Često jedna pozitivna „karakteristika” zasjeni neke druge, malo manje pozitivne u jednom trenutku pa se čini da taj sportaš biva sjajnim pojedincem na terenu. Čak i da odskače od drugih. Ovdje ciljamo na Dalićevu ljubav prema Anti Rebiću koji je, uzgred rečeno, vrlo dobar nogometaš, jer da nije takav nikad ne bi stigao do dresa jednog od najvećih klubova svih vremena, Milana. Prije tog je, podsjetimo, bio stalnim članom Fiorentine i frankfurtskog Eintrachta. Dakle, niza jakih, respektabilnih momčadi.
Dalić ga vratio među žive
Ante je za reprezentaciju debitirao prije nepunih osam godina pod paskom Igora Štimca. Za vrijeme njegovog stolovanja, kao i onog Nike Kovača, ovaj napadač iz Vinjana bio je nezaobilazna figura među „Vatrenima”, a Kovač ga je stavljao u igru na SP-u u Brazilu 2014. godine. Pamtit ćemo ono isključenje protiv Meksikanaca u posljednjem srazu grupne faze. Tada je počela stagnirati njegova reprezentativna karijera, najviše pod izbornikom Čačićem koji ga niti jednom nije pozvao u kadar. Dalić ga je vratio među žive…
Daleko od prave razine
Od onih standardnih prvotimaca iz Rusije otprije tri godine, rekli bismo, generalno gledano i bez favoriziranja ikoga, da je Rebić najmanje zaslužio biti među njima. Golčina protiv Argentine katapultirala ga je u nebeske visine, no nije to bio trenutak koji je bio rezultat njegove općenite nogometne genijalnosti, nego više trenutak puke slučajnosti. Možda zvučimo grubo, no Ante nije nogometaš koji „puca” od tehničke vrline, a za jednog napadača, njegove tehničke i golgeterske sposobnosti daleko su od razine na kojoj bi trebale biti da jedan takav nogometaš igra na poziciji udarnog napadača svjetskih doprvaka.
Sada eksperimentirati?
Dijelom ove sezone Ante je bio u vrhunskoj formi te je zabijao kao na traci u utakmicama u kojima nije bilo Zlatana Ibrahimovića. Međutim, kao što se često voli reći, forma je prolazna, a klasa je vječna. Njegovi statistički podaci u Milanu ne izgledaju loše – 63 nastupa, 23 gola, no u reprezentaciji je to daleko od brojki na kojima bi trebao biti – 40 nastupa, tri pogotka. I onda takvog igrača gledamo kao isturenog na velikom natjecanju kada eksperimentiranja više ne smije biti. Ako Dalić sada odlučuje eksperimentirati, onda su mu tri godine uoči ovog Eura uzaludno prošle…
Priznao veliku pogrešku
Jasna je Rebićeva zadaća koju mu je nametnuo izbornik – maksimalan presing te konstantno pritiskanje posljednjeg reda protivnika. No, glavni zadatak špice mora biti zabiti gol. Jednostavno. Kada netko toliko trči kao Ante, logično je da će mu koncentracija pasti u izglednoj situaciji za postizanjem pogotka. Kao što se to dogodilo nakon primljenoga gola protiv Čeha. Bila je to očito kap koja je prelila čašu u očima Zlatka Dalića koji je vađenjem Rebića iz igre na poluvremenu priznao veliku pogrešku te sam sebi skočio u usta. Ako mu je išao vjerovati, morao mu je vjerovati do kraja. No, onda bi pravo pitanje bilo bismo li ostali još uvijek u igri za drugi krug? Ovako se još uvijek nadamo…
Ako treba igrati, neka igra na krilu
Ako se Dalić i za Škote odluči za isti sastav s Rebićem u špici, onda to već prelazi granicu s ludošću. Istina, nitko nije Anti vjerovao protiv Argentine kada je bio naš najlošiji pojedinac u prvom dijelu osim Dalića, no daljnje „ufanje” u napadača Milana bilo bi pomalo „suicidalno”. Mora se izbornik odlučiti na uobičajene karte, zato se postavka Petkovića ili Kramarića u vrh napada čini kao najlogičnija opcija. A ako Rebić mora igrati, neka igra na sebi prirodnoj poziciji, onoj krilnoj. Makar, nakon jako lijepe predstave Ivanušeca, ne bi bilo loše probati mladog Dinamovog igrača ondje. Krznar ga je postavio tamo protiv Tottenhama i oduševio je…
